en.kremlin.ru
en.kremlin.ru

Putinov referendum u Republici Srpskoj 

Autor: dr. Boštjan Marko TURK / 7Dnevno / 30. rujna 2016.

To pitanje mora se promatrati u svjetlu važnijih pitanja: tko će i kako zaustaviti Putina u ponovnom pokušaju sovjetizacije nekadašnjih dijelova bivše Jugoslavije? I šireg područja. Nije to pitanje ni za Zagreb ni za Beograd niti za Bruxelles. To je pitanje za UN!

Referendum koji je prošle nedjelje proveden  u BiH jedan je od najvažnijih događaja u posljednje vrijeme. Izvorna ideja pripada Slobodanu Miloševiću: Kninska Krajina i Republika Srpska bile su, naime, najdraže filijale velike Srbije, za apetite Moskve. Zato bi se moglo reći da je ovaj dan važniji i od posljednjih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj, održanih 11. rujna ove godine, na koje se odrazio europski kontekst: analizirali smo sve odnose koji su doveli do pobjede HDZ-a. Ključnu ulogu odigrala je Europa.

A u referendum kojeg je predložio Milorad Dodik umiješano je mnogo važnijih čimbenika, sa širim značenjem. Nedjeljno glasanje odnosilo se, naime, na čitav svijet (ne više na Bruxelles) kao bipolarni sustav, koji se pokušava iznova uspostaviti nakon završetka Hladnog rata. Pogotovo iz razloga jer novokomponirana Rusija želi zauzeti prostor koji je nekada pripadao Sovjetskom Savezu.

Milorad Dodik je u petak prije referenduma bio u posjetu kod Vladimira Putina. Formalno je bilo rečeno da se razgovaralo o gospodarskoj suradnji, što se može smatrati istinitim. Rusija će uložiti u srpski dio Bosne, kako bi ga pridobila za sebe. Politički je savez, naravno, preduvjet za takve „transakcije“.

Bugarski i „srpskohrvatski standardni jezik“

Putin želi poništiti Daytonski sporazum, pri čemu se nailazi na paradoks. Dayton je bio najpovoljniji za Srbe koji su dobili većinu (gotovo polovicu Bosne), što je naštetilo drugim nacionalnim entitetima. Na račun toga – uz sve ostalo – nastao je i novi idiom tzv. srpskohrvatskog jezika, iz kojega se navodno oblikovao bosanski „standardni jezik“, čija je egzistencijalnost još uvijek kontroverzna, ali izlazi na svjetlo dana.  Potrebno je samo pročitati Ranka Bugarskog, prvog predsjednika Društva za primijenjenu lingvistiku SFRJ, autora teze o „policentričnosti srpskohrvatskog jezika“.

Donosimo jedan navod. Bugarski kaže: „Srpskohrvatski jezik vidim kao jedan policentričan standardni jezik sa više nacionalnih varijanti, što je u europskim i svjetskim okvirima uobičajena pojava. Drugdje se to prihvaća kao normalno, dok se kod nas koristi kao dobrodošao povod za nacionalizmom zaslijepljene političke prepirke“.

Komentar na to nije ni moguć ni smislen: bilo koji rječnik hrvatskoga jezika bi, po toj logici, bio posljednji rezultat „nacionalizmom zaslijepljene političke prepirke“ . Dapače, vrlo je smisleno njegovo i opće „jugoslavenstvo“ staviti u kontekst Hladnoga rata u nastajanju, s posebnim osvrtom na „meke utrobe“ Europe, u zemljama nekadašnje Jugoslavije.

Bugarski – pravi lik za provedbu Putinova plana

Putin može ekspanzivnu politiku graditi samo uz ljude koji su poput njega. Strukturira koristeći se njihovim strategijama. Ako znamo da se današnje srpsko vodstvo u Beogradu nije složilo s referendumom, nešto je već rečeno. Prethodno vodstvo, ili ovo što je tada postojalo paralelno s njim (Nikolić i Vučić bili su kao Šešelj fabrikati srpskog radikalizma devedesetih godina), imalo je drugu orijentaciju i drugi identitet. Tada je bilo na poziciji na kojoj danas radi Vladimir Putin. To doba znamo kao Miloševićevu eru. Putin novi svjetski poredak na Balkanu pažljivo gradi na istim elementima na kojima se još uvijek prepoznaje ideja srpskog vođe, bolje njegova ideologija  nacionalnog socijalizma. Ovdje je „jugoslavenstvo“ bilo shvaćeno kao pokoravanje svega što ne nalikuje miloševićevskom socijalizmu i komunističkom savezu s Moskvom. U pozadini djelovanja srpskih političara iz devedesetih godina  uvijek su stajali zamci Kremlja.

Danas su na području nekadašnje Jugoslavije u tom pravcu najviše na udaru Slovenija (Putin i Medvedev ju redovito posjećuju i omekšavaju) i srpski dio BiH. Možda malo, ali dovoljno da se prostor temeljito zatrese. Iz Republike Srpske Moskva može, naime, terorizirati Srbiju, Hrvatsku, Crnu Goru, a i zemlje srednje Europe (Austriju i Mađarsku ponajprije).

Putin se u BiH koristi klasičnim receptom, poznatim iz Ukrajine: destabilizirati dio zemlje (konkretno istok Ukrajine) i spriječiti cijeloj zemlji ulazak u EU i NATO. Da je Ukrajina ušla u NATO na summitu u Bukareštu (2. – 4. travnja 2008.), rata u Donbasu ne bi bilo. Ali Putin je tada sa svojom diplomacijom neutralizirao ulaz Gruzije i Ukrajine u euroatlantski savez. Zapadni saveznici u tome nisu vidjeli ništa čudno. S ovog gledišta prvi vanjski prioritet Plenkovićeva HDZ-a danas, očekivanje automatskog ulaska BiH u EU (i NATO), pokazuje integralno nerazumijevanje „realpolitike“. Čak bismo mogli referendum na Krimu usporediti s ovim u Republici Srpskoj. Princip je isti, ostalo su nijanse. Događaji u Ukrajini lako bi se mogli ponoviti i u BiH. Jedan put već se dogodilo nešto slično.

Putin kopira Miloševića – kao da su braća

Putin smekšava vodstva država (i međunarodnu diplomaciju) na isti način na koji je to činio i Milošević dok je neutralizirao državni vrh nekadašnje Jugoslavije. Tada je to bila antibirokratska revolucija pod sloganom „dolje foteljaši“, a danas je to sofisticiraniji oblik ispitivanja teritorija s bratskim „gospodarstvom“, „kulturom“ (postavljanje spomenika invazije sovjetske vojske na Sloveniju 1945. godine, na primjer) i „političkom“ pomoći. Vojna pomoć dolazi implicitno. Posvuda treba staviti svoje kadrove.

Također, premalo se ukazuje na to kako su po duhu bliski Putin i Milošević. Obojica su izašli iz najtežih struktura komunističkog režima i svoj su uspon obilježili idejom nacionalsocijalizma. To je državna ekonomija (u Rusiji se na vrhu priznaju samo oligarsi koji su Putinu potpuno  vjerni,  drugi su likvidirani (Hodorkovski), na temelju nacionalne ideje. Nacionalni jezici su ovdje samo prepreka na putu, hrvatski i ukrajinski na primjer. Velika Srbija (do Pacifika) ili Rusija do toplih mora (Slovenija, Crna Gora, Sirija) su jednaka stvar. I Putin i Milošević su se svijetu predstavljali kao jedina sila kadra, prije kolapsa i nepredvidljivih globalnih posljedica, štititi veliku zemlju kao što je Rusija, ili kao što je bila Jugoslavija. I svijet im je vjerovao predugo. Kao Titu. I što je najvažnije,  svi  nacionalni socijalisti (Hitler, Mussolini) – ljudi poput Putina i Miloševića – u svojim ekspanzijama i megalomanskim idejama nikada ne prestaju sami.  Zaustaviti ih mora strašna sila, svjetovna ili regionalna katastrofa (II. svjetski rat, rat na području bivše Jugoslavije).

Pitanje referenduma u BiH mora se vidjeti u svjetlu važnijih pitanja: tko će i kako zaustaviti Vladimira Putina u ponovnom pokušaju sovjetizacije nekadašnjih dijelova bivše Jugoslavije? I šireg područja. Nije to pitanje ni za Zagreb ni za Beograd niti za Bruxelles. To je pitanje za Ujedinjene narode.

Dr. Boštjan Marko Turk, autor članka, profesor je na Sveučilištu u Ljubljani, član HAZUD-a

Autor: dr. Boštjan Marko TURK / 7Dnevno / 30. rujna 2016.

ZADNJE VIJESTI