bud

Bud Spencer – kralj filmskih šamara, olimpijski prvak, političar, pravnik, pilot mlaznog aviona…

Autor:

Zagor, Bruce Lee, i par filmskih štemera Bud Spencer i Terence Hill: Talijanski šund i kineski kung-fu filmovi su kulturološki obilježili sedamdesete u Jugoslaviji više nego išta drugo. Jutros je javljeno da je u 87. godini umro Carlo Pedersoli, starijima poznat kao Bud Spencer.

On i Terence Hill su bili svojevrsna filmska verzija Asterixa i Obelixa: spretni, vižljasti i lukavi Hill, u paru s ogromnim, vječno mrzovoljnim i bikovski snažnim Budom koji sve rješava snagom mišića. U kombinaciji s tučnjavama u kojima su, isto kao u Asterixu, negativci letjeli zrakom na sve strane, i ponešto humora, to je bilo dovoljno da postanu idoli djece širom Europe. Filmovi nisu bili naročiti, šamari su u njima odjekivali jače od topovskog udara u St. Etienneu, engleska sinhronizacija je kasnila za slikom, udarci su bili i više nego neuvjerljivi, a scenarij se uglavnom svodio na makljažu i poneku “foru”, no djeci su bili zabavni, a usto su poručivali klincima da se s nasilnicima treba obračunati onako kako nasilnici razumiju. Pa iako je postao poznat po ulozi grintavog, ali dobroćudnog velikog mede koji udarcem šakom u tjeme, kao da udara šakom po stolu, obračunava s mafijašima, kamatarima, zlostavljačima sirotinje, Carlo je ipak bio puno više od glumca u špageti-vesternima. Kad je ulazio u politiku, rekao je: “u životu, radio sam baš sve. Postoje samo tri stvari koje nisam bio – plesač baleta, džokej, i političar. Kako prve dvije stvari ne dolaze u obzir iz očitih razloga, bacit ću se u politiku”, prokomentiravši svoju golemu staturu na duhovit način.

Rođen u Napulju 1929., Pedersoli je, pod svojim pravim imenom, nastupao kao plivač i vaterpolist na ljetnim olimpijadama u Helsinkiju 1952. i Melbourneu 1956. Kao plivač je u oba olimpijska nastupa ušao u polufinale, a bio je i vlasnik talijanskog plivačkog rekorda: prvi je Talijan koji je preplivao 100 metara slobodnim stilom za manje od jedne minute. Osvojio je i srebrnu medalju na Mediteranskim igrama 1951., a bio je i prvak Italije u vaterpolu sa svojim klubom S.S. Lazio, 1954. Teško je zamisliti ogromnog Buda kao atletski građenog mladića – ali on je u mladosti bio upravo to, talijanski Johnny Weismuller. Uz karijeru u plivanju i vaterpolu, bio je boksač u teškoj kategoriji, i to vrlo uspješan – nije ubilježio niti jedan poraz! Njegova plivačka i sportska karijera naglo je završila 1957., ali malo je poznato još nekoliko činjenica iz njegovog života.

Carlo_Pedersoli_1950
Bud Spencer kao 21-godišnjak

Primjerice, ta da je bio – diplomirani pravnik, radio je usto i kao kompozitor i producent, a film mu je bio samo usputna ljubav nakon što je početkom pedesetih nastupio kao statist u epskom spektaklu MGM-a, “Quo Vadis”, koji se snimao u Italiji, i gdje je statirao kao jedan od Pretorijanaca. Prije toga je upisao kemiju kao izvanredan učenik i jedan od najmlađih studenata u Italiji, sa samo 16 godina, no tada obitelj seli u Brazil gdje radi na tekućoj vrpci dvije godine do povratka u Italiju, kad upisuje pravo. Prilično neobičan životni put za glumca u šund-komedijama koje nisu bile na naročitoj cijeni kod kritike, ali publika (mlađa!) ih je jednostavno obožavala: sedamdesetih je za 10 i 12-godišnjake odlazak u kino na filmove Bud Spencera bio “must”. Kad se jednom zarazio virusom filma, povratka više nije bilo: godinama je iz hobija glumio u sporednim i nezapaženim ulogama, filmovima namijenjenim isključivo domaćem talijanskom tržištu, uz posao pravnika i kompozitora, a pravi uspjeh u filmu je došao tek kad je promijenio ime u Bud Spencer – na nagovor svog filmskog agenta, uzevši prezime po omiljenom glumcu Spenceru Tracyju, a ime po američkom pivu Bud. Smatrao je da bi to ime dobro odgovaralo njegovoj ogromnoj fizičkoj pojavi: bio je visok 194 cm, i vrlo krupne građe. Prvi film u kom je nastupio pod tim imenom je i prvi u kom je nastupio zajedno s Terence Hillom (pravim imenom Mario Girotti): film se zvao “Bog oprašta, ja ne”, i snimljen je 1967., te je postao veliki hit u Italiji i zemljama poput Jugoslavije, gdje su, iz političkih razloga, američki akcijski filmovi bili ograničeni u ponudi. On i Girotti su bili prijatelji i u privatnom životu, upoznali su se osam godina ranije kad su zajedno snimali Hannibala, no s tim filmom je postavljen recept za uspjeh i njime počinje suradnja legendarnog dvojca u niskobudžetskim akcijskim komedijama. Iako se nije radilo o naročito kvalitetnim filmovima, nudili su svojoj mladoj publici ono što su htjeli vidjeti – dobru dozu filmske tučnjave, dva dobra momka protiv stotinjak loših koji redovno dobivaju batine, i još veću dozu doduše predpubertetskog, ali nimalo lošeg, humora. Bud je rekao kako ni on ni Terence ne vole nasilje, pa je zato ono u njihovim filmovima uvijek bilo komično i karikirano, kao u crtićima, bez krvi, mrtvih i ozlijeđenih. Ukupno su snimili 18 filmova zajedno, a međunarodno je najpoznatija serija western-komedija u kojima je glavni lik Trinity.

Filmovi su bili namijenjeni globalnoj publici, ne samo talijanskoj, i uglavnom su bili hitovi među publikom, osim jasno u SAD gdje europski filmovi nikad baš nisu prolazili. U međuvremenu, Spencer je napustio pravo, ali se počeo baviti drugim stvarima – postao je pilot mlaznog aviona, a potom, nakon “Piu forte ragazzi” iz 1972., i pilot helikoptera. Nešto kasnije, 1984., je osnovao i svoju zrakoplovnu kompaniju, Mistral Air, koja je danas jedan od najvećih charter prijevoznika u Italiji. No ni tu nije mirovao, pa se posvetio industriji – dječje mode, gdje je također bio uspješan. Kako su sredinom osamdesetih filmovi s njim i Terrence Hillom postali osjetno manje popularni, posvetio se snimanju serije TV filmova “Extralarge”, koji nisu bili na razini kvalitete filmova koje je snimao s Hillom ali su svejedno bili vrlo popularni i donosili dobru zaradu. Kao čovjek širokih interesa i brojnih talenata, sam je pisao scenarije za svoje filmove. Uz sve to, stigao je i registrirati nekoliko patenata, čisto tehničke prirode! Od zarađenog novca često je pomagao siromašnoj djeci kroz brojne organizacije, pa je osnovao i  “Spencer Scholarship Fund” koji je financirao njihovo školovanje.

Privatno, njegov život nije bio naročito buran – oženio se 1960., kao razmjerno mlad čovjek, i ostao s istom ženom u braku sve do smrti, punih 56 godina. Imao je troje djece, 5 unuka i 6 praunuka. 2005,. Spencer je odlučio ući u politiku, kao kandidat Berlusconijeve stranke Forza Italia za regiju Lazio. Na tu “ulogu” ga je nagovorio osobno Berlusconi, koji je kao čovjek iz TV biznisa znao prepoznati popularne ljude i postaviti ih u svoju stranku kako bi donosili glasove. Berlusconi je tada rekao kako Spencer “i dalje snažno privlači gledatelje, dakle birače”. Kritičari Berlusconija su njegovu politiku zbog takvog pristupa nazivali “politica spettacolo”, prigovarajući mu da od politike radi show-biznis. No, Berlusconi je samo među prvima na kontinentu shvatio da demokracija u stvari i jest show biznis, i da birače ne zanima supstanca, već samo vanjski izgled i image kandidata. Što uostalom jasno vidimo i ovih dana u Hrvatskoj. Pa iako je politika od rijetkih stvari u kojima se nije iskazao, ostat će zabilježen napis u tadašnjim talijanskim novinama, u kom se opisuje kako je to izgledalo kad su ga dvojica članova stranke prezentirala javnosti kao novog kandidata. “Na trenutke ste očekivali da će ta planina od čovjeka zgrabiti za glave tu dvojicu koja su sjedila s njegove lijeve i desne strane i tresnuti jednu o drugu, u svom uobičajenom stilu, onako kako je to bezbroj puta napravio na velikom ekranu i TV”. Stvar je propala, Spencer, koji je zagovarao konzervativne i obiteljske vrijednosti, na kraju nije izabran, a Berlusconi je iduće godine izgubio opće izbore. Uz sve svoje interese, pisao je i knjige koje su redom postale bestseleri, a kao svoje velike ljubavi u životu je navodio filozofiju, letenje, i brazilsku muziku. Još ove godine je izdao posljednji album, kojeg je sam i komponirao.

Pozitivac u životu i u kinu, poznat i po upornom dobrotvornom radu za djecu, Bud Spencer će svakako ostati zapamćen kao kralj filmskih šamarčina, a naročito će ostati zapamćen njegov udarac šakom odozgo, koji u boksu nema naziva a kolvijalno je poznat kao”hammer punch”: to mu je kao glumcu bio zaštitni znak. U bivšoj SFRJ, ostat će legenda jedne generacije zajedno s herojima talijanskih šund-stripova i kung-fu filmova. Za nadati se je da će nas HRT počastiti kojim njegovim filmom – kako bi nas starije podsjetio na djetinjstvo, a današnje klince nasmijao posljednji put.

bud1

Autor:

ZADNJE VIJESTI