United States Department of Defense

BIVŠI AMERIČKI MINISTAR OBRANE PROGOVORIO: Zašto se SAD uopće umiješao u sirijski rat?

Autor: Geopolitika.News

Treba reći kako se u 45-straničnoj Carterovoj publikaciji opisuju događaji koji su imali malo pobornika u toj regiji (Bliski istok)

Geopolitika.News nastavlja s prijevodima onga što smatra dostojnim prijevoda. Danas je to jučer objavljeni uradak američkog Bloomberga, kojeg u originalu možete vidjeti i pročitati ovdje.

 U nastavku donosimo puni prijevod spomenutog teksta:

Objavljeni memoari bivšeg američkog ministra Asha Cartera daju rijetku mogućnost boljeg razumijevanja strategije predsjednika Baraka Obame još prije nego li ona postane dio povijesti. Međutim, iz mnogih dubokih pogleda autora izniče pitanje: Zašto su se Sjedinjene Države uopće u to uvukle?

Glavni cilj publikacije Carterovih uspomena je ocijena njegove uloge u nanošenju poraza „Islamske države“. Bivši ministar obrane navodi kako su aktivne operacije protiv „IS“ i konkretni planovi vođenja rata, koji se, prema mišljenju Cartera, do sada provodi od strane SAD-a i njegovih saveznika (dvije „crvene strijelice“ pokazuju na Mosul i Rakku), dobili određeni oblik tek nakon njegovog imenovanja na dužnost u veljači 2015.g.

Ali ako ostavimo po strani njegovu zauzetost samim sobom, treba reći kako se u 45-straničnoj Carterovoj publikaciji opisuju događaji koji su imali malo pobornika u toj regiji (Bliski istok, op. GN.).

Carter smatra kako je povlačenje američke vojske iz Iraka i bio razlog za nastanak „Islamske države“. Ali čak i nakon što je ta organizacija uspostavila svoju „državu“, „stanovnici te regije nisu bili protiv povratka oružanih snaga u količini nužnoj za intervenciju“ – naglašava bivši ministar obrane. Tijekom dvije godine boravka na mjestu ministra obrane Carter je bio primoran „nagovarati (iračkog) premijera (Haidera al-) Abadija za prijam većeg broja američkih vojnika (radilo se o iračkom spornom unutarnjem pitanju). Iračke snage također prvotno nisu željele ratovati, što je izazvalo otvorenu zabrinutost Cartera i američkih generala, koji su poticali Iračane na aktivni otpor.

Sirijska vlada predsjednika Bashara Asada, naravno, još je manje željela miješanje Sjedinjenih Država, čak i kada je ideja washingtonske administracije bila formiranje čistih lokalnih snaga za borbu protiv „Islamske države“ „uz pomoć regrutiranja posebnih boraca, osnivanja od njih novih postrojbi i njihovog usmjeravanja na vojne akcije u Siriji“. Iako se, naglašava Carter, ideja sastojala od toga da se ti borci ne uvlače u sirijski građanski rat, Asad je jako dobro znao kako su Amerikanci razmišljali o njemu. Zato je u igru ušao Carter i promijenio plan. „Gotovo svi pravi borci već su bili dio ad hoc ustrojenih organizacija i svi su se oni željeli boriti protiv Asada, kao i protiv „Islamske države“, navodi Carter.

Nakon što su se Sjedninjene Države suglasile s tom varijantom, Asad je predstavio svoje viđenje stanja ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu. Putin je u tome vidio miješanje Sjedinjenih Država u građanski rat i nastojanje za smjenu režima – protiv čega je on oštro istupao u slučaju Libije, pa čak i ušao u sukob s tadašnjim predsjednikom Dmitrijem Medvedovom koji je dozvolio Zapadu neometano miješanje u taj sukob. Zbog naoružavanja i treninga organizacija nastrojenih protiv Asada, Obamina je administracija – i osobno Carter, ukoliko je on stvarno  osigurao promjenu strategije – i omogućila uvlačenje Rusije u taj sukob.

Putin je u rujnu 2015.g. počeo rusku vojnu operaciju, i Carter se sijeća upornog nastojanja ruske strane za uspostavu bilo kakvog modela suradnje sa Sjedinjenim Državama. „Od samog početka Rusija je željela nas uključiti u svoju kampanju u Siriji – Moskva je postojano čitavom svijetu izjavljivala o svojoj želji  za koordinacijom svojih poteza s nama i suradnji s nama, a također molila i razmjenu podataka o ciljevima i obavještajnim informacijama“, navodi Carter. On je oštro bio protiv takvih prijedloga zbog tri glavna razloga.
Kao prvo, koordinacija s Rusijom, bliskom saveznicom Irana i Sirije, mogla bi oslabiti odlučnost iračkog premijera Abdulle za suradnju sa Sjedinjenim Državama. Kao drugo, to je moglo SAD povezati s „neljudskom“ ruskom vojnom kampanjom (u najboljem slučaju sumnjiv razlog s obzirom na broj žrtava među civilima izazvan napadima koalicije na čelu sa SAD-om). I treće, po mom mišljenju, to je bilo najvažnije za Obaminu administarciju, – „takva odluka bila bi nepromišljen korak, koji bi rezultirao nezasluženim ruskim polučenjem liderske uloge na Bliskom istoku“.

Nezadovoljavajuća suradnja s Rusijom i borba Cartera, usmjerena na onemogućavanje Stete Departmenta za postizanje sporazuma s Putinom – ona je pretpostavljala vojnu koordinaciju, a ne samo deeskalaciju – opisuje se u poglavlju pod nazivom „Štetočine i pasivni promatrači“ (spoilers and fence-sitters).

Osim Rusije i Irana, u tu kategoriju ulazi i Turska, koja je, prema mišljenju bivšeg ministra obrane, „radila najveću količinu poteškoća pri provedbi te kampanje“. A također i susjedne arapske zemlje, države Perzijskog zaljeva, koje su se, kako navodi Carter, „aktivno bavile lobiranjem i provedbom PR-a kampanje, međutim sve te aktivnosti iz nekog razloga nikada se nisu  pretvarale u operacije na bojnom polju“.

Rezimirajući, treba reći kako interesi Sjedinjenih Država nisu bili jasno određeni u odnosu na Irak, Iran, Rusiju, Tursku, Asadovu vladu u Siriji i države Perzijskog zaljeva. A je li SAD uopće imao saveznika, punih entuzijazma?

Bili su pojedini u redovima boraca nastrojenih protiv Asada (uz iznimku onih koji su bili predani islamističkim ciljevima) i, uglavnom, Kurdi. Potpora Kurda od strane SAD-a bila je glavni razlog zbog kojeg se Turska iz saveznika pretvorila u „zločinca“. Ali bilo je i onih koji su htjeli američko uvlačenje, međutim razlozi su bili vezani ne uz „Islamsku državu“ već maštu Kurda o suverenoj državi. Irački Kurdi nedavno su glasovali za svoju nezavisnost, potvrdivši tako svu zabrinutost koju je imao Abadi u odnosu na operacije Sjedinjenih Država protiv Islamske države.

Vodeći borbu s „Islamskom državom“, Sjedinjene Države nisu htjele stati na „bolan žulj“ svim sudionicima događaja u toj jako stradaloj i eksplozivnoj regiji, koji s podozrenjem gledaju  na američko miješanje nakon  avanture u Iraku i Libiji. Carter u svojoj publikaciji baca svjetlo na ono što se dogodilo, a također i na instrumentarij za nanošenje poraza „Islamske države“. On objašnjava zašto mir u toj regiji neće biti zajamčen čak i poslije pobjede nad „Islamskom državom“ – sam je Carter zabrinut time što „napori međunarodne zajednice za stabilizaciju i reguliranje zaostaju za vojnom kampanjom“. U svojim memoarima Carter također postavlja pitanje: Je li bilo moguće postizanje čvršćih riješenja, ukoliko bi Asad i njegovi saveznici, s jedne strane, i Turska, s druge strane, sami riješili problem s „Islamskom državom“ bez miješanja Sjedinjenih Država? Međutim nema smisla raspravljati o onom što se nije dogodilo. Uvučenost Sjedinjenih Država samo je porasla nakon odlaska Obamine administracije, a politička stabilnost u Siriji i Iraku postala još teže dostižna zbog nastojanja bliskoistočnih naroda i oružanih organizacija za privikavanje na trokut utjecajnih političkih brokera u sastavu Sjedinjenih država, Rusije i Turske. Carter može s ponosom govoriti kako je on unio svoj udio u izgradnju te nove i neodržive konfiguracije.

Izvor: Geopolitika.News

Autor: Geopolitika.News