Patrik Macek/PIXSELL
Patrik Macek/PIXSELL

Plenković između Erdogana i Putina

Autor: dr. Boštjan Marko TURK / 7Dnevno / 7. rujna 2016.

Europska unija više se ne širi. Stoga se Erdogan i Putin nastoje proširiti svaki za sebe. Kada je Hrvatska izabrala Plenkovića, izabrala je politiku koja podsjeća na 1938. godinu

Hrvatsku je u obliku Andreja Plenkovića 11. rujna ove godine posjetila Europa.  Tako može da se protumači pobjeda HDZ-a, čiji je predsjednik europski zastupnik u redovima europske pučke stranke (EPP). Pitanje koje si moramo postaviti je sljedeće: je li,  i kako, HDZ pobijedio i u ime kakve Europe se to dogodilo?

HDZ na posljednjim izborima nije pobijedio. Stranka je dobila 75.000 glasova manje nego u studenome 2015. S obzirom na to da je odaziv birača bio tako nizak, izgubljeno je toliko glasova birača koliko ima polovica dalmatinske prijestolnice – Split, te HDZ možemo nazvati relativnim pobjednikom. Ovdje riječ „relativni“ dolazi na prvo mjesto, a na drugo „pobjednik“. Cijelo smo ljeto ove godine analizirali Plenkovićevu politiku i utvrdili da dovodi do poraza. Drukčije ne može biti, jer je bila izgrađena na potpori tranzicijskih medija (Jutarnji list) i briselske birokracije, s usporednim udaljavanjem od polaznih točaka izvornog HDZ-a, koje su bile postavljene u vrijeme osamostaljenja Republike Hrvatske.

‘Karamarkova ekipa’ i režiseri Plenkovićeva uspona

Predlagali smo da predsjednik HDZ-a postane netko tko zastupa izvorni identitet Tuđmanova vremena. Svaki od tih ljudi – a među je njima vrijedno spomenuti Milijana Brkića, Zlatka Hasanbegovića, Brunu Esih, Milana Kujundžića – bi kao predsjednik HDZ-a osvojio barem onoliko glasova koliko je Plenković izgubio. Na taj bi način HDZ na ovim izborima dodatno ojačao Karamarkov rezultat: udvostručio bi to što je napravio Plenković, postigla bi se desetina glasova biračkog tijela (oko 200.000 glasova kada se uzme u obzir da je 11. rujna sveukupno glasalo 1.979.277 ljudi, kako je naveo DIP).

To bi bila pobjeda koja bi omogućila stvarne reforme u Hrvatskoj.

Sve su to režiseri Plenkovićeve „pobjede“ iz pozadine predvidjeli i zamišljeni manevar barem djelomično im je uspio. HDZ iz izbora nije izašao toliko snažan koliko je mogao. Paralelno s tim uspio je i manevar neutralizacije Europske unije i njene goleme snage (barem teoretske) kojemu smo svjedoci u posljednje vrijeme. Plenkovićeva Europska unija je za ubrzanje promjena na sceni trenutne politike – što je također iznenađujuće – koje vode do poraza. Kako bi dragovoljno počinila samoubojstvo. Stara cjelina je najrazvijeniji dio planeta. Njezine su države gospodarski najmoćnije: stvaraju čak četvrtinu bruto proizvoda cijeloga svijeta. A u isto vrijeme su bez ikakve političke snage i vizije. Takva Europa, kakvu mi danas poznajemo, za nekoliko godina neće više postojati: scenariji su različiti, ali je njihov nazivnik zajednički. Najveću opasnost za destabilizaciju predstavljaju migranti, koji stižu putem diktatora Erdogana. Ova prijetnja može egzistirati samo uz strukture multikulturalizma, koji je postao dominantnom ideologijom EU-a.

„Turska više ne može čekati na članstvo“

Erdogan je prošlog tjedna zaprijetio – kazao je da njegova država ne može u nedogled čekati na članstvo u Europskoj uniji. Za to se priprema već pola stoljeća. Turska ne može biti članicom Unije, prvi to zna Erdogan, jer bi u tom slučaju Unija izgubila svaki smisao. Europska unija je iznimno vezana na kršćanstvo zapadne provenijencije: već bi pravoslavlje predstavljalo oksimoron, a da ne govorimo o islamu. Ideja o Erdoganu unutar EU-a je ideja o Osmanlijskom carstvu koje će lagano preuzeti inicijativu u Europi. Razmrvit će je i anektirati njene dijelove. Već se jednom nešto slično dogodilo. Sjetimo se samo Bosne.

Ali Erdogan s pritiscima na članstvo otvara seizmičke valove potresa u Uniji. Ništa je ne uništava bolje od činjenice da bi multikulturni Bruxelles prihvatio ulazak Turske u EU, a zemlje Višegradske skupine (Mađarska, Austrija, npr.) ni u kojem slučaju. Usto Erdogan ima efikasnog pandana: Vladimir Putin djeluje prema jednakom receptu. Jer – kao što Erdogan želi uništiti Europu s blagoslovom Bruxellesa, Putin je spreman posvaditi europske države međusobno i unutar njih samih. Tako bi, na primjer, Mađarska bila apsolutno protiv Erdogana, a istovremeno apsolutno za Putina. Situacija bi rezultirala kaosom. A to obojica diktatora i žele. Erdogan i Putin, naime, nemaju puno zajedničkih nazivnika, osim jednoga – raspad Staroga kontinenta.

„Braća po fingiranim državnim udarima“

Za to su im potrebni saveznici u Bruxellesu i jaka nacionalna država kod kuće. Obojica koriste fingirane državne udare (i režirane događaje na unutarnjoj sceni) za jačanje vlastite države. Nedavni je Erdoganov puč služio za uklanjanje potencijalne konkurencije, to je jasno.

A Putinu je na vlasti pomogla ista formula. Kada je 1999. došao na mjesto Borisa Jelcina uprizorio je čečenski rat. Napravio je istu stvar kao Adolf Hitler 31. kolovoza 1939. s očitim napadom na njemački radio Gliwice (tzv. operacija Himmler). To je bio povod za još jedan svjetski rat. Dobrog pola stoljeća kasnije agenti FSB-a (Maks Lazovski, konkretno) su pokrenuli niz eksplozija u Moskvi, za koje su okrivili čečenske teroriste. Isto se dogodilo prije prvog čečenskog rata 1994. godine. Čak i tada su na redu bili izbori.  Kao odgovor na uzimanje talaca, 1. rujna 2004. ruska je vojska namjerno uništila školsku zgradu: za to je koristila suviše snažan eksploziv. To je učinila namjerno. Broj smrtnih slučajeva stoga je dosegao 385. Među poginulima većinom su bila djeca. Isto se dogodilo 23. listopada 2002. u kazalištu Dubravka u Moskvi. Tada je zbog plina, koji su pustili ruski vojnici, ubijeno 177 ljudi. Za sve su okrivljeni Čečeni. A Putin je to – kao i Hitler i Erdogan – dobro iskoristio za postizanje ciljeva unutarnje politike: konsolidiranje svoje vlastite moći i širenje prema vani.

Europska se unija više ne širi. Stoga se Erdogan i Putin nastoje proširiti svaki za sebe. Kada je Hrvatska izabrala Andreja Plenkovića, izabrala je politiku koja podsjeća na 1938. godinu, prije Drugog svjetskog rata. Rješenje koje postoji je da Plenković mandat vrati izvornome HDZ-u, onim snagama koje su branile Hrvatsku 1991. godine, a koje će to činiti i u budućnosti. Jer EU neće. Hrvatsku će ostaviti samu.

Dr. Boštjan Marko Turk, autor članka, profesor je na Sveučilištu u Ljubljani, član HAZUD-a

Autor: dr. Boštjan Marko TURK / 7Dnevno / 7. rujna 2016.

ZADNJE VIJESTI