Wikimedia Commons
Wikimedia Commons

Srbijanska vlada 1917. prvi put koristi Židove u lobiranju za svoje ciljeve

Autor: 7Dnevno/25.studenog, 2016./dr. Mijo MILAS

Srpska propaganda u Srbiji, a posebno u svijetu, plasirala je ideju o nedvojbenom i duboko ukorijenjenom povijesnom prijateljstvu između Srba i Židova. Ali ispitivanja tih odnosa otkrivaju znatno složeniju i mračniju sliku…

 

Prije nekoliko mjeseci iz večeri u večer na HTV-u je prikazivana filmska građa iz vremena Drugoga svjetskog rata. Ti filmski snimci prikazuju kako nacisti progone Židove diljem Europe. Mučne su scene na kojima se vidi kako Židove vode u logore ili kako židovska djeca prose po ulicama – odrpana, mršava, a neka imaju tetovirane brojeve na rukama. Na filmu se vidi masa golih strijeljanih, kako leže na hrpu nabacani, a među njima poneki daje znakove života. Njemački časnik iz „humanih“ razloga s pištoljem u ruci gazi leševe, i sigurno krvavih čizama dolazi do jedne osobe i puca joj u glavu. Posebno je bila mučna scena, puna ljudskog jada i bijede, kada gole Židovke čekaju strijeljanje. Svukli su ih da ne bi s njih mrtvih skidali krvavu odjeću. Izgubila bi na vrijednosti. Stoje jedna pokraj druge, nijemo gledajući u daljinu i čekaju kraj koji će se dogoditi za koji trenutak. Jedna od tih žena-majka, drži djetešce u naručju, naslonjeno na grudi, zagrljeno desnom rukom. Dijete je staro 9 do 10 mjeseci. Glavica mu viri preko majčina desnog ramena i bezazleno gleda, ne shvaćajući kakva mu je sudbina namijenjena, njemu i njegovoj majci. Dijete se osjeća sigurnim u majčinom zagrljaju, ne plače, a ritmičko kucanje majčinog srca ga umiruje. Ali što je s njezinom majkom!? Ona zna da će uskoro umrijeti, a umrijet će i njezino dijete. Zato ga majka instiktivno steže na grudi, da ga tako zaštiti. Na svoju smrt kao da ne misli, nego na malo nevino stvorenje, koje nikomu ništa lošega nije učinilo, a za koji trenutak mora umrijeti. U toj snažnoj, nemjerljivoj emotivnoj simbiozi njih dvoje će dočekati kraj mrtvi, stisnuti jedno uz drugo, sa zadnjim mislima majke da ga drži čvrsto, kada padne skupa s njim u rov, prostrijeljena smrtonosnim metcima, da joj djetešce ne ispadne iz ruku. O Bože, koliko može biti jadan ovaj ljudski rod, koliko možemo „hodati maleni pod zvijezdama“ – do nevidljivosti!

„Povjesničari“ i stradanje Židova na Balkanu

Treba naglasiti da je takvih i sličnih stradanja za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata bilo i na našim prostorima, ne samo kod Židova nego i kod drugih naroda, naročito kod Hrvata. Ipak bih istaknuo kako je posebno poglavlje prošlosti Balkana bilo stradavanje Židova u Drugom svjetskom ratu. O tome se piše, ali nedovoljno, a malo se piše o njihovu pogromu u Srbiji, ne samo u novijoj povijesti, nego i ranije. O njihovu stradanju u Hrvatskoj piše se relativno dosta, ali jesu li ti podaci točni, odnosno znanstveno utemeljeni, ne mogu dati potvrdno mišljenje. Sumnjičav sam i kritičan ne samo zbog novijih spoznaja o stradavanju Židova, kao i drugih naroda na našim prostorima, nego i zbog činjenice da je dio tih podataka iznio Slavko Goldestein, koji nema za tako ozbiljna, odgovorna i složena događanja ni minimalnu stručnu spremu i obrazovanje, a ima pretenzija da budu povjesničar. Koliko sam informiran, ovaj „povjesničar“ ima položena s odlikom „sva četiri razreda srednje ekonomske škole“ i možda još kakav poslijeratni „kurs“. Inače on je uvijek imao podršku i povjerenje vlasti propale Titove Jugoslavije i zauzimao je visoke položaje i radna mjesta neodgovarajuća njegovoj stručnoj spremi.

Srpska propaganda u Srbiji, a posebno u svijetu, plasirala je ideju o nedvojbenom i duboko ukorijenjenom povijesnom prijateljstvu između Srba i Židova. Srbi su tvrdili da su zaštićivali Židove i Rome. Međutim, ispitivanja tih odnosa otkrivaju znatno složeniju i mračniju sliku. Radi se o uglavnom sefardskim Židovima, koji su krajem 15. stoljeća pobjegli pred španjolskom inkvizicijom u sigurnost Otomanskog carstva. Tim izbjeglicama bilo je dobro. Veći dio toga razdoblja Židovi su bili gradsko stanovništvo, a Srbi su bili po selima pa nisu dolazili u kontakt.

Stradanje Židova u Srbiji dobro je obrađeno u knjizi Philipa J. Cohena, Serbia’s Secret War: Propaganda and the Deceit of History, 1996. (prevedena na hrvatski 1997.) pa ću se prilikom pisanja članka služiti uglavnom podacima iz nje.

Kako je Otomansko carstvo slabilo, tako Židovi gube vjerske slobode, mjesnu samoupravu i zaštitu pred zakonom.

Začetnik dinastije Karađorđević i Židovi

Posebno teška vremena su nastupila pojavom srpske države u ranom 19. stoljeću. Te su promjene nastupile s Prvim srpskim ustankom (1804.) kojem je na čelu bio Đorđe Petrović, poznat kao Crni Đorđe ili Karađorđe. On je bio uspješan trgovac stokom, dobar uzgajivač svinja, začetnik

kraljevske dinastije Karađorđevića. Bio je surov čovjek, poznat po brutalnosti. Seljaci su pod Karađorđem bili terorizirani, a posebno su loše prošli Židovi. Karađorđeva pobunjenička vlada uzima sjedište u utvrdi Smederevo 1805. Židovi su uskoro potjerani iz Smedereva, Šapca i Požarevca, koji su stoljećima živjeli u tim gradovima, dok je tu živio jedva pokoji srpski građanin. Kada su ustanici zauzeli Beograd 1806., sinagoge, dućani i domovi u židovskoj četvrti bili su napadnuti, oštećeni ili uništeni, a Židovima je zabranjen stalni boravak izvan Beograda.

Progoni Židova su se smirili nakon poraza Karađorđa 1813. i uspostave otomanske vlasti. Drugi srpski ustanak poveo je Miloš Obrenović 1815. Svog suparnika Karađorđa, vjenčanog kuma, dao je ubiti na spavanju 1817., a njegovu odsječenu glavu, odnosno skinutu i štavljenu kožu glave, napunjenu pamukom i slamom, uputio je sultanu u Istambul u znak odanosti. S Milošem počela je dinastija Obrenovića u Srbiji.

Tada je Židovima bilo dobro. Do protjerivanja Židova iz unutrašnjosti ruralne Srbije došlo je 1846. i 1861., kao posljedica zakona izglasanih tih godina, koji je Židovima branio da žive izvan Beograda. Prema zakonu od 30. listopada 1856. Židovima je bilo zabranjeno baviti se trgovinom u unutrašnjosti zemlje. Dana 4. studenoga 1861. izglasan je zakon koji Židovima zabranjuje posjedovanje nekretnina ili otvaranje novih dućana u unutrašnjosti Srbije.

Posljedice takvih zakonskih odredbi bile su da su Židovi bili prisiljeni ili se preseliti u Beograd ili se iseliti iz Srbije. Srbijanski ministar financija 27. travnja 1860. objavljuje dokument u kojem izražava zabrinutost zbog naglog razmnožavanja Židova i mogućnosti da Srbija uskoro postane židovskom zemljom. Da bi se to spriječilo, u dokumentu se zaključuje da Židove treba protjerati iz Srbije.

Nakon toga se sve više smanjuje mala židovska zajednica u Srbiji. Godine 1861. bilo je u Srbiji, uglavnom u beogradskom getu 2475 Židova (450 obitelji), do godine 1865. broj se smanjio na 1805 Židova (338 obitelji), da bi 1869. pao na svega 210 obitelji.

Englezi o okrutnom proganjanju Židova u Srbiji

Okrutno proganjanje Židova u Srbiji bilježi engleska diplomatska korespondencija. U pogromu u Šapcu 16. siječnja 1865. ubijena su dva Židova, a tri mjeseca kasnije jedna Židovka od 16 godina je silom pokrštena u srpsko pravoslavlje. Vlade Engleske, Italije i Turske uputile se oštre diplomatske prosvjede u Beograd.

Godine 1867. – nakon molbe šabačkih Židova da budu izravno stavljeni pod britansku zaštitu -pariška Alliance Israelite Universelle uručila je lordu Stanleyju iz britanskog Ministarstva vanjskih poslova opis progona Židova. To je lorda Stanleyja navelo na zaključak da su žalbe židovskih zajednica „više nego utemeljene“. Srbija neće moći, po procjeni Engleske i svih civiliziranih naroda, a da ne pretrpi žestoke kritike zbog progona Židova, stoji u zaključku.

Apel šabačkih Židova (29. ožujka 1869.) doveo je u britanskom parlamentu do rasprave o progonu Židova. Jedan član parlamenta dodao je: „Bojim se da je nemoguće zanijekati postupanje srpskog naroda prema židovskoj zajednici koja boravi među njim“, a taj narod (srpski) pretendira biti dio europske zajednice naroda. Ovaj član parlamenta okrivljuje religiozni fanatizam srpskog naroda – i to drži glavnim razlogom postupanja Srba prema Židovima.

I danas se nije puno promijenio stav Srba prema drugim etničkim skupinama – žiteljima Srbije, kao i susjednim narodima ne-Srbima. U Srbiji je antisemitizam i danas veoma jak, a Srpska pravoslavna (bolje Svetosavska, op. aut.) crkva je glavna institucija koja podupire antisemitizam (Sonja Biserko).

Emigriraju u Franjinu Carevinu

U srbijanskom ustavu iz 1869., iako je liberalniji od ranijeg, reafirmira se protužidovski zakon od 30. listopada 1856., koji zabranjuje Židovima da se bave trgovinom u unutrašnjosti Srbije, kao i zakon od 4. studenoga 1861. koji im zabranjuje pravo nastanjivanja izvan Beograda. Kako su Židovi u velikom broju napuštali Srbiju, engleski, francuski, talijanski i austrijski konzul u Beogradu su ulagali prosvjede zbog protužidovskih zakona. Jedan britanski diplomat posjetio je Židovsku općinu u Beogradu 1871. i zapisao da je posjetio židovske četvrti u Beogradu i da jedva može povjerovati „da ikakva neimaština može nadići bijedu koju … (je)… ondje vidio… ljudi doslovce skapavaju od gladi – premda imaju volju da rade – zbog zakona koji im zabranjuje da zarađuju za život“. On sumnja, što je srpska vlada bila obećala, da nije učinila ništa u korist Židova. Broj Židova se stalno smanjuje. Zbog siromaštva u većem broju umiru od drugih susjeda. Neki emigriraju u Austro-Ugarsku, odnosno u Hrvatsku, jer su ovdje bili Židovi zaštićeni. Car Franjo Josip rekao je: „Neću da se tlače Židovi u mojoj Carevini“.

Židovi iz Šapca, Smedereva i Požarevca potjerani su 1873., a 1876. još 11 židovskih obitelji izgnano je iz Smedereva. Prema Berlinskom sporazumu 1878. europske sile su zatražile od Srbije da poštuje, jamči građanska i politička prava za sve vjerske manjine. Javno raspoloženje u Srbiji žestoko se protivilo sudjelovanju Židova u srpskom životu, a u pučkom tisku su se pojavljivali antisemitski napisi.

Talmud – ogledalo ćivutskog poštenja

Protužidovsko raspoloženje iskazuje i Nikola Pašić, koji je bio premijer Srbije, a kasnije Jugoslavije.

Antisemitski traktat Nedajmo Srbiju Ćivutima, potpisalo je 1882. „nekoliko srpskih rodoljuba“ koji pozivaju Srbe „da se upišu u Srpsko protiv-jevrejsko (antisemitsko) Društvo“ koje treba da se osnuje prvo u Beogradu. Vjerozakonsko učenje Talmuda ili ogledalo ćivutskog poštenja odgovor je na Berlinski sporazum 1878., a prijevod je s njemačkog jezika nekog srpskog pravoslavnog svećenika kome je pridodao svoj uvod: „Danas kad jevrejske diplomate, gone Srbiju i Rumuniju, da priznadu Ćivute (sic) i njiovu vjeru, kao ravnopravno sa ostalim državljanima pred zakonom… je nužno za svaku porodicu svih pokrajina, gdi Ćivuta ima da ovu knjižicu dobro pročita i upamti; jer je ona pravo ogledalo Ćivuta, iz koga se vidi da njima i… Talmud nalaže da varaju, zakidaju, grabe, zalagivaju, panjkaju, mrze, upropašćuju, gule, ubijaju sve narode, koji Ćivuti nijesu“.

Srpski trgovci se nasilno opiru dopuštenju da Židovi trguju i u unutrašnjosti Srbije. Tek Ustavom od 2. siječnja 1889. ukinuti su napokon protužidovski propisi. Pored toga u srbijanskim očima Židovi ostaju “strano tijelo”.

Do prekretnice u srpsko-židovskim odnosima dolazi za vladavine Petra I. Karađorđevića, koji u Srbiju dovodi demokraciju. Prvi put Židovi dolaze do svojih prava nakon 43 godine gotovo neprekidnog progona. Ipak se antižidovski članci javljaju kako u svjetovnom tako i u vjerskom tisku. Knjižica naslovljena Knjiga o Jevrejima – kod koga treba da kupujemo? izišla je 1904. i upozorila na opasnost od židovske dominacije, te zagovara bojkot židovskih prodavaonica. Službena publikacija Srpske pravoslavne crkve 1912. žali se da su srpske vlasti učinile premalo da zaštite Srbe od

grabežljivosti Židova, koji imaju previše prava.

Srbijanska vlada 1917. prvi put koristi Židove u lobiranju za svoje ciljeve. Davi Albala, liječnik, kapetan u srpskoj vojsci, poslan je u SAD da lobira među Židovima za Srbe. Od tada su srbijanski dužnosnici usmjerili svoje djelovanje na popravljanje predodžbe koje su o Srbiji imale židovske zajednice.

Ljotićev Zbor i poziv na rat protiv Židova

U Kraljevini SHS spojene su sve židovske zajednice na njezinu cijelom prostoru. Židovi u prvih 20 godina Jugoslavije napreduju. U razdoblju od 1930. do nacističkih napada na Jugoslaviju Židovi su sve zabrinutiji za svoju budućnost. Židovi iz Hrvatske i drugih krajeva, koji sada pripadaju Jugoslaviji, su manje povjerljivi od onih iz bivše Srbije, jer se smatralo da su slabije odani Jugoslaviji.

Tridesetih godina sve su učestaliji napadi na Židove u jugoslavenskom tisku. Vodeći zagovornik nacističke ideologije u Jugoslaviji bio je Dimitrije Ljotić. On je osnovao Zbor 1935., svesrpsku pronacističku-fašističku stranku. Ta mala organizacija tiskala je novine, pamflete, među kojima i najekstremniju antisemitsku literaturu u zemlji. U Vojvodini, Zbor je tiskao novine na njemačkom Die erwache (Buđenje) i na srpskom jeziku Naš put. Obje publikacije pozivale su na rat protiv Židova, (vidi tekst u okviru).

„Pop“ Anton Korošec, jugoslavenski ministar unutarnjih poslova, izjavio je da u Jugoslaviji židovsko pitanje ne postoji. Dodao je da židovski izbjeglice iz nacističke Njemačke nisu dobrodošli u Jugoslaviju. Tri mjeseca kasnije jedini Židov u jugoslavenskom senatu, vrhovni rabin Isak Alkalaj, bio je izbačen na zahtjev premijera Milana Stojadinovića.

Fašistički pokret u Srbiji pojavio se u ranim tridesetim godinama. Jugoslavenska akcija osnovana je u Beogradu 1930. Usvojila je simbol modri kukasti križ, poznat kao kosovski krst. Američka kolumnistica Georgie Anne Geyer 1996. daje ovu sažetu formulaciju: „Nacizam i velikosrpski ekspanzionizam europska su ideološka braća“.

Dana 5. listopada 1940. jugoslavenska vlada donijela je dva protužidovska ukaza. Jedan je Židovima branio proizvodnju hrane i distribuciju hrane, a drugi je ograničavao upis Židova na fakultete i srednje škole. Te zakonske odredbe nisu bile primjenjivane u Hrvatskoj. Marginalizacija Židova u Jugoslaviji već je dobrano uznapredovala prije nacističkih napada na ovu zemlju.

Beli orlovi, Viktor Novak i „Apel srpskom narodu“

Beli orlovi, podmladak Zbora, 23. listopada 1940. na Beogradskom sveučilištu prijete profesorima revolverima, a studentima noževima. Uzvikuju parole podrške Hitleru i Mussoliniju te uzvikuju parole: „Dole Jevreji!“

S njemačkom okupacijom Srbije, koja je započela 12. travnja 1941. ojačala je protužidovska propaganda. Kolaboracijske novine zagovarale su fašističku ideologiju godinama prije nacističke invazije. Najugledniji ljudi iz Srbije, njih 546 potpisalo je „Apel srpskom narodu“ koji je objavljen u novinama Novo vreme 13. kolovoza 1941., ostatak sljedećih dana. Potpisali su ga vodeći intelektualci Srbije, rektor sveučilišta, dekani, profesori fakulteta (njih 81), najviši dostojanstvenici Srpske pravoslavne crkve (episkop i četiri protojereja), umjetnici, bivši ministri i dr. U

Apelu srpskom narodu poziva se na lojalnost nacistima. Apel je potpisao i Hrvat Viktor Novak, koji je kasnije objavio „Magnum crimen“ pamflet o katoličkim svećenicima, da bi se iskupio za podršku nacistima kod novih komunističkih vlasti, usput podišao Srbima, odnosno Srpskoj pravoslavnoj crkvi. On je teško i tendenciozno blatio katoličko svećenstvo. Tko je Apel odbio potpisati!? Hrvatski nobelovac Ivo Andrić i još petero drugih, iako je Andrić 1939. bio veleposlanik Jugoslavije u Njemačkoj. Kad se Andrić 1941. ponudio da će se vratiti u Hrvatsku, u Zagreb, preko Gustava Krkleca, koji je tada bio u Zemunu i surađivao sa zemunskim hrvatskim novinama Graničar, njegovu su želju ismijale najviše ustaške vlasti. Odbijen je „fra Ivo“, kako su ga podrugljivo nazivali.

Dana 29. kolovoza 1941. njemačke vlasti postavile su na vlast generala Milana Nedića, koji će im služiti vjerno do kraja njegove vlasti u Srbiji. (Drugi dio u sljedećem broju)

Patrijarh Varnava i „neprijatelj lukav kao zmija“

Potkraj 30-ih godina isticanje antisemitizma u Srbiji raste i postaje zabrinjavajuće. Poglavar Srpske pravoslavne crkve od 1930., patrijarh Varnava (Petar Rosić) sastao se 1937. s njemačkim novinarima. Varnava je izrazio svoju naklonost prema Führerovoj borbi protiv boljševika. Pohvalio je Hitlera zbog vođenja bitke koja služi cijelom čovječanstvu. Godine 1937. službena publikacija Srpske pravoslavne crkve jasno je ukazala na Židove kao silu skrivenu iza slobodnog zidarstva, kapitalizma i komunizma. „Jevreji pretstavnici masonerije, Jevreji pretstavnici kapitalizma i Jevreji pretstavnici proleterske revolucije. Medu njima nema razlike… Oni su samo Jevreji… Jevreji su pretstavnici bezboštva. Dakle, neprijatelj je lukav kao zmija…“.

 

Autor: 7Dnevno/25.studenog, 2016./dr. Mijo MILAS

ZADNJE VIJESTI