https://en.wikipedia.org/wiki/Second_Battle_of_Fallujah.
https://en.wikipedia.org/wiki/Second_Battle_of_Fallujah.

BITKA ZA MOSUL: POČETAK

Autor: Zoran Meter

Kada irački premijer u nastavku obraćanja naciji navodi, kako je došlo vrijeme da „borci (ISIL) odgovaraju za svoja nedjela“ i pritom poziva „lokalno stanovništvo na suradnju s osloboditeljskim snagama“, pitanje je koliko će takvi pozivi imati odjeka u sunitskom stanovništvu Mosula koje i premijera Abadija smatra provoditeljem šijtskih interesa (on je šijt ali je ipak pod dominantnim utjecajem američkih vlasti u odnosu na one iranske, zbog čega trpi snažne bočne udare od strane mnogih radikalnih šijtskih političkih organizacija koje su prilično razmrvljene i nejedinstvene, uglavnom zbog nepomirljivih političkih ambicija njihovih vođa).

„Mi smo danas započeli operaciju oslobađanja drugog po veličini iračkog grada Mosula od boraca terorističke organizacije „Islamska država“, izjavio je u ponedjeljak irački premijer i zapovjednik OS te zemlje Haider al-Abadi obraćajući se iračkom narodu.

Brojni svjetski analitičari iznose različite procjene trajanja operacije, koje se kreću od nekoliko tjedana pa do čak godine i pol dana koliko će navodno biti potrebno za oslobođenje toga grada. Međutim, Amerikanci su u tišini postavili vlastiti vremenski rok koji se svodi na oslobađanje Moslula do 8. studenog (uoči samog početka predsjedničkih izbora), čime bi svojoj javnosti odaslali snažnu poruku o uspješnom smjeru američke protuterorističke politike (koja je proteklih godina izvrgnuta snažnim kritikama medija, političara, stručnih analitičara i znatnog dijela građana) i tako dali završni, možda i ključni impuls demokratskoj kandidatkinji Hillary Clinton za pobjedu nad svojim republikanskim protukandidatom. Naravno, američki geopolitički ciljevi oko Mosula nešto su sasvim drugo, o čemu nešto više malo kasnije u tekstu.

Mosul je veliki irački grad na sjeveru zemlje , koji je prije rata imao oko milijun i pol stanovnika i tom cifrom danas barata UN, iako ih je prema pojedinim procjenama sada oko 800 tisuća. Nastanjen je većinski sunitskim stanovništvom čiji se broj još više povećao nakon što su šijti preuzeli vlast nad glavnim gradom Bagdadom i državnim institucijama te izvršili brojne zločine kroz osvetničke akcije nad tamošnjim sunitima, nakon čega ih je veliki broj napustio Bagdad i otišao upravo u Mosul. U lipnju 2014. godine Mosul su zauzele postrojbe „Islamske države“ sa svega oko 1500 vojnika, ispred kojih su se vojnici tadašnje službene iračke vojske koju je opremio i uvježbao SAD razbježali poput male djece, ostavivši džihadistima svo oružje i vojnu tehniku. Danas se, prema procjenama, u gradu nalazi najviše 6 tisuća boraca „IS“. Pritom ne treba imati iluzije o tome kako je život u Mosulu prestao dolaskom ISIL-a, kao i o tome, da „IS“ poput Robina Hooda šakom i kapom dijeli milostinju tamošnjoj sirotinji i drugim građanima. Naprotiv, u gradu sve funkcionira, a primjerice, svo vrijeme ISIL-ove vladavine neometano radi i tamošnje sveučilište. Nova vlast uspostavila je i svoj porezni sustav i fiskalne namete tj. život se i dalje odvija gotovo po svim ekonomskim zakonitostima, narvno, uz snažnu ideološku propagandu i radikalnu vjersku indoktrinaciju na koju su se građani vrlo brzo naviknuli i njoj prilagodili.

Kada irački premijer u nastavku obraćanja naciji navodi, kako je došlo vrijeme da „borci (ISIL) odgovaraju za svoja nedjela“ i pritom poziva „lokalno stanovništvo na suradnju s osloboditeljskim snagama“, pitanje je koliko će takvi pozivi imati odjeka u sunitskom stanovništvu Mosula koje i premijera Abadija smatra provoditeljem šijtskih interesa (on je šijt ali je ipak pod dominantnim utjecajem američkih vlasti u odnosu na one iranske, zbog čega trpi snažne bočne udare od strane mnogih radikalnih šijtskih političkih organizacija koje su prilično razmrvljene i nejedinstvene, uglavnom zbog nepomirljivih političkih ambicija njihovih vođa). Jer sjećanja sunita o njihovom bijegu iz Bagdada nisu izbljedila, a sada ih iznova taj isti Bagdad želi oslobađati i u Mosulu.

Bagdad i Washington pridobili sunitske vođe u gradu

Naravno da iračka vojska, u suradnji s SAD-om koji je čitavu operaciju vojno-strateški i osmislio i sasvim sigurno njome rukovodi koordinirajući akcije kurdskih postrojbi sa sjevera i snaga iračke vojske s juga, u Mosulu nastoji provesti već provjereno učinkovite metode „oslobađanja“ grada (kao što je to bilo pri oslobođenju velikog i također većinski sunitskog grada Faludže koje je prošlo brzo i bez velikog oružanog otpora), koje se sastoje u pridobivanju tamošnje sunitske plemenske elite kroz jamstva o očuvanju gradske infrastrukture i stambenih i industrijskih objekata, njihovoj daljnjoj samoupravi nad gradom u sklopu obećane političke autonomije u odnosu na središnju vladu u Bagdadu, a sve to u zamjenu za vješanje iračkog stijega na zgradama gradske i regionalne uprave i razmještaj jednog garnizona iračke vojske u samom gradu. U Faludži ta je shema polučila rezultat (uz sudjelovanje, a to se mora spomenuti, snažnih snaga šijtskih milicja, čak i osobno iranskog generala Qasima Soleimanija, koje su bile dopremljene iz Bagdada i dislocirane u okolici Faludže bez bojevih djelovanja po samom gradu, služeći kao snažni psihološki pritisak na sunitsko vodstvo grada s ciljem njegovog pristanka na uvjete predaje iračkim snagama).

Međutim, iračkim šijtskim postrojbama zabranjeno je sudjelovanje u oslobađanju Mosula. Pred južne „zidine grada“ dopremljene su isključivo snage službene iračke vojske (koju čine i šijti i suniti i koja je zbog toga prilično krhka kada je riječ o unutarnjoj koheziji). U operaciju oslobođenja grada ukupno je uključeno više od 60 tisuća vojnika (kojima treba pridodati i 5 tisuća vojnika iz američkog kontingenta), a potporu im daju zrakoplovi protuterorističke koalicije na čelu s SAD-om, zrakoplovi vladinih snaga i njihovo topništvo.

S vojne točke gledišta, potpuno je jasno kako 6 tisuća ISIL-ovih boraca nema nikakvu mogućnost oduprijeti se takvoj sili, a čak nije u mogućnosti niti organizirati obranu po perimetru samoga grada. Zapravo, čudno je s obzirom na totalni nesrazmjer snaga kako Mosul uopće već nije oslobođen. Iz tog je vidljivo kako je samo oslobođenje grada puno više stvar politike i političkog trenutka nego volje generala koji o operaciji odlučuju i u njoj sudjeluju. O tome svjedoče i intenzivni pregovori vođeni proteklih pola godine između Washingtona i Bagdada s jedne, i lokalnih sunitskih plemenskih vlasti s druge strane. Čini se kako su ti pregovori konačno urodili plodom, na što ukazuju dva elementa: prvo, u napadu sudjeluje 2 tisuće lokalnih sunitskih boraca obučenih od strane turske vojske kojima će biti i postavljena zadaća održavanja reda u gradu nakon njegovog „vojnog oslobađanja“; i drugo, napad na grad će se izvoditi isključivo snagama iračke vojske i policije. Ali ono što već sada upada u oči jest to, da grad uopće nije blokiran u cjelosti već su ostavljena dva koridora za slobodan izlazak civila.

Iračka vojska gradu se približila iz smjera juga na prilično uskom dijelu fronte (!) sa svojom 9., 15., 16. i 37 divizijom, kao i 2 tisuće njima odanih pobunjenika. Na krilima iračkih snaga „vise“ snage „Islamske države“, ne baš previše zainteresirane za napade jer one već odavno nemaju potrebnu operativnu snagu za vođenje većih vojnih operacija. Sa sjevera i istoka grad blokira svega 5 tisuća kurdskih pešmerga na udaljenosti od 15-20 kilometara od predgrađa Mosula. Na taj način već je sada jasno kako Kurdi neće sudjelovati u neposrednom oslobađanju grada.

Pojedini analitičari govore o tome, kako će Saudijci i ostali sponzori islamističkih organizacija na Bliskom istoku „odriješiti kesu“ i petrodolarima osvojiti „srca i duše“ džihadista u zamjenu za njihovo dislociranje u Siriju i time osigurati brzu pobjedu iračke vojske i saveznika u Mosulu. Možda je to i točno (shvaćajući važnost rata u Siriji za saudijske vlasti), ali potpuni poraz „IS“ u Iraku ne ide u prilog Rijadu kao što mu ne ide u prilog niti teritorijalna cjelovitost te zemlje (neovisno o budućem statusu Iračkog Kurdistana) bez jasne razdjelnice šijti/suniti.

Američki interesi pri oslobađanju Mosula

Osobno sam skloniji američkom scenariju, kada se govori o datumu konačnog oslobođenja Mosula, nego izjavama onih analitičara koji tu operaciju „rastežu“ čak i na više od godinu dana.

Amerikanci oslobađanjem Mosula, osim unutarnjo-političkih imaju i strateške interese, koji se sada moraju modificirati sukladno ukupnoj promjeni vojno-političkih odnosa na Bliskom istoku, prije svega Siriji. Pritom je jasno kako Amerikanci oslobađanjem Mosula, kao iračke prijestolnice „Islamske države“, odašilju i sasvim jasnu poruku Rusima. Naime, ostavljanje koridora za izlazak civila iz tog iračkog grada, u stvarnosti znači i infiltraciju boraca „Islamske države“ koji se sigurno neće predati ili biti likvidirani jer pravog boja s njima biti neće osim u izoliranim slučajevima krajnje fanatičnih grupacija ili pojedinaca spremnih na borbu do posljednjeg daha po načelu „ni koraka natrag“. A koridori za izbjeglice vode prema Siriji i njihovom najvećem istočnom gradu Deir az-Zouru koji je pod nadzorom sirijske vojske ali je već tri godine u potpunom okruženju snaga „Islamske države“. Infiltrirani džihadisti iz Mosula kretat će se u smjeru toga grada, kao i dalje, u smjeru središta Sirije i početkom ove godine oslobođenog grada Palmire. Dalje bi se otvarao put prema zapadu zemlje, konkretno Aleppu i Damasku. Drugi strateški cilj koje Amerikanci dobivaju oslobođenjem Mosula jest pokret velikog broja izbjeglica (za koji je opet preduvjet otpočinjanje snažnih napada i bombardiranja jer se tu ipak radi o Iračanima koji ipak nerado žele napustiti svoju domovinu, nakon što su već jednom to učinili bježanjem iz Bagdada), a koji bi se onda kroz Siriju uputili prema granici s Turskom i ovoj dali dodatni poticaj za još snažniji angažman njezine vojske u vojnim operacijama u Siriji i konačno stvaranje sigurnosne zone na sjeveru Sirije od čak 5 tisuća km2. Osim toga, novi val iračkih izbjeglica dao bi Ankari dodatni argument u pregovorima s Bruxellessom vezano uz izbjegličku krizu i osnažio platformu za daljnju ucjenu EU u svrhu ostvarivanja turskih političkih interesa u smjeru Europe.

Amerikanci se služe ruskim metodama u Aleppu

Međutim, i površnim praćenjem ovakvog razvoja bitke za Mosul, u oči upada, da se Amerikanci zapravo služe ruskim metodama kada je u pitanju opsada Aleppa, a koje Washington i Zapad zajednički tako snažno kritiziraju. Dakle, Amerikanci otvaraju koridore za izlazak civila i bacaju letke iz zrakoplova koji ih na to pozivaju, a da bi se onda neometano mogli obračunati s džihadistima. Podsjetimo, gotovo identične metode još od kraja kolovoza u Aleppu (grad slične veličine kao i irački Mosul), koriste Rusi i sirijska vojska, nastojeći otvoriti koridore za izlazak civila iz istočnog dijela Aleppa (čak i slobodan prijelaz naoružanih islamista u dogovoru s UN-om) i na taj način omogućiti neometan vojni obračun s teroristima, uz minimalan broj civilnih žrtava. Međutim, oko toga se permanentno diže halabuka, a Asad i Putin sotoniziraju kao ovovjeki nacistički vođe.

Zato je posve jasno kako iza svih ovih oslobađajućih operacija ne stoji nikakva istinska briga za civile već čista (geo)politika, u svrhu osiguranja vlastitih interesa, a kako je to uvjek i bilo. U tom smislu iz Moskve se već ovih dana čuju glasni pozivi od strane pojedinih tamošnjih političara i vojnih analitičara, o nužnom poduzimanju jedinog mogućeg ruskog odgovora na novonastalo stanje, koji se svodi na potpuno oslobođenje Aleppa i to prije nego Amerikanci uspiju osloboditi Mosul. Dakle, igre na relaciji Moskva-Washington i dalje se nastavljaju.

I na kraju, što reći o uspostavi punog državnog suvereniteta Iraka, o kojem premijer Abadi sada govori iračkom narodu, slično kako to ovih dana čini i predsjednik Asad u Siriji, izjavljujući, kako će sirijska vojska osloboditi i zadnji pedalj okupirane zemlje? O iluzijama takve retorike možda najbolje svjedoče riječi turskog predsjednika Erdogana, koji je, nedugo nakon nedavne svađe iračke i turske vlade (nakon odluke potonje da produži nazočnost turskih vojnika na sjeveru Iraka na još godinu dana ne pitajući Bagdad ni za dozvolu ni za mišljenje), javno upitao: „A tko je uopće taj premijer Abadi?“ Nevjerojatna izjava čelnika jedne države prema svom kolegi iz druge međunarodno priznate države. Međutim, turski čelnik samo je otvoreno i politički neuvijeno i bez licemjerja jasno dao do znanja tko je tko i gdje je komu mjesto u započetom bliskoistočnom procesu prekrajanja granica, u kojoj će svaka od regionalnih sila željeti osigurati svoj dio tuđeg kolača (teritorija) pozivajući se na povijesne činjenice (poput postojanja Osmanlijskog i Perzijskog carstva ili razno-raznih kalifata). Naravno, sva ta „prava“ temelje se isključivo na snazi mišića.

Izvor: Geopolitika.news

Autor: Zoran Meter

ZADNJE VIJESTI