wikipedia
wikipedia

Fetullah Gülen, islamski George Soros, čovjek zbog kojeg puca NATO pakt

Autor:

Za zapad on je spasitelj Turske od nje same, od njene ukorijenjenosti u Islam, tradiciju. Čovjek koji bi trebao vladati Turskom umjesto Erdogana. SAD manje-više više niti ne skrivaju da je upravo Gülen njihov favorit, što je ravno priznanju da su SAD prešutno odobrile pomno pripremani puč protiv Erdogana.

No razlog zbog kojeg Erdogan smeta zapadu i SAD-u kao “liderima slobodnog svijeta” nipošto nije taj što u Turskoj nema dovoljno sekularizma, niti taj što Erdogan krši ljudska prava. To im nikad nije smetalo kod jedne Saudijske Arabije, koja ne samo da nije niti sekularna niti poštuje ikakva ljudska prava, već nije niti demokratska, a usto otvoreno financira terorizam. Zapad nikad nije trepnuo okom na brutalni rat koji je Erdogan vodio i još vodi protiv Kurda. Nedavno su cijeli gradovi sravnjivani sa zemljom, o čemu gotovo nitko na zapadu nije napisao niti retka, iako je sve ostalo dobro dokumentirano na videima i fotografijama koje su Kurdi iz napadnutih gradova slali u svijet. Jednostavno: nikog nije bilo briga. Dok je rušio Rusima avione, bio je OK.

Službena istina je, dakle, da je Erdogan zli diktator, i da je vojska jamac sekularizma u Turskoj, iako je notorna činjenica da je Erdogan demokratski izabran predsjednik, a sekularizam unutarnja stvar svake države (malo je poznato da i velik broj zapadnih ima službene državne religije, poput Engleske a donedavno i Švedske). Zapravo, tim ponavljanjem kako je upravo vojska jamac slobode i demokracije u Turskoj, mediji peru mozak građanima. Vojska nije, niti je ikad bila, jamac ikakve sekularnosti Turske, već jedino jamac toga da će Turska štititi interese svojih mentora na zapadu, i to je sve. Što je uostalom boljim poznavateljima povijesti i situacije u Turskoj poznato. Naravno, javnosti to baš nije zgodno tako priopćiti, pa otud priča o “sekularizmu”. Sekularizam u Turskoj nikad nije postojao u zapadnom smislu, Turska je zemlja s gotovo isključivo muslimanskim stanovništvom, i taj nepostojeći sekularizam i pozivanje na naslijeđe Ataturka je samo maska preko koje zapad kontrolira islam u Turskoj. U Turskoj “sekularnoj državi” sve džamije su državne, svi imami primaju plaću izravno od države, a institucije su tako posložene da “sekularizam” samo širi utjecaj sunitskog islama u njima. Erdoganova stranka AKP nije morala mijenjati ni “sekularne” zakone ni ustav da bi islamizirala državu, samo je iskoristila ono što joj je na raspolaganju. Stvari stoje tako da zapad kontrolira vlast preko vojske koja joj visi kao damoklov mač nad glavom, a vlast kontrolira imame. A imami kontroliraju stanovništvo.

Discipliniranje Turske

Ta veza je međutim pukla s neuspjelim pučem. A zapad je puč dozvolio, pa i diskretno podržao držanjem po strani, jer se Erdogan počeo otimati kontroli. I tu je trebao uletjeti stari “čuvar demokracije i sekularizma” u Turskoj, vojska. Erdogan je odmah za puč optužio Fetullaha Gülena, dok su na zapadu krenule teorije kako je Erdogan organizirao puč protiv samog sebe – što je, naravno, tehnički nemoguće, jer vrhuška pučista sigurno ne bi pristala sudjelovati u predstavi u kojoj će u svakom slučaju ostati bez glave. A naravno da pučisti uvijek znaju tko je na vrhu zavjere. Gülen, favorit i miljenik zapada koji nakon razlaza s Erdoganom, od 1999., živi u SAD, međutim nije tek dobrohotni muslimanski propovjednik koji želi sekularnu Tursku. On je i dolarski multimilijarder, čovjek koji je od Islama napravio ogroman biznis. Pored osobnog bogatstva, kontrolira oko 50 milijardi dolara vrijednosti raznih poslova, prvenstveno svojih škola. Ima svoje ljude na svim visokim mjestima u Turskoj, a poslovno je povezan i sa Saudijskim režimom, koji je sve prije nego sekularan. Gulen odbacuje terorizam kao metodu borbe, ali ne i ciljeve – islamizaciju svijeta. Za njega, otomansko carstvo je bilo uzorna multietnička država koja je poštivala prava svih vjera. Gulen tvrdi da su muslimani i nemuslimani nekada živjeli u miru, jer su Turci uspostavili ozračje tolerancije. Da bi vratili ovaj miran suživot u svijetu, kaže on, Turci bi trebali postati svjetskim čelnicima u promicanju tolerancije među religijama – i Turci bi slijedeći njegova učenja trebali postati svjetski lideri.

Škole, koje izvana gledano djeluju kao uzor sekularnosti i tolerancije, su vrhunske i podučavaju mlade upravo matematici, znanosti, i nisu islamističke ni u kom smislu. Ali kako on preko svojih škola i sveučilišta kontrolira elitu koja iz njih izlazi, a ta elita se već desetljećima zapošljava, zbog svoje natprosječne obrazovanosti, u državnim institucijama Turske – i ne samo Turske – preko svojih ljudi koji ga podržavaju on zapravo kontrolira dobar dio turske vojske, sveučilišnih profesora, vladinih dužnosnika. Gulenov pokret tvrdi da oni nemaju političkih ambicija, no puč su vodili ljudi koji su povezani upravo s njegovim pokretom. Na zapadu se ovih dana puno piše o tome kako Erdogan provodi masovne čistke u vojsci, na svuečilištima, i u državnoj upravi. Svi ti ljudi su zapravo Gulenisti, a hoće li dio njih nakon provjere biti vraćen na svoja mjesta, vidjet će se. On kontrolira, izravno ili neizravno, preko svog pokreta, oko 6 do 10 milijuna ljudi u Turskoj. Uz praktički neizmjerna financijska sredstva koja kontrolira, to je posve dovoljno za puč, i ukidanje demokracije. Sama Gülenova financijska moć je zastrašujuća.

O pravim Gülenovim namjerama možda najbolje govori njegov govor pred sljedbenicima koji je 1999., godine kad je morao pobjeći u Ameriku, iscurio na videu. “Morate se kretati kroz arterije sistema bez da itko primijeti vašu prisutnost dok ne dođete do svih centara moći… Dok okolnosti nisu zrele, oni (sljedbenici) moraju nastaviti tako. Ako išta urade prijevremeno, svijet će se srušiti na naše glave, i muslimani će patiti svugdje, poput tragedija u Alžiru, poput 1982. u Siriji… poput katastrofa koje se svake godine događaju u Egiptu… Vrijeme još nije pravo. Morate čekati dok niste kompletni i dok vrijeme ne sazrije, dok ne budemo mogli nositi cijeli svijet na svojim ramenima… Morate čekati vrijeme dok ne osvojite svu moć u državi, dok ne dobijete na svoju stranu moć svih ustavnih institucija u Turskoj… Sada, ja sam vam izrazio svoje osjećaje i misli  – u povjerenju, svima vama…. vjerujući u vašu odanost i tajnovitost. Znam da kad odete odavde, kao što odbacujete praznu kutiju soka, morate odbaciti misli i osjećaje koje sam ovdje izrazio“.

Tokat_darbe

Kako funkcionira zajednica gulenista?

Nakon ovih riječi, Gülen više ne zvuči tako nedužno. 2000. godine mu je suđeno u odsutnosti za nastojanje da zamijeni sekularnu vladu Turske islamskom; u optužnici se navodi da se njegov pokret pokušao infiltrirati u vojnih škola u Turskoj. Njegovi sljedbenici tvrde da je video bio “izmijenjen” (što podsjeća na tvrdnje američkog Planned parenthooda kad su iscurile trake u kojima trguju dijelovima fetusa pobačenih u drugom trimestru), ali nikada nisu prikazali navodno benigniju originalnu snimku za koju su tvrdili da postoji. Gülen je, iza Erdogana i vojske, već desetljećima treći najveći centar moći u Turskoj.

Cemaat, kako se zove zajednica Gülenista, sociolozi i novinari koji su ga istraživali, kao i prebjezi iz pokreta, opisuju kao izrazito autoritarnu i zavjereničku organizaciju, u kojoj Gülen osobno vuče sve konce. Radi se zapravo o klasičnom kultu, koji, kažu sociolozi koji su ga proučavali poput Berne Turam, ne samo da daje snažne sugestije nego često i diktira članovima koga moraju oženiti ili za koga se udati. Pritom je cilj udaja ili brak s nekim tko nije nužno iz kruga Cemmata, ali je bogat. Takav pristup braku je inače karakterističan za društva u kojima su institucije slabe a stopa društvenog povjerenja niska, a Tuska je svakako jedno takvo društvo. Znanstvenik turskog porijekla sa sveučilišta u Utahu Hakan Yavuz kaže da je cijeli pokret “otpor prema procesu modernizacije”, iako vrlo napredan u shvaćanjima. Čitava suština je na isprepletenosti biznisa i edukacije, pri čemu se otvaranje gulenističkih škola, koje postoje u većini država svijeta, koristi ne samo za stjecanje novih sljedbenika nego i za financijsko jačanje pokreta.

Tri divizije: novac, pranje mozga, indoktrinacija

Yavuz kaže da postoje tri koordinarana reda: biznis, mediji, i škole. Prvi red, tzv. anatolijska buržoazija, osigurava financijsku podršku, financira kampove, škole, sveučilišta, i dobrotvorne organizacije koje drži Gülen. Medijski najjači je Zaman, jedan od vodećih turskih medija, kojem je vlasnik Gülen; TV stanica STV; Cihan servis za vijesti te bezbrojni manji portali, mediji, lokalne TV stanice. E-mail koji je procurio preko WikiLeaksa, čiji je autor  Reva Bahalla, zaposlenik privatne istraživačke organizacije Stratfor, daje detalje. u kojima opisuje posjet njihovom sjedištu Zaman:

“Način na koji oni prikazuju svoju agendu je demokratizacija Turske, ljudska prava, mir u svijetu itd. Citirali su nam liberalne zapadne filozofe da bi pokazali koliko imaju zajedničkog s nama i koliko cijene zapadne demokratske vrijednosti, što je esencijalno za tursko članstvo u EU. Ironija je, smatraju oni, što mi smatramo vojskom čuvarem sekularizma, a njih, jer su islamisti, smatramo fundamentalistima (recitirali su to na svim sastancima s njima diljem svijeta). Slijedećeg dana, Emre i ja smo posjetili veliku gülenističku organizaciju koja organizira velike konferencije diljem svijeta kako bi propagirala njihovu agendu, prikupljala sredstva, regrutirala… ured je u vrlo skupom dijelu Istanbula. Imaju sve, ukratko imaju golema sredstva. Sad se morate zapitati, odakle im novac… na kraju su nas posjeli u svoje privatno kazalište da bismo pogledali propagandni Gülenov film… Gülenov čovjek je bio tako oduševljen govorom vođe da je zaplakao, dok sam se ja trudio da ne umrem od smijeha”.

2008, nizozemska je vlada istraživala aktivnosti pokreta u njihovoj zemlji. Ministrica Ella Vogelaar, zadužena za integraciju, upozorila je kako “kad jedna organizacija (gulenisti) poziva na odvajanje od ostatka društva, to je suprotno ciljevima integracije”. Pozvala je vladu da “oštro drži na oku ljude i organizacije koji imaju anti-integracijsko ponašanje, jer to također može biti plodno tlo za radikalizaciju”. Tada je jedan od svjedoka u istrazi pokreta, bivši gulenist, rekao da je pokret u svari “sekta koja promovira grupno mišljenje izvan kojeg učenici nisu u stanju razmišljati”. Nakon prolaska kroz Gulenov sustav obrazovanja od vrtića do kraja fakulteta, psihološki je nemoguće otrgnuti se: pokret nameće snažan osjećaj krivnje svima koji se odmetnu od njihovog načina razmišljanja (doduše, to rade i svi naši zapadni masovni pokreti, od gay pokreta i feministica do ekologa i multikulturalista – svi koji nisu na liniji se moraju osjećati kao zli ljudi). “Tjera učenike da žive, razmišljaju i rade onako kako ih Big Brother podučava. Nadalje, kroz psihološki pritisak, učenicima se nameće koji izbor karijere je najbolji u ime visokih ideala… drugi jako loš aspekt je da učenici više ne poštuju svoje roditelje ukoliko oni ne prihvaćaju pravila grupe, psihološki se distanciraju od roditelja i obitelji; stvaraju od njih male vojnike koji marširaju samo prema naredbama svojih nadređenih. Oni se pokoravaju regionalnim liderima, ovi pak nacionalnim, a nacionalni se bespogovorno moraju pokoravati Fethullahu Gülenu.” Nakon te istrage, Nizozemska je uskratila javno financiranje Gülenovim školama.

Čišćenje Turske
No danas, kad se čiste Gülenovi kadrovi u Turskoj, a zapadni svijet plače za njima, valja podsjetiti na još jedan detalj. 2007, turska policija je otkrila sanduke granata u Istanbulu. Istražitelji su tvrdili da pripada tajnovitoj grupi zavjerenika nazvanoj “Ergenekon”. Organizacija je navodno bila izdanak tzv. “duboke države” – tajne koalicije visoko rangiranih osoba u vojsci, obavještajnoj službi, sudstvu, i organiziranom kriminalu koja je svako postojala i svakako još postoji. Ergenekon je tada navodno planirao seriju terorističkih napada kako bi se uveo kaos kao priprema za državni udar. I tada su uslijedila masovna uhićenja, a suđenja su bila teška farsa i brojni posve nedužni ljudi su optuženi, uz očito namještene dokaze. No Gülenovi mediji su tada pozdravljali masovna uhićenja i čistke nazivajući ih korakom protiv terorističke mreže, te nazivali one koji su upozoravali na nakaradnost sudskih standarda huškačima na puč. To je čudno, jer su upravo ti mediji u pravilu puno sporiji i odmjereniji od službenih turskih, dok su u tom slučaju bili izrazito huškački nastrojeni i često lažno prikazivali činjenice.

A upravo je “deep state” razlog zašto se Erdogan razišao s Gülenom, koji mu je bio jedan od učitelja i mentora, te vrlo blizak suradnik. Erdogan je pred desetak godina primijetio da je Gülen stvorio paralelne državne strukture na svim razinama vlasti, kulture, medija, gušeći izabranu vlast u svim ključnim segmentima. Gulenisti su imali posebno jaku bazu u policiji i pravosuđu, i zloupotrebljavali su te poluge vlasti, kao i iz udbe proizašle strukture kod nas, kako bi uhitile i onemogućile svakog tko bi zaprijetio njihovoj mreži. Istraživački novinari Nedim Sener i Ahmet Sik te šef policije Hanefi Avci su završili u zatvoru pod lažnim optužbama jednostavno zato jer su se drznuli negativno pisati o Gulenistima. “Radi se o političkom pokretu… uvijek je bio politički”, kaže gore spomenuti profesor Hakan Yanuz. “Oni misle da je moć jako bitna. Oni žele odgojiti elitističku klasu koja će pretvoriti Tursku u centar religijskog svijeta, islamizirati državu. To je najjači pokret u ovom trenutku u državi”, rekao je on još 2008. “Moćni su u medijima, obrazovanju, policiji, do točke koja me plaši. Nema drugog pokreta u društvu koji bi im bio protuteža”. Oni su tada pak odgovarali kako su to paranoidne teze i kako nemaju tajnu agendu, ali zanimljivo da su kritičare nazivali “sekularnim fundamentalistima”, kao odgovor na etiketu islamističkih fundamentalista. “Oni imaju predrasude prema nama, sumnjičavi su prema svemu”, rekao je tada Cemal Usak, predsjednik turskog društva novinara.

Državni udar kao jedino rješenje

Kad je pred nekoliko godina Erdogan konačno odlučio udariti na pokret, udario je tamo gdje ih najviše boli – gađajući njihov utjecaj u državnim školama i obrazovnom sustavu, koji su posve potčinili svojim zakamufliranim ciljevima. 2013. pokušao je zatvoriti Gülenove privatne škole u Turskoj, osnovni izvor njegovog “ljudskog kapitala”. Na što je Gülen odgovorio, preko svojih ljudi u tajnim službama i policiji, puštanjem u javnost traka koje su teško teretile visoke vladine dužnosnike za mito, korupciju, i izazivanje rata u Siriji (naravno, bez onog dijela da je to rađeno u sklopu politike NATO-pakta, jer članice NATO ne izazivaju ratove na svoju ruku).  Erdogan je tada jasno povukao crtu: gulenistima više neće biti dozvoljeno vući konce iz pozadine, iza zavjese. “Izvest ćemo tu strukturu na otvren prostor”, rekao je. “Oni su država unutar države”.

Tada je istraga razotkrila i korupciju na drugoj strani, kod Gulenista. Ustanovljeno je da su varali na ispitima za javne službe, jer su ih njihovi ljudi u državnom aparatu proslijeđivali edukacijskom krilu pokreta prije testova, kako bi što više gulenista ušlo u državne strukture. Prije puča, sudilo se 3.200 pripadnika pokreta zbog te prevare.

Nakon takvog pritiska na guleniste u Turskoj, i pokušaja Erdogana da iskorijeni tu strukturu koja je parazitirala unutar ipak demokratskog, ako ne liberalnog po ukusu zapada, ustroja države, nije teško dokučiti da Gülen nije imao previše izbora nego da pokuša – prije nego je planirao – izvesti državni udar. Ako ga Amerika i nije odobrila, nije za njega mogla ne znati, jer CIA sasvim sigurno jako dobro prati  Gülenove aktivnosti – uostalom, on svoju organizaciju vodi s američkog tla. Gulen želi vidjeti renesansu islamskog svijeta,  s Turskom na njegovom čelu, a tu renesansu želi derivirati iz povijesne pozicije multietničkog otomanskog carstva. No Erdogan je za puč ipak doznao na vrijeme da pučistima postavi zamku, vjerojatno zahvaljujući upravo Putinu. Moguće je da je puč mogao i spriječiti i prije nego je vojska izašla na ulice, ali tada ne bi imao alibi za temeljito čišćenje vojske i državnog aparata od svog starog prijatelja, a zadnjih godina neprijatelja: uostalom, stvari su došle do točke kad je jedan od njih morao skinuti s vrata onog drugog, na ovaj ili onaj način, kako bi opstao.

Posljedica je Erdoganovo naglo približavanje Rusiji i Iranu, koje se moglo naslutiti već prije puča. Moguće je da će Erdogan i prestati rušiti ruskog čovjeka Asada u Siriji, što je ključni američki strateški interes, zbog kontrole naftovoda na Bliskom istoku. Zanimljivo je pritom da danas zapad guleniste reklamira kao zagovornike sekularizma, dok je svih proteklih godina bilo upravo suprotno.

Autor:

ZADNJE VIJESTI