20160921_110424_resized_1

‘Ne slavite Dan mladosti u svibnju – to je mjesec strijeljanih!’

Autor: Roman Leljak/ 7Dnevno / 30. rujna 2016.

Svjedokinja Jožica Vidmar u vrijeme strašnih događaja bila je dijete, a sjećanje na smaknuća pamtit će do smrti. Rekla je da su autobusima i kamionima doveli ljude. Bilo ih je mnogo. Sami su morali kopati svoj grob

Na desnoj strani ceste koja vodi od Celja prema Laškom visoki su i strmi obronci. Putnici namjernici ni ne slute da su iza njih lijepi travnjaci, preorane njive, voćke i prepoznatljive seoske kuće. Odjednom padina prestaje. Otvara se tjesnac, ulaz u unutrašnjost. Njome vodi lijepa cesta u selo Košnicu, a dalje su uz cestu prema Laškome ponovno se nastavljaju obronci.

Tako sam 1989. godine u svojoj knjizi Huda jama opisao put do stratišta u mjestu Košnici. Tada, te 1989., grobovi su se mogli lako prepoznati, jer je ondje zemlja ulegnuta.

Kazivanje svjedokinja o jezivom smaknuću

Svjedokinja Jožica Vidmar tada mi je rekla da je u vrijeme strašnih događaja bila dijete, a sjećanje na strijeljanja, smaknuća pamtit će do smrti. Rekla je da su početkom svibnja, jednog popodneva, ubrzo nakon rata, autobusima i kamionima dovozili ljude. Autobusi su bili stari, »s onim kljunom naprijed«. Bilo ih je mnogo. Cijelo popodne ti su ljudi morali kopati svoj grob.

Alojzija Bornišek takođe iz Košnece, te mi je 1989. godine rekla, da su ih strijeljali u jednoj noći. Da je njezin muž ujutro, nakon neprespavane noći, otišao pogledati stratište. Zemlja je bila neravnomerno nabacana na ubijene. Iz nje su virile roke i noge. Sjećam se zadaha, kada su se tijela zbog topline počela razpadati. Muž je kasnije pomogao seljacima zasuti mrtvace.

Alojzija Bornišek, rođena 1903. godine, 1989. mi je rekla: »I još nešto. Mjesec svibanj mora biti najnesretniji. Za to više na slavite Dan mladosti u tom mjesecu. Bio je previše krvav. To je mjesec strijeljanih!«

U prosincu 1989. godine uzeo sam lopatu i nakon samo dvadeset cantimetara izkopao sam žrtve. Tada nisam znao, da su to bili hrvatski vojnici.

0009 0008-1

Vlast 2009. poduzima korake da stratište ostrane skriveno

U ožujku 2009. otvorena je Huda jama. Da li se netko uplašio, ili je samo želio onemogućiti i otvoranje stratišta Košnica, to tek treba utvrditi. Naime, 18. rujna 2009. lokalno poduzeće Nivo iz Celje uz dozvolu vlasti dovozilo je na mjesto stratišta riječni šljunak koji je izvađen iz rijeke Savinja koja prolazi uz Celje.

Stanovnici Košnice obavijestili su me o radovima. Kontaktirao sam predsednicu za ljudska prava u parlamentu Slovenije – gđu Evu Irgl – i predsednika Komisije za pravosuđe u parlamentu Slovenije – gosp. dr. Vinka Gorenaka, te su radovi odmah obustavljeni.

Danas nije sasvim jasno jesu li tom prilikom pokušavali prekriti stratište samo dodatnom zemljom ili su pritom iskopali i žrtve i odveli ih na nepoznatu lokaciju.

Iskapanja kojih smo svjedoci ovog meseca pokazala su da su žrtve nađene na dubini od 70 cm, a tijekom sondacije koju sam vršio 1989. godine žrtve su bile na 20 cm dubine.

Jesu li 2009. odveli dio žrtava? Svjedoci su govorili da su bili civili, žene i djeca. Jesu li to žrtve koje su bile zadnje strijeljane u Košnici u svibnju 1945. i možda odnesene te 2009. godine?

Na slici iz 2009. vidi se da se tada kopalo do samog križa, koji je postavljen na samo stratište.

Tu leže vojnici policijske jedinice Vojske NDH iz Zagreba

Početkom ove godine, na pritisak udruge Huda jama, Državna komisija za poratna grobišta, koju vodi dr. Jože Dežman, na osnovi novog zakona koji je u slovenskom parlamentu donesen 2015., a koji za svaku godinu osigurava iz državnog proračuna 500 tisuća eura, planirala se ekshumaciju stratišta u Košnici. Planirano je da se iskopa samo stratište koje je označeno kao Košnica br. 3, a ne i stratišta Košnica 2 i 1, koja se nalaze u neposrednoj blizini. Zašto je donesena takva neobična odluka, naime logičnije i ekonomičnije bi bilo da se otkopaju sva tri stratišta zajedno?!

Po planu posmrtni ostaci će biti pokapani u Kostnici na Teznom pokraj Maribora, a nađeni predmeti žrtava pohrnit će se u Muzeju suvremene povijesti u Ljubljani.

Na žalost, zakon koji je usvojen 2015. sve ovlasti za iskapanja daje Državnoj komisiji, i tu komisiju postavlja iznad Zakona o vođenju kaznenog postupka. Iz tog razloga na iskapanju nije bilo slovenske policije, predstavnika državnog odvjetništva niti istražnog suca. Nijedna država u Europi nema takav zakon, na temelju kojeg se kazneno djelo genocida počinjenog u svibnju 1945. godine tako tretira.

Novim zakonom ne predviđa se skupljanje dokaza prilikom iskapanja koji bi upućivali na identitet žrtava i identitet počinitelja. Pronađene stvari kod žrtava pronašli su arhelozi – i ne mogu služiti za eventualni kazneni postupak jer uzimanje nije u skladu sa Zakonom o vođenju kaznenog postupka.

Iako postoji velika vjerojatnost da su Hrvati koji su likvidirani 14. svibnja 1945., dokumente o tome našao sam u Arhivu Slovenije, pokopani baš u Košnici, ni posle otkrivanja i otkopavanja žrtava Slovenija istragu o tome neće voditi.

»Matura 1940. – od tateka«

Sve žrtve likvidirane u Košnici ležale su u močvarnom dijelu. Stoga su očuvani svi kožni i metalni predmeti koje su imali kod sebe. Našli su se prstani, lanci, tabakere, vojničke cipele, remeni, satovi, žlice, osobne tablice s oznakom vojne jedinice (na njima je oznaka vojne policije) i mnoge druge osobne stvari koje obično vojnici nose sa sobom. Sve te stvari neće služiti za utvrđivanje identiteta žrtava, bi će pohranjene u Muzeju suvremene povijesti u Ljubljani.

20160921_110424_resized_1 20160921_113433_resized_2 20160921_113711_resized_2 20160921_114426_resized_2 20160921_113252_resized

Autor: Roman Leljak/ 7Dnevno / 30. rujna 2016.

ZADNJE VIJESTI