https://pl.wikipedia.org/wiki/Globus.
https://pl.wikipedia.org/wiki/Globus.

ANGLO-AMERIČKA BLISKOISTOČNA STRATEGIJA PRED PORAZOM

Autor: Zoran Meter

A kroz ionako napete odnose s pobunjenim proruskim regijama na istoku zemlje (oko čega nema političkog napretka), opisanim stanjem stvara se eksplozivna smjesa za novo krvoproliće - puno širih razmjera nego je to bilo tijekom 2014. godine i koje može dodatno destabilizirati čitavu Europu.

Sirijski sukob dominantno zaokuplja pozornost međunarodne zajednice jer se u njemu po prvi put u posljednjih više od sto godina anglo-američka bliskoistočna strategija nalazi u stvarnoj opasnosti od poraza zbog novog ruskog pozicioniranja u regiji, snažnijeg nego li je to bilo u doba najveće moći SSSR-a (uz popratnu, sve snažniju kinesku gospodarsku i vojnu nazočnost, ali i nedavni dolazak prvih kineskih instruktora iz redova specijalnih postrojbi za borbu protiv terorizma u pojedine postrojbe sirijske vojske).

U toj regiji Rusija, osim Sirije, produbljuje svoje gospodarske i vojne sveze i s Egiptom, u kojem već djeluju i ruski vojni instruktori (o čemu ovih dana izvješćuju francuski obavještajni izvori, navodeći, kako ruski specijalci iz GRU već djeluju na Sinaju). Ovdje valja dodati kako je primjetno da Rusija primjenjuje novu taktiku u borbi protiv terorizma, naslonjenu na američko i izraelsko iskustvo koje inzistira na kažnjavanju terorista krivih za napade na njihove objekte ili osobe, u bilo kojoj točci svijeta. Naime, upravo je na Sinaju 31. listopada prošle godine srušen putnički zrakoplov s ruskim turistima, a nakon završene istrage nedavno je utvrđeno kako je napad izvršila teroristička organizacija „Beit Ansar al-Makdis“ (ogranak „IS“) iza koje stoji Katar. Zbog nedvosmislenosti dokaza, krivicu te organizacije morala je priznati i američka CIA. Ta je organizacija eksplozivnu napravu dobila iz Libije od tamošnjih prokatarskih organizacija. Bilo kako bilo, ruski specijalci sada su na Sinaju i podučavaju egipatske specijalne postrojbe u borbi protiv tamošnjih islamističkih oružanih formacija.

Upravo se sada (od 16.-23.10) održavaju velike pomorske i zračno-desantne vježbe ruske i egipatske vojske i to na užas Saudijske Arabije. Egipat je prošlog tjedna u VS UN-a glasovao i za francuski i za ruski prijedlog rezolucije o načinima rješavanja sukoba u Aleppu, a što je Rijad nazvao potezom „vrijednim žaljenja“ i već poduzeo određene mjere s ciljem ograničenja izvoza naftnih derivata u Egipat unatoč potpisanom ugovoru iz travnja ove godine. Kairo jasno izražava svoju potporu sirijskom čelniku Assadu i zauzima se za teritorijalnu cjelovitost te zemlje. Pojedini mediji ovih dana govore i o otvaranju ruske vojne baze u Egiptu (što je Kairo brzo opovrgao zbog ionako sve složenijih odnosa koje ima s Rijadom kao svojim najvažnijim financijerom, dok se Moskva po tom pitanju nije izjasnila), ali je činjenica da brodovi ruske flote neometano uplovljavaju u egipatske luke s ciljem dobivanja materjalno-tehničke opskrbe. Egipat jasno stavlja do znanja kako mu je Saudijska Arabija važan strateški partner. S tim ciljem vlada je ovih dana u Kairu po prvi put na nekoliko dana zatvorila glavnu šijtsku džamiju „Al-Husein“ i zabranila javnu proslavu šijtskog praznika mučenika (Ašure) zbog navodne opasnosti od izbijanja sukoba s tamošnjim salafitima (koje podupire Rijad), čime je Saudijcima željela pokazati kako je Egipat ideološki „ispravan“ i da će uvjek stajati uz Rijad kada su u pitanju njegovi odnosi s Teheranom. Međutim, Kairo je također jasno dao do znanja da se „nikome ne klanja doli Bogu Svevišnjem“ (nedavne riječi predsjednika Al-Sisija) i da su mu odnosi s Moskvom izuzetno bitni zbog suradnje u visokoj tehnologiji (iz sfere ovladavanja nuklearnom tehnologijom u mirnodopske svrhe, izgradnje prve nuklearke pokraj Aleksandrije, kao i ovladavanja znanjem vezanim uz „osvajanja svemira“), vojno-tehničke suradnje, poljoprivrede i, naravno, turizma.

Na Bliskom istoku iznova su stabilizirani i rusko-turski odnosi, a njihov daljnji razvoj potpuna je nepoznanica i za Zapad, a vjerojatno i za njih same zbog mnoštva suprostavljenih geopolitičkih interesa. Ovih je dana dogovorena izgradnja rusko-turskog plinovoda „Turski tok“ kroz Crno more, pokušava se iznaći integracijska (a ne konfrontacijska) formula za uključivanje ruskog plina u „Europski južni koridor“ kroz konekciju „Turskog toka“ i plinovoda TANAP (opet, potpuno suprotno željama Washingtona i Bruxellessa). Općenito, iz korijena se u pozitivnom smjeru mijenja mišljenje javnosti dviju zemalja u odnosu jedne prema drugoj (čemu uvelike pridonose njihovi mediji), a što predstavlja povoljnu platformu za normalno funkcioniranje rusko-turskih odnosa, neovisno o tome što oni vjerojatno nikada neće dosegnuti razinu savezničkih.

Rusija je na Bliskom istoku iskoristila i neprijateljske odnose Zapada i Irana te je s tom zemljom učvrstila odnose i u vojnoj i u gospodarskoj sferi. Moskva danas ima dobre odnose i sa službenim Bagdadom, a utjecaja joj ne nedostaje i na pojedine važne regionalne kurdske organizacije, poglavito one lijeve ideološke provenijencije, zaostale još kroz nasljeđe iz doba SSSR-a.

Ušli smo u novi „hladni rat“

U takvim, neočekivano usložnjenim okolnostima, uz činjenicu da stratezi u Washingtonu Rusiju smatraju najvećom kratkoročnom opasnošću po američke interese (a Kinu najvećom dugoročnom opasnošću), sva diplomatska i medijska pozornost Zapada sada se fokusira upravo na Siriju, kroz nikada viđenu proturusku histeriju, isto takve manipulacije informacijama, plasiranje dezinformacija i rijetko viđene količine najprljavije propagande u medijima koji su još ne tako davno predstavljali ikone slobodnog i neovisnog novinarstva. A sve to samo potvrđuje kako po SAD stanje na terenu ne ide po planiranom scenariju i da Sirija definitivno postaje mjesto budućeg glavnog vojnog baziranja Rusije na Bliskom istoku, neovisno o tome u kakvoj će konačnoj formi ta država teritorijalno izgledati.

Upravo zato smatram kako pokrenuti američki proturuski „kamen zamašnjak“ više nije moguće zaustaviti i da smo svi mi već zapravo ušli u novi „hladni rat“. O tome svjedoče i najnovije izjave visokih Zapadnih političkih dužnosnika koje dramatično iskaču izvan okvira uobičajene diplomacije i prelaze u sferu polu-otvorene konfrontacije: radi se o nedavnom pozivu kontroverznog britanskog ministra vanjskih poslova Borisa Johnsona građanima Londona, da njih 2-4 milijuna iziđe pred rusko veleposlanstvo u toj zemlji i pokažu Rusima što misle o njihovoj vojnoj akciji u Aleppu; i drugo, izjava američkog potpredsjednika Joea Bidena o tome, da će SAD sigurno izvršiti kibernetski napad na Rusiju ali tek onda kada procjeni da mu je to najviše u interesu (zbog navodnih ruskih hakerskih napada na pojedine američke institucije u vrijeme američke predizborne kampanje, o čemu, naravno, još uvjek nema nikakvih dokaza ali je prst krivice svejedno usmjeren prema Moskvi i to neovisno o tome što je SAD jedina zemlja u svijetu koja ima organiziranu vojsku upravo za borbu protiv takve vrste napada, koju čini preko 100 tisuća visokokvalificiranih vojnika). Pojedini ruski političari otvoreno pitaju g. Bidena, smatra li on javnu objavu cyber napada na Rusiju objavom rata i što misli, kako će Rusija reagirati u slučaju eventualnog „blackouta“ u Moskvi i hipotetske pogibije njezinih građana u slučaju takvog američkog napada.

Rat će se voditi „tuđim rukama“

Neovisno o svemu, smatram kako nikakvog direktnog vojnog sukoba između SAD-a i Rusije neće biti jer u objema državama upravljačke poluge unutar njihovih sustava drže racionalni ljudi, neovisno o pojedinim ekscentricima s obiju strana i nevjerojatnoj količini gluposti koja se posljednjih mjeseci može čuti u sklopu američke predizborne kampanje.

Međutim, Washington će rat protiv Moskve željeti voditi „tuđim rukama“ i to je već vidljivo u glavnim neuralgičnim točkama svijeta, uglavnom po obodu ruskih državnih granica. Jedna od glavnih američkih poluga u tom smjeru u Europi je Ukrajina, u kojoj se stanje više-manje namjerno ne stabilizira, ni u političkom ni u gospodarskom smislu. Naprotiv, rekao bih, kako se kontroliranim jačanjem siromaštva i sveukupnim nadzorom medija, osim proturuskih osjećaja stvara i dodatna mržnja prema dominantnim državnim i lokalnim političkim strukturama zemlje ogrezlim u korupciji i kriminalu, što pridonosi mirisu novih revolucija i dodatnom jačanju radikalizma i militarizma. Njih pojačavaju i posjete pojedinih ratobornih američkih političkih i vojnih dužnosnika i obećanja o početku isporuka tzv. letalnog naoružanja zbog opasnosti od ruske agresije koja samo što nije počela. A kroz ionako napete odnose s pobunjenim proruskim regijama na istoku zemlje (oko čega nema političkog napretka), opisanim stanjem stvara se eksplozivna smjesa za novo krvoproliće – puno širih razmjera nego je to bilo tijekom 2014. godine i koje može dodatno destabilizirati čitavu Europu.

Rat „tuđim rukama“ protiv Rusije vodit će se i u Siriji kroz pokušaj totalne „afganistanizacije“ te zemlje tj. sustavnog prebacivanja svježih islamističkih boraca salafističko-vahabističkih učenja sunitskog smjera islama iz čitave regije i svijeta, u borbu protiv Asadovih snaga (a time i Rusije i Irana). I oko toga ne treba imati iluzije. Za Saudijsku Arabiju sirijski sukob predstavlja „bitku stoljeća“, u kojoj jedna strana na kraju mora biti poražena, a to Washingtonu itekako ide u prilog. Također, upravo pokrenuta akcija oslobađanja iračkog grada Mosula rezultirat će otvorenim koridorima za bijeg boraca „Islamske države“ u smjeru Sirije, a prvi prebjegli ISIL-ovci navodno su tamo već i stigli. Zna se i smjer njihovog vojnog djelovanja u toj zemlji, u uvjetima kada je Ankara stvorila sigurnosnu zonu na sjeveru Sirije uz granicu s Turskom. Dakle, džihadisti jedino mogu (a naravno, tamo će biti i usmjeravani), ratovati u smjeru Aleppa i Damaska.

Naravno, u planovima vođenja ratova „tuđim rukama“ u 21. stoljeću Amerikanci će nešto morati pitati i druge igrače, koji imaju vlastite vizije razvoja i vlastite strategije. Jedan od njih sasvim sigurno je i Kina, čiji je predsjednik Xi Jinping na netom održanom sastanku zemalja BRIKS u Indiji pozvao ruskog kolegu Putina na koordinaciju djelovanja dviju država unutar VS UN-a i suprostavljanje nastojanjima pojedinih zemalja za ukidanje prava veta stalnim članicama VS. Radi se o potpuno nezamislivom pozivu do prije svega nekoliko godina, a koji više nego bilo što drugo jasno ukazuje na svu dramatičnost stanja u kojem se danas našao svijet.

Borba dviju suprostavljenih koncepcija budućeg ustroja svjeta (one američke, s naglaskom na njihovu globalnu dominaciju, i Istočne, koja svijet promatra u kontekstu policentričnosti tj. višepolarnosti) očigledno se prebacuje na široku bojišnicu, koja, osim vojne i financijske, uključuje i onu za prevlast nad međunarodnim političkim i pravosudnim institucijama, a ubrzo i nad religijama – kroz želju za nametanjem jedinstvene svjetske nadreligije (isprane od svih kršćanskih i drugih vrijednosti unutar sada dominantnih religija), čime bi se definitivno uspostavila vlast i nad samim ljudskim dušama.

Sve ovo u konačnici može rezultirati jedino pobjedom (odnosno porazom) jedne od sukobljenih koncepcija, ili, što je realnije, novom podjelom svijeta na dvije međusobno suprostavljene interesne sfere (i ponovnom iščekivanju nekog budućeg globalnog sukoba ili uspostave jednog novog svijeta istinskog mira, suradnje i ljubavi, a kojeg, kako već mnogi uviđaju, bez istinskog obraćanja Bogu biti ne može).

Izvor: Geopolitika.news

Autor: Zoran Meter

ZADNJE VIJESTI