Ukrajina se mora otvoriti oko bolnih istina s bojnog polja, kaže američki diplomat
CRTICE IZ VOJNE POVIJESTI: Marut – indijski nasljednik njemačkog Focke-Wulfa
Robusni i istovremeno aerdinamički profinjeni prototip „Marut“-a, prvi probni let imao je 24. lipnja 1961. godine
Tvorac najboljeg njemačkog borbenog zrakoplova 2. svjetskog rata, glasovitog Focke-Wulfa Fw 190 „Würger“, prof. dr. Kurt Tank, nakon pada Trećeg Reicha emigrirao je u Argentinu, gdje je za argentinski „Instituto Aerotécnico“ i kasnije nastalu “Fábrica Militar de Aviones“ nastavio rad na razvoju mlaznih borbenih zrakoplova. Njegov ratni projekt mlaznog zrakoplova Focke-Wulf Ta 183, koji je trebao zamijeniti Messerschmitt Me 262, dovršen je u Argentini konstrukcijom i izradbom prvog prototipa argentinskog borbenog zrakoplova FMA IAe 33 “Pulqui II“. Prvi probni let obavljen je već 27. lipnja 1950. godine, no nakon svrgavanja s vlasti generala Juana Perona 1955. godine cijeli projekt je otkazan, a argentinsko zrakoplovstvo je preko programa vojne pomoći od SAD dobilo borbene zrakoplove F-86F „Sabre“, piše Geopolitika.News.
Kurt Tank i njegov tim u kolovozu 1956. godine odlaze u u Indiju, gdje za za „Hindustan Aeronautics Limited“ (HAL), u Bangaloreu projektiraju i u proizvodnju uvode prvi indijski mlazni borbeni zrakoplov HF-24 „Marut“.
Ambiciozni indijski politički i vojni vrh od Tanka je tražio stvaranje mlaznog zrakoplova koji bi po svojim borbenim osobinama u eri mlaznih borbenih zrakoplova bio ništa manje nego nasljednik slavnog „Focke-Wulfa“ Fw 190. Za indijsko zrakoplovstvo željeli su dobiti robusni višenamjenski borbeni zrakoplov vrhunskih perfomansi, brzine 2 Macha (dva puta veća brzina od brzine zvuka), jednako sposoban za borbe u zraku i ostvarivanje zračne nadmoći nad neprijateljskim zrakoplovnim snagama, kao i za bombarderske zadaće. Morao je, stoga, imati sposobnost nošenja velike količine naoružanja i veliki akcijski radijus, a uz sve to zahtjevala se i sposbnost djeovanja sa slabije uređenih i opremljenih uzletišta i jednostavno održavanje. Jednom riječju, sve ono što je za rata imao Tankov FW-190, što ga je činilo nadmoćnim nad neprijateljskim zrakoplovima i što mu je davalo prednost pred ratnim suborcem „Messerchmittom“ Bf-109, koji je bio čisti lovac s ograničenom sposobnošću djelovanja na kopnene ciljeve.
Prema arhivskoj mapi “Bundesarchiv, Bild 183-L18396 / CC-BY-SA”, sam Kurt Tank je, zagovarajući razvoj svog FW-190 uz već postojeći „Messerchmitt“ Bf-109, upečatljivo opisao osobine budućeg borbenog zrapolova. Tank je tada kazao: “Messerschmitt 109 može se sažeti kao konstrukcija s vrlo velikim motorom na prednjem dijelu najmanje moguće letjelice, a naoružanje djeluje kao da je dodano naknadno. Njegov dizajn mogao bi se usporediti s trkaćim konjem – uz pravu količinu maženja i laganog poticanja, mogao bi nadmašiti sve. Ali siguran sam da će drugačija vrsta borbenog zrakoplova također imati svoje mjesto u bilo kojem budućem sukobu – onaj koji će djelovati iz slabo pripremljenih zračnih luka, kojim će moći letjeti manje iskusni piloti i održavati ga tehničko osoblje nakon kratke obuke, i na kraju onaj zrakoplov koji može izdržati razumnu količinu oštećenja za trajanja bitke i moći se vratiti natrag. Ovo su idejne postavke Focke-Wulfa 190 – ne bi trebao biti konj za utrke nego konj za konjicu.“ Tankov Focke-Wulf Fw 190 opravdao je sva očekivanja. Njegova izdržljiva i snažno naoružana konstrukcija s moćnim motorom mogla se prilagoditi bilo kojoj ratnoj zadaći od bombardiranja ciljeva na zemlji do presretanja neprijateljskih zrakoplova na velikim visinama.
Upravo takve osobine tražene su i za Focke-Wulf-ova indijskog nasljednika „Maruta“, zbog čega je, uostalom, za voditelja projekta izabran upravo Kurt Tank i njegov tim. On je vrlo brzo stvorio borbeni zrakoplov HAL HF-24 nazvan „Marut“ ,koji je već na prvi pogled odavao kako iza njega stoji genijalna Tankova dizajnerska ruka i koji bi po svemu bio dostojni nasljednik slavnog borbenog zrakoplova iz 2. svjetskog rata.
Robusni i istovremeno aerdinamički profinjeni prototip „Marut“-a, prvi probni let imao je 24. lipnja 1961. godine u nazočnosti tadašnjeg ministara obrane i drugog čovjeka indiijske politike V K Krishne Menona. Nakon svečanog predstavljanja i uspješnog leta prototipa zrakoplova s pogonskom grupom od dva britanska mlazna motora Bristol Siddeley Orpheus 703 BOr.2, proizvedena po licenci u Indiji, pojedinačnog potiska od svega 21,6 kN, razvojni tim Kurta Tanka očekivao je obećane, nove, gotovo dvostruko jače motore Bristol Siddeley Orpheus 703 BOr.12/12SR, pojedinačnog potiska od 36,29 kN, kako je razvojnim planom zrakoplova i predviđeno, čime bi se postigla puna funkcionalnost zrakoplovne konstrukcije.
No, nikada ih nije dobio. Njegov „Marut“, koji bi s jačim motorima bio za to doba vrhunski višenamjenski borbeni zrakoplov dvostruke brzine zvuka, u koji bi se mogao ugraditi i radarski sustav, jedva je mogao dosegnuti brzinu zvuka i to samo na većim visinama. O ugradnji radarskih uređaja više nije moglo biti ni govora. Takav zrakoplov , zapravo uništen rad Kurta Tanka, pod tipskom oznakom HF-24 Mk.1, ubačen je u serijsku prizvodnju „Hindustan Aeronautics Limited“-a, usporedno s nastavkom licencne proizvodnje britanskog Folland „Gnata“ koji je koristio isti motor kao i „Marut“. Mogućnost ugradnje istog motora domaće proizvodnje u dva različita zrakoplova indijske proizvodnje bila je činjenica kojom je indijska politika, pozivajući se na uštede i potrebe standardizacije, opravdavala zapostavljanje projekta „Marut“. Slijedećih godina bilo je više neuspješnih pokušaja pronalaženja odgovarajućih motora, pa je „Marut“ do kraja karijere umjesto višenamjenskog zrakoplova ostao jurišni zrakoplov za djelovanje po ciljevima na tlu.
HAL HF-24 „Marut“ u naoružanje indijskog zrakoplovstava uveden je 1. travnja 1967. godine, kada ga je preuzela 10. eskadrila IAF-a „Flying Dagger“. Godinu dana kasnije „Marut“ je uveden u naoružanje i 220. eskadrile „Desert Tigers“. Indijsko zrakoplovstvo je bilo više nego razočarano proizvodom koje je dobilo od svoje politike i vojne industrije. Ono je tada u svom naoružanju imalo preko 100 britanskih borbenih zrakoplova Hawker „Hunter“ i 100-tinjak francuskih Dassault MD.454 Mystère IV, koji su bili nominalno sličnih osobina kao i „Marut“, pa se opravdano postavljalo pitanje svrhe uvođenja u naoružanje takvog zrakoplova. Istovremeno „Hindustan Aeronautics Limited“masovno je po sovjetskoj licenci proizvodio lovce MiG-21 koji su dostizali dvostruku brzinu zvuka. U ožujku 1968. godine, 26. eskadrila indijskog zrakoplovstva naoružana je sovjetskim nadzvučnim jurišnicima Sukhoi Su-7BM, nakon čega su uvedeni u naružanje još 5 eskadrila. Te 1968. godine, kada su „Maruti“ uvedeni u naoružanje 220.eskadrile „Desert Tigers“, još uvjek je 6 eskadrila IAF-a bilo naoružano britanskim „Hunterima“i 2 eskadrile francuskim „Mystere IV“, sličnih operativnih sposobnosti kao i „Marut“, dok su već 4 eskadrile rapolagale novim Mig-21FL proizvedenim u „Hindustan Aeronautics Limited “. U operativnoj uporabi je bilo i 8 eskadrila britanskih lakih lovaca Folland „Gnat“, također po licenci proizvedenim u pogonim HAL korporacije .
„Marut“ je stoga primljen u naoružanje kao nepotreban i u startu zastarjeli projekt, na čiji je razvoj i proizvodnju utrošeno brdo novca koje se moglo korisnije iskoristiti za kupnju vrhunskih zrakoplova i na Zapadu i u SSSR-u. U krajnjem slučaju projekt se mogao i dovršiti da je bilo volje, jer novca je očito za indijsku vojsku tada, kao i danas, bilo napretek. Problem je, čini se, što je postojala kritična korupcijska masa koja je, slijedeći interese uvoznog lobija, sahranila projekt Kurta Tanka. On je pak, 1967. godine sa svojim timom razočarano, ali ipak punih džepova napustio Bangalore i Indiju i napokon se vratio u svoju Njemačku gdje se priključio obnovljenoj njemačkoj zrakoplovnoj industriji kao konzultant korporacije MBB (Messerschmitt-Boelkow-Blohm).
Nasljednik njegovog Focke-Wulfa Fw 190 ostao je slomljenih krila životariti u labirintima ogromnih indijskih zrakoplovnih arsenala. Svega 147 HF-24 „Maruta“ je proizvedeno, od kojih dio uopće nije ni uveden u opertivnu uporabu nego su držani konzervirani u spremištima.
No “Marut“, djelo legendarnog Kurta Tanka, iako nikada nije dobilo snažnije motore s kojima bi mogao iskazati sve svoje sposbnosti, ipak je posjedovalo osobine koje su krasile i njegovog prethodnika Focke-Wulfa Fw 190 – robusnost konstrukcije, udarnu moć, borbenu otpornost i lakoću održavanja. Marut je bio naoružan s 4 britanska automatska topa 30 mm ADEN velike početne brzine zrna od čak 790 m/sec i brzine gađanja 1200-1700 metaka /min., višecijevnim lanserima nevođenih raketnih zrna 68mm MATRA, a mogao je nositi 1800 kg različitiih avio bombi.
I gle čuda, u jednom trenutku povijesti ratovanja, te „Marutove“ osobine preko kreacijske vizije Kurta Tanka nasljeđene od Focke-Wulfa, zapostavljeni i gotovo napušteni zrakoplov pretvorile su u zvijezdu rata između Indije i Pakistana 1971. godine. Indija je tada ušla u rat s Pakistanom, nakon što je direktnom vojnom intervencijom podržala odvajanje Istočnog Pakistana iz državnopravnog ustroja Pakistana i stvaranje nezavisnog Bagladeša.
Pakistanske snage su 3 .prosinca 1971. godine prevetivnim udarom na indijski teritorij na Zapadu, u Rajasthanu, pokušale kompenzirati svoj slab položaj u Istočnom Pakistanu, današnejm Bangladešu. Napad je bio usmjeren prema Jaisalmeru i Jodhpuru ,ali je prethodno bilo potrebno neutralizirati izoliranu graničnu postaju Longewala u središtu pustinje Thar ili Velike indijske pustinje. Dana 4. prosinca 1971. god počela je glasovita Bitka kod Longewale. Pakistanci su napadali s dvije pješačke brigade i oklopnom bojnom, ukupno preko 2 tisuće pješaka i 45 tenkova Type 59, kineskih kopija sovjetskih T-54/T-55. Longewalu je branilo samo 120 indijskih vojnika „A“satnije, 23. bojne Punjab, pukovnije pod zapovjedništvom bojnika Kuldip Singh Chandpuria. Osim streljačkog naoružanja, raspolagali su samo s jednim američkim bestrzajnim topom M40 106mm montiranim na jeep, nekoliko minobacača i zastarjelih britanskih protuoklopnih bacača iz 2. svjetskog rata s kojima se protiv tenka moglo donekle uspješno djelovati samo ako mu se strijelac približi na 30-ak metara. U svom sastavu imali su i jednu izvidničku grupu na devama, koja je tijekom bitke odigrala značajnu ulogu jer je na vrijeme uočila približavanje neprijatelja i dojavljivala njegove položaje. Pakistanci su napali tijekom noći ali su zbog konfiguracije terena bili lako uočljivi. Branitelji su svojim jedinim bestrzajnim topom i ručnim bacačima uspjeli uništiti 12 pakistanskih tenkova, a njihovo pješaštvo se nakon toga zaustavilo ispred bedema bodljikave žice oko indijske postaje, pogrešno vjerujući da je iza žice minsko polje. Indijske snage imale su samo dva poginula vojnika. U zoru su pakistanske snage ponovo krenule u napad. Ali tada je moglo djelovati i indijsko ratno zrakoplovstvo.
Na pakistanski napad obrušili su se podcijenjeni „Maruti“iz 10. eskadrile „Flying Dagger“ indijskog zrakoplovstva, uz potporu 4 Hawker „Huntera“. Udarili su paljbom svojih topova ADEN 30mm i navođenim raketnim zrnima 68mm takvom silinom da su napravili pokolj u pakistanskim redovima. Do podneva su uništili još 22 paksitanska tenka i ukupno 100 drugih borbenih i neborbenih vozila, uz strahovit učinak po nezaštićenom pakistanskom pješačkom rasporedu. Praktički su desetkovali pakistanske snage u zoni Longewale i potpuno zaustavili pakistansku ofenzivu na indijski Rajasthan.
U nastavku indijsko-pakistanskog rata, Kurt Tankov zrakoplov dokazao se dostojnim svog Focke-Wulf-ovog pretka. Eskadrile HF-24 „Maruta“ bombardirale su paksitanke zračne luke, skladišta streljiva i topničke položaje. Ukupno su za dvotjednog rata obavile 300 borbenih misija. Samo jedan „Marut“ je uništen od strane protivnika i to u trenutku kada se kretao po uzletno-sletnoj stazi u indijskoj bazi Uttarlai. Dok je još bio na tlu zaskočio ga je i uništio jedan paksitanski F-104 „Starfighter“. Iako su njihove eskadrile djelovale isključivo po ciljevima na tlu, 7. prosinca 1971. godine jedan „Marut“ iz 220. eskadrile „Desert Tigers“ kojim je upravljao bojnik Bakshi, ostvario je prvu zračnu pobjedu srušivši pakistanski F-86 „Sabre“.
I baš kako je Tank zamislio za trajanja intezivnih bojnih djelovanja, „Maruti“ su se pokazali jednostavnim i brzim za održavanje, robusnim i otpornim. S borbenih zadaća vraćali su se sa izbušeni fragmentima granata protuzračne obrane, čak i uz pogotke u pogonsku grupu i otkaz jednog od motora.
Nakon rata Indijci su shvatili što su propustili s „Marutom“ i koliko su podcijenili djelo Kurta Tanka, posebice nakon što su njihovi Mig-21 proizvedeni u postrojenjima HAL-a počeli sve učestalije otkazivati i ubijati svoje pilote. Tijekom 1973. godine „Marutom“ su naoružali još jednu postrojbu, 31. eskadrilu „Lions“i počeli razmišljati o konačnoj modifikaciji zrakoplova ugradnjom jačih motora. Ali bilo je kasno. Nastupilo je nova doba. Indija je nabavila britanske zrakoplove „Jaguar“ i počela ih po licenci proizvoditi u pogonima HAL-a,kupljeni su BAe „Sea Harrieri“, kao i sovjetski Mig-23BN i Mig-27 i kasnije Sukhoi Su-27.
Izvor: Geopolitika.News