screenshot youtube
screenshot youtube

‘Srbi su o ovom ratu izgubili dušu i čast’: lekcije Bogdana Bogdanovića koje je Pupovac zaboravio

Autor:

'Moja braća Srbi nisu svjesni razmjera tragedije u koju su uvukli i druge i sebe. Otpočeli su dekompoziciju srpske nacije i njeno moralno ubistvo. Srbi su rat izgubili, to je gotovo, ali su izgubili i dušu, izgubili su čast, izgubili su sve, jer poslije izgubljene duše i časti ne ostaje ništa više', rekao je 1995. Bogdan Bogdanović za jedne novine u BIH.

Bogdan Bogdanović – tko ga se još sjeća? Disident, posljednji disident Titove Jugoslavije. Jedan od svega nekolicine Srba koji su se osamdesetih usprotivili Miloševiću u Srbiji, javno i glasno. To ga je koštalo odlaska u egzil, u kom je i umro: u Beču, pred pet godina. Bogdan Bogdanović nije bio bilo tko, bio je čovjek s gotovo renesansnom širinom: filozof, pisac, arhitekt, kipar, političar, profesor. I vrlo uspješan u svemu tome.

Bio je gradonačelnik Beograda od 1982. do 1986., s te funkcije odlazi u godini “memoranduma”, u osvit Miloševićeve “antibirokratske” revolucije, neposredno prije nego što njegovi mladoturci na 8. sjednici CK SKS preuzimaju vlast u gradskoj partiji iz koje potom kreću metastaze, šireći se sustavom pučeva, nasilja, i spletki. Kao umjetnik, autor je  brojnih spomenika, među ostalim i spomenika “Kameni cvijet” u Jasenovcu. Autor je 25 knjiga, uglavnom iz područja umjestnosti i arhitekture, ali i značajan arhitekt. On je prvi od Srba uputio otvorenu kritiku Miloševiću, odmah nakon što je uzurpirao vlast na zloglasnoj 8. sjednici, koja je bila faktički početak ratnih zbivanja u Jugoslaviji – i pandan Hitlerovog puča iz 1933.

“Srbija je umorna od lidera”

U pismu na čak 68 stranica, poslanom na Centralni komitetu SK Srbije gdje je Sloba netom zasjeo na vlast, Bogdanović piše:

“Da je Srbija umorna, dragi moji drugovi, to vi vrlo dobro znate, vaš kao i ja, kao što i svi znamo. Srbija je stvarno umorna, ali ne samo od lidera (ako je pravih i mudrih učitelja i predvoditelja ikada i imala), umorna je od polu-lidera, i od lidera, polutana, a njih je uvek bilo u zadivljujućim (i zadavljujućim) količinama, i nikada joj nisu zafalili. Umorna je ta naša Majka Srbija od lidera kojih nema i od njihovog pripovedanja i od njihovih “ribanja i ribarskih prigovaranja” u koja je, i bez svoje volje, ogrezla do preko uma svoga. Umorna je, kakvog li čuda, i od sopstvenog umornog razuma, od svog “narodskog” zdravog razuma koji ne razume više ništa… Umorna je ta naša Majka Srbija i od svoje polu-politizirane inteligencije i od svoje žestoko prepolitizirane poluinteligencije. Umorna je, rečju, od sopstvenih političkih “pozicija” i od svojih rođenih “opozicija”. A tek kako je Srbija umorna od mrzitelja znanja i pameti, od zlobe prema izuzetnima i izuzetnosti. Umorna je i rezignirana egzodama talentovanih koji svake godine, u većem broju no Srbi i Crnogorci sa Kosova, ishode iz Srbije i Jugoslavije, ukleti besposlicom, ali i neutaženom mržnjom bezvrednih i nesposobnih.

Srbija je umorna od poigravanja nacionalnim dramama… Umorna je od svoje istorije koju ne razume i nad kojom se čudi. Umorna je od teških, tragičnih, možda i nesmislenih ratova koje je vodila, a još je umornija od sulude apoteoze tih ratova i od truba i doboša koji, i na uzmaku dvadesetog stoleća, još odjekuju u njenom duhu i sluhu (…) Umorna je od fabrika koje ne rade niti će proraditi, umorna je od zapuštenih i izopačenih gradova, od zagađene prirode i zatrovanih reka… Srbija na istoku, Srbija na marginama civilizacije, umorna je od civilizacije koja je nikada nije valjano ni dodirnula.

Srbija je umorna od sebe same, od svoje palanke, od svoje palanačke samodestrukcije… Ne, nije to “dekonstrukcija” već nepovratno samorazaranje, samouništenje panikom od drugog i drugih, samouništenje nepovratnom zavadom sa drugim i drugima. To je samorazaranje (…) koje nam sve sigurnije obećava sve izvesniju sudbinu poslednjih balkanskih Indijanaca u Evropi… Srbija je umorna od nepotrebne snage podivljalih reči koje je zavađaju samu sa sobom i svetom u kojem živi.

Srbija je umorna od svoje zavade sa Evropom koju ne poznaje i ne razume, od zavade sa Srednjom Evropom koju nipodaštava i prezire, umorna je od svoje neobjašnjive i komične austrofobije… devedeset i devet godina posle svega… umorna je od svoje istočne opcije, od svoga narodnjaštva, od svoga slavjenofilstva, od svoje mini-mesijanske sveslobodarske opsesije, umorna je od svojih svenarodnih i svenaprednih prometeja, od svog večitog pravoverja, od svoje političke i svake druge ortodoksije…

Srbija je umorna da umornija ne može biti i zato je podložna zaluđivanju; podložna je manijama i samomanijanju. Kad joj zafale magijske veštine probranih i sapetih reči na koje se toliko navikla, batrga se u kučinama simbola i simbolizma.”

Izvod je to iz dugog, dugog pisma Bogdanovića na koje iz SK nikad nije dobio odgovor, ali je zato umjesto odgovora dobio prijeteće noćne pozive, krenula je medijska haranga na njega, bilo je pokušaja provale u stan, osvanuo je grafit u Bogdanovićevom ulazu na kom je pisalo “Ovde je stan ustaše Bogdana Bogdanovića” sa strelicom…

Srbi u Hrvatskoj imaju novog-starog lidera: Pupovac sve više pokazuje liderske ambicije, ambicije malog lokalnog Napoleona. Potaknut je, očito, zbivanjima u Srbiji, koja mu daju krila. Srbija očito još uvijek nije dovoljno umorna od lidera. Ona i dalje pokazuje sveslavenske mesijanske ambicije, iako se Srbima, vlastitom zaslugom, desilo upravo ono što im je Bogdanović Tarabićevski nepogrešivo i predvidio: svedeni su na “posljednje balkanske indijance u Europi”.

“Moralno samoubojstvo srpske nacije”

No, Bogdanović je i nakon tog pisma – iz kog bi i Hrvati imali i te kako što naučiti, jer bar pola rečenog bi se moglo odnositi i na nas, iako naši problem idu u ponešto drugom smjeru, odsustva bilo kakvog smislenog vodstva! – govorio neke stvari, no nitko i dalje nije slušao. 1992. je upozoravao: “Braćo Srbi, birajte drugoga vođu i tražite nove učitelje. Tražite nekoga ko će vas učiti da živite u miru i skladu sa ljudima i sa vremenom u kome živite. Ratosiljajte se tih histerika i ludaka koji su nas doveli do ovdje, i sva je prilika, ako ih ne zaustavimo, da će nas dovesti do dna. Narod koji će izvući najteži poraz iz ovoga bićemo mi Srbi, a taj će poraz biti moralni i duboko psihološki.” To je bilo vrijeme prije rata u BiH, odnosno na samom njegovom početku, a nakon toga se pritisak na Bogdanovića pojačao, prijetnje i pritisci su učestali, i on je morao krenuti u izbjeglištvo kao disident: nakon što su krvoločni režimi u Rumunjskoj i Istočnoj Njemačkoj srušili i tamošnji politički emigranti počeli se vraćati u domovinu, iz Srbije su krenuli novi disidenti put Zapada.

Tako je krajem rata, sada već stanovnik Beča i izbjeglica iz Beograda, za jedne novine s, kako vole reći jugonostalgičari, “ovih prostora” rekao: “Moja braća Srbi nisu svjesni razmjera tragedije u koju su uvukli i druge i sebe. Otpočeli su dekompoziciju srpske nacije i njeno moralno ubistvo. Srbi su rat izgubili, to je gotovo, ali su izgubili i dušu, izgubili su čast, izgubili su sve, jer poslije izgubljene duše i časti ne ostaje ništa više.”

S gubitkom rata se Srbi, međutim, kako vidimo i dalje većinom ne mire. I dok se u Srbiji sve češće čuju pozivi na povrat srpskih krajeva – od Kosova do Dalmacije – dotle i u Hrvatskoj neki lokalni srpski lideri postaju sve agresivniji u svojim zahtjevima, i sve manje taktični, i sve otvorenije arogantni. A što je Bogdanović rekao o tome?

“Sve je potrošeno. I to je rezultat srpskog nacionalizma, te nevjerovatne ludačke istrajnosti u stvaranju velike Srbije. A unesrećili su susjedne narode, o čemu sam već govorio, i u tom ludilu ima i elemenata samoubistva cijele moje nacije. Inače, sve su države i nacije i dobijale i gubile ratove, vrlo važno, ali je važno i strašno to što su Srbi u ovom ratu, ponavljam, izgubili i dušu i čast. Milošević je uz propagandu i sve ostalo što mu je bilo na raspolaganju napravio zemlju budaliju. (…)

“Još od Titove smrti su srpska i hrvatska obavještajna služba (UDBA i KOS, op. M.H) radile na rasturanju Jugoslavije. Istina, vjerovali su da će to razbucavanje trajati 15-ak dana, a već traje 3-4 godine, a potrajaće i znatno duže. I zato ja kao Srbin mislim da je ovog puta dobro za srpski narod da definitivno izgubi ovaj rat, tek nakon toga da se povrati svijesti, ali, prvo da dobije dobre batine. Ponekad su izgubljeni ratovi korisniji od dobijenih. Srbija je najpametnija bila kad je izgubila bitku na Slivnici gdje je isto vodila jedan glupi rat. Kralj Milan je potom abdicirao, prestao da pije, da se kocka (smijeh), posvetio se reorganizovanju vojske, osnovali su Akademiju nauka, pravu, a ne ovakvu, osnovali su Univerzitet, pravi, a ne ovakav.

I Amerikanci su bili najpametniji kad su izgubili rat u Vijetnamu. Ovi ljudi koji opsjedaju Sarajevo svi moraju biti kažnjeni, a cijelom narodu se mora da utuvi krivica, da se zna ko je kriv – ko nevin, ko je pobjednik a ko poražen

No, danas, dvadeset godina nakon što je Bogdanović to rekao – a to je bilo prije kraja rata – mora se reći da u jednoj stvari ipak nije bio u pravu. Srbija rat jest izgubila, nesporno, no u Hrvatskoj mi i dalje ne znamo tko je kriv a tko nedužan, tko je pobjednik a tko poražen…

Autor:

ZADNJE VIJESTI