Photo: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL
Photo: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

Putin, Đukanović, NATO i ‘milijun cigareta’…

Autor: dr. Boštjan Marko TURK/7Dnevno/21.10.2016.

Đukanović - najbogatiji političar na Balkanu - danas je 'antiputinovski veliki Putin' u maloj državi. Oporba, iznova poražena, navija za jačanje veza s Moskvom - i puno očekuje od Putina. A Đukanović, koji je Vladimira kopirao u načinu kako trajno ostati na vlasti, navija za ulazak Crne Gore u EU i NATO 

U nedjelju, 16. listopada, u Crnoj Gori dogodilo se očekivano „čudo“. Milo Đukanović opet je pobijedio na izborima i dobio novi mandat u političkoj karijeri, koja traje već četvrt stoljeća. Sadašnji crnogorski premijer se uvrštava u klasu vječne nomenklature poput Vladimira Putina ili Aleksandra Lukašenka.

Đukanović je na vlast došao uz pomoć Slobodana Miloševića, u tandemu s Momirom Bulatovićem, članom Predsjedništva Jugoslavije krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća. Političku je karijeru započeo na krilima mitingaštva – tzv. antifoteljaške/antibirokratske revolucije. Otplovio je zajedno s Miloševićem: bio je suradnik velikih zlodjela srpskog nacionalnog socijalizma. Tako su crnogorski vojnici sudjelovali u opsadi Dubrovnika, prije točno 25 godina.

Na vrijeme okrenuo ploču

Kada je Milošević izgubio borbu za Jugoslaviju, Đukanović je prilagodio karte. Počeo je forsirati nezavisnost Crne Gore i na taj je način dobio podršku Zapada. Za to se vrijeme pobrinuo i da njegovo bogatstvo raste, tako da se danas nalazi na 20. mjestu na svjetskoj ljestvici najbogatijih političara. On je također i najbogatiji političar na Balkanu: kako je došao do bogatstva je pitanje za Poreznu upravu Crne Gore.  I za legende o kojima priča puk.

U političkom smislu, Đukanović je „antiputinovski veliki Putin“ u maloj državi. Oporba, koja je iznova poražena, navija za uspostavljanje bliskih veza s Moskvom: puno se očekuje i od Putina. Đukanović, koji je ruskog predsjednika kopirao u načinu kako ostati vječno na vlasti, navija za ulazak Crne Gore u Europsku uniju i NATO savez.

Kad smo već kod Moskve: prošle se nedjelje u Crnoj Gori dogodilo nešto što ukazuje na diktatorski scenarij. Navodno su teroristi pokušali spriječiti održavanje izbora i oteti premijera Đukanovića. No, po uhićenju su njih dvadeset i šestero pustili na slobodu, a preostalih četrnaest je zadržano u pritvoru na 72 sata. Kako su mogli tako lako pustiti na slobodu one koji su namjeravali učiniti kazneno djelo za koje zakon predviđa najstrože i najdulje zatvorske kazne (otmica i eventualno ubojstvo političkog moćnika i njegove pratnje)? Smatra se da je događaj insceniran u Podgorici.

Kad treba, dobro je i Putina kopirati

Slični scenariji u prošlosti su već viđena stvar: bio je to slučaj kad je Putin spašavao taoce iz kazališta Dubrovka (2002.) i iz osnovne škole u Beslanu (2004.). Mnogi od talaca poginuli su zbog namjerno nametnutih suvišnih mjera neutralizacije otmičara (trovanje plinom, raketiranje osnovne škole u Beslanu). Stradanje nevinih bilo je dio scenarija, koji je bio pripremljen prije nego su „čečenski teroristi“ napravili prvi korak. Putin se rukovodio računicom: to će uzdrmati Ruse! I tako se i dogodilo. Tada je ruski car 21. stoljeća dobio „mandat naroda“ za rat protiv Čečena i za kontinuitetu osobne vlasti. Realna je sumnja da je Đukanović – putem istoga scenarija – uprizorio pokušaj otmice kako bi si priskrbio još više vlasti i ojačao svoju moć.

Ruski utjecaj u Crnoj Gori zabilježen je do 2009. godine: do tada je nekoliko ruskih tajkuna pokušalo spletkarenjem u gospodarstvu doći do odlučujućeg političkog položaja. Ali Đukanović je Miloševića slijedio dok je njegov put vodio prema vrhu. Do tada je bio i sklon Moskvi. No, 1999. godine se taj smjer, s bombardiranjem NATO-a, definitivno promijenio. Bivši crnogorski predsjednik dao je Zapadu do znanja da mogu biti saveznici. Stoga je NATO bombardirao jedino zračnu luku u Podgorici, koju su prethodno ispraznili.

Crnogorci za samostalnost, ali…

Dakle, referendum o samostalnosti (2006.) i kasniji izbori uvijek su pokazali istu nacionalnu sliku: Crnogoraca je kao naroda oko 50 do 55 posto. Oni su se odlučili na samostalnost. Srba je do 35 posto, a organizirani su u različitim strankama: najviše je izložen Ključ, a ne smijemo zaboraviti ni iznenađenje na izborima, Bečićeve demokrate koji su dobili devet posto. Tu je i Andrija Mandić iz Demokratskog fronta, koji je 2007. godine proglašen „četničkim vojvodom srpskih zemalja“. Vojislav Šešelj, četnički vojvoda, uvijek je isticao da su Crnogorci najratoborniji dio srpskog naroda.

I to je mjesto gdje se stvari kompliciraju. Srbi doživljavaju Crnu Goru kao dio svog etničkog kraljevstva. Naime, od 1918. do 2006. godine su nad Crnogorcima provodili djelotvornu vlast. Budući da je vlada u Beogradu u pregovorima za ulazak u EU, ulazak Crne Gore u EU se može razumjeti. No, ovo će razumijevanje završiti u trenu kada se Srbiji kao jedan od uvjeta pristupanja postavi to da prizna neovisnost Kosova. Nijedna vlada Srbije neće učiniti ništa slično.

Ako su Srbi u Crnoj Gori priznali njezino približavanje Europskoj uniji (dijelom i zbog toga što je Unija danas pretvorena u tigra od papira), s NATO-om će biti drukčije. To je nešto sasvim suprotno od onog što predstavljaju Putin i njegova politika. Njegovi zrakoplovi, s peterokrakom na krilima, upravo u trenutku pisanja ovog članka nadlijeću područje uz granicu NATO-a. Atlantski savez ima peti članak ukupnog ugovora: on propisuje, da se brani integritet cijele zemlje koja je napadnuta.

Ako se Crna Gora pridruži NATO-u, ona će za Srbiju zauvijek biti izgubljena. Isto će se dogoditi i Rusiji. Može se očekivati da će Putin intervenirati i destabilizirati Crnu Goru kako bi se distancirala od NATO-a.

Takav je scenarij u Europi već u tijeku (Ukrajina). I svi se čude njegovoj učinkovitosti.

 

Autor: dr. Boštjan Marko TURK/7Dnevno/21.10.2016.

ZADNJE VIJESTI