Male zemlje i njihovi narodi gube Moć, Novac i Slobodu pridruživanjem Europskoj uniji, iako ova činjenica postaje jasna tek nakon nekog vremena. Irska, Portugal i Grčka dobri su trenutni primjeri. Njihove Vlade na dnevnoj bazi vodi Europska komisija i Europska središnja banka, uz podršku MMF-a.

Male zemlje gube moć u EU iz tri razloga:

Prvi razlog je taj što EU donosi više od polovice zakona za svoje zemlje članice, svake godine. To znači da Parlamenti i građani zemalja članica više ne donose većinu zakona koje su obvezni poštivati. EU, a ne njihove nacionalne Vlade, odlučuje o osnovnoj ekonomskoj, socijalnoj i vanjskoj politici.

Stoga, nacionalna demokracija i nacionalna neovisnost za koje su se male zemlje često borile kroz povijest, postaju isprazne i beznačajne.

Zakone Europske unije primarno donosi Vijeće ministara u Brusselsu. Ono se sastoji od vladinih ministara iz svake zemlje članice, pri čemu ministri iz Velikih Zemalja imaju nekoliko puta više glasova od onih iz malih zemalja. Vijeće ministara donosi EU zakone na osnovu prijedloga koje daje Komisija. Europski parlament ne može donositi zakone kao što to čine normalni demokratski parlamenti. Ne može inicirati niti jedan EU zakon, već može samo davati amandmane na zakone koji stižu iz Vijeća i Komisije, a prihvaća ih Komisija.

Lisabonski ugovor, koji je stupio na snagu 2009. godine, kaže da će od 2014. nadalje donošenje zakona u EU biti na osnovu broja stanovništva, kao i u bilo kojoj zemlji. Od 2014. europski zakoni donosit će se ako za njih glasa većina, odnosno 15 od 27 zemalja članica – dok god 15 zemalja čini 65% od ukupnog stanovništva EU koje ima oko 500 milijuna ljudi. Samo Njemačka i Francuska čine jednu trećinu stanovništva EU. Ova promjena učinit će dvostruko većim glasački udio Njemačke u donošenju EU zakona, sa sadašnjih 8% na 16%. Povećat će i udio Francuske, Britanije i Italije, od sadašnjih 8% na 12% pojedinačno. Hrvatska, sa svojih 4.5 milijuna stanovnika, imala bi manje od 1% glasačkog udjela u donošenju europskih zakona.

Na nacionalnoj razini, vladini ministri moraju imati dopuštenje nacionalnih parlamenata i svojih građana, ako žele da se nešto učini. Premještanje moći s nacionalne na EU razinu znači premještanje moći sa zakonodavne na izvršnu razinu vlade. Na razini EU, Vijeće ministara je oligarhija, Vijeće koje sadrži 27 zakonodavaca koji donose zakone za otprilike 500 milijuna ljudi. To donosi veliko povećanje osobne moći ministara na račun njihovih vlastitih parlamenata i naroda.

To je pravi razlog zašto ministri toliko vole EU. Za više nacionalne državne službenike i središnje bankare Bruxelles otvara mogućnost zapošljavanja i fantastičnih plaća. Zbog toga im se toliko sviđa. Nažalost, većina ljudi u državama kandidatkinjama za EU imaju samo nejasnu sliku o tome kako EU zapravo funkcionira ili kako mnoštvo zakona EU može utjecati na njih i njihove zemlje na sve moguće načine koji se ne vide na prvi pogled.

Gubitak moći zbog EU zakonodavstva

Drugi je razlog zbog kojeg male države gube moć taj što pristupanjem EU zemlje predaju kontrolu nad svojom osnovnom gospodarskom, socijalnom i vanjskom politikom, jer o njima se tada odlučuje na nadnacionalnoj, a ne nacionalnoj razini. EU zakoni danas zadiru doslovno u svako područje života. Postoji više od 100.000 stranica zakona EU, svaki od kojih se mora prihvatiti i provoditi u bilo kojoj novoj državi članici. Pregovori o pristupanju čine vremenski okvir za prilagodbu, koji obično iznosi oko pet godina.

Ako država postane članica EU, zakoni EU nadilaze bilo koje suprotne odredbe nacionalnog Ustava ili parlamenta. Oni se izravno primjenjuju na građane i poslovne tvrtke, ako ih Parlament države članice ne provede na vrijeme. Ako države članice ne provode EU zakone, oni mogu biti dovedeni pred Europski sud pravde i na njih se primjenjuju velike kazne - ponekad na dnevnoj bazi, dok se ne počnu pridržavati zakona.

Ekonomski zakoni EU pokrivaju sve što ima veze s kretanjem roba, usluga, kapitala i rada. Države članice više ne mogu odlučivati o tome tko može djelovati na njihovom teritoriju, jer sada to pravo ima svih 500 milijuna građana EU. EU zakon u državama članicama čini protuzakonitom diskriminaciju u korist vlastitih tvrtki ili građana, u poreznoj politici, državnim potporama, javnoj nabavi, kontroli kupovine zemljišta, vlasništva poduzeća i sl. A upravo kako bi se pomoglo i djelovalo u korist vlastitih sunarodnjaka, ljudi želi imati svoje nacionalne države.

U EU nacionalno zakonodavstvo o ljudskim pravima postaje predmet EU Povelje o temeljnim pravima. Nacionalni građanski i kazneni zakoni moraju biti u skladu s nadnacionalnim EU propisima. U vanjskoj politici države članice zakonski su dužne djelovati u skladu sa zajedničkom vanjskom i sigurnosnom politikom EU, što u praksi znači da se moraju složiti s onim što Velike Države dogovore, ako se mogu dogovoriti.

Gubitak moći zbog valute

Treći razlog za gubitak moći je taj što su zemlje članice EU zakonski obvezne ukinuti svoje nacionalne valute i usvojiti euro, nakon određenog razdoblja, a jedine su iznimke Velika Britanija i Danska. Kao što je bivši predsjednik Komisije Romano Prodi rekao: "Dva stupa Države su mač i valuta, a i to smo promijenili."

Ukidanje vlastite nacionalne valute znači da država više nema nikakvu kontrolu nad svojim kamatnim stopama, trošku kapitala, ili tečaj, koji je obično presudan za gospodarsku konkurentnost. To su dva najvažnija ekonomska instrumenta bilo koja neovisne države posjeduje za unaprjeđenje ekonomske dobrobiti svog stanovništva.

Kada je većina istočnoeuropskih zemalja bila trgovinski partner SSSR-a, Rusi nisu inzistirali da trebaju ukinuti svoje valute i usvojiti rublje. Ipak, EU inzistira da ovo učine njezine nove članice. Uvođenje valute euro, znači da kontrola kredita i novca prelazi u ruke Europske središnje banke (ECB). Ovih dana ECB nameće surov režim koji odgovara Njemačkoj i Francuskoj, ali je gurnuo Grčku, Irsku, Portugal i Španjolsku u gospodarsku depresiju.

Gubitak novca

Male zemlje gube novac zbog troškova usvajanja i provedbe širokog spektra usklađivanja zakona koje su prihvatile EU i njezini prethodnici, EC i EEC, od utemeljenja EEC 1957. Rimskim ugovorom. Pravilnici o radnom vremenu i godišnjim odmorima moraju biti usklađeni u cijeloj Europi, iako se zemlje uvelike razlikuju iz lokalnih kulturoloških razloga. To otvara troškove za poslodavce. Žene moraju plaćati viša mirovinska davanja i premije osiguranja motornih vozila, jer je EU Sud presudio da je kršenje EU zakona o ljudskim pravima naplatiti im manje nego muškarcima, iako žene u prosjeku žive duže i sudjeluju u manje prometnih nesreća.

Poljoprivrednici mogu biti kažnjeni ako nemaju septičke jame prema standardima koji vrijede u cijeloj Europi, a postoje i precizne kontrole EU o tome kako koriste svoju zemlju. Postoji širok spektar EU standarda za proizvode koje nameću EU zakoni, a koji pogoduju velikim tvrtkama u Velikim državama članicama koje već desetljećima lobiraju za njih u Bruxellesu, ali koji povećavaju troškove za manje tvrtke u novim zemljama EU.

Ribarstvo se mora dijeliti s drugim zemljama EU. U slučaju Irske, procjenjuje se da je vrijednost ulova koje strani ribari izlove iz njezinih voda veća od svih sredstava koje je dobila iz fondova EU od kad se pridružila EU 1973. godine.

Postoje četiri fonda Europske unije, Socijalni fond, Regionalni razvojni fond, Kohezijski fond i Poljoprivredni fond, koji daju potpore za različite projekte u zemljama članicama EU. Države članice zauzvrat doprinose troškovima upravljanja EU tako što predaju Bruxellesu svoje carine, postotak PDV-a i postotak doprinosa vezanih uz BDP.

Prema ovom sustavu neke zemlje u ukupnom neto iznosu doprinose proračunu EU, a druge su neto korisnici. No, za pravi trošak države u platnoj bilanci, dobiva li ili gubi država u novcu u smislu članstva u EU - treba uzeti u obzir usklađivanje troškova navedeno u prethodnom odlomku, kao i učinke na njezino gospodarstvo slobodnog kretanja u oba smjera, roba, usluga, kapitala i rada. Europska komisija ima proračun od 200 milijuna eura za propagandu i informacije, koji se koristi da bi se utjecalo na političke i medijske elite u zemljama kandidatkinjama kako bi se osigurala potpora predaji nacionalne demokracije i nacionalnih resursa Bruxellesu, i na taj način povećala moć Komisije.

Gubitak slobode

Male zemlje gube svoju slobodu jer prestaju biti suverene države i pretvaraju se u regionalne ili pokrajinske države u onome što je sada Ustavom definirano kao nadnacionalna Federacija Europska unija, o čijoj ključnoj politici odlučuju Velike Države članice, a što pogoduje njihovim interesima. Lisabonski ugovor je Europskoj uniji dao ustavni karakter Federacije ukidanjem Europske zajednice koja mu je prethodila, dajući po prvi puta Uniji vlastitu pravnu osobnost i prenoseći nadnacionalne ovlasti Zajednice na ono što je ustavno nova Europska unija.

To omogućuje da EU nakon Lisabonskog ugovora izvana djeluje kao država potpisivanjem međunarodnih ugovora s drugim državama u svim područjima javnih politika. Interno djeluje kao država u odnosu na 500 milijuna građana u 27 država članica koji su sada po prvi put postali 'pravi građani EU'.

Netko može biti državljanin samo države i sve države moraju imati državljane. Lisabonski ugovor je dao EU Ustav u stilu klasične Federacije, sličan onom koji ima SAD, Savezna Njemačka, Kanada itd. U takvoj Federaciji suverenitet je podijeljen između supranacionalne i nacionalne razine i svatko ima dva državljanstva, ono Federacije i ono vlastite države.

Ako dođe do sukoba prava i obveza koja proizlaze iz europskog i nacionalnog državljanstva, prevladat će ono europsko, zbog principa primata europskih zakona, a što svaka zemlja članica prihvaća pristupom u EU.

EU ideolozi i Eurofanatici kažu kako države ‘udružuju suverenitet’ ulaskom u EU. Ovo je kao da kažete da je žena polu-trudna. Ili da losos I morski pas mogu biti u istom bazenu! Suverenitet znači da država sama odlučuje o svojim zakonima. U EU Brussels odlučuje o većini zakona. EU sada ima svu moć punopravne Države, uz jedinu iznimku što ne može zemlje članice natjerati da se pridruže ratu protiv njihove volje.

Za to je još uvijek potrebna suglasnost, a zemlje članice mogu se ‘konstruktivno suzdržati’, a dopustiti drugima da idu u rat za EU, ako tako odluče.

>>> SKRIVENA ISTINA - ŠTO NAS ČEKA U EU (1)

>>> SKRIVENA ISTINA - ŠTO NAS ČEKA U EU (2)

>>> SKRIVENA ISTINA - ŠTO NAS ČEKA U EU (3)

>>> SKRIVENA ISTINA - ŠTO NAS ČEKA U EU (4)