Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL
Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

Mali korak za dvoje predsjednika, velik za dvije nacije

Autor: dr. Boštjan Marko Turk/7Dnevno/28. listopada 2016.

Evo smo konačno dočekali i dostojan pokop žrtava titoizma iz Hude jame. Čini nam se da nam se povijest odvija pred očima kao masovno gibanje na koje nitko ne može utjecati. Ali nije tako: povijest oblikuju iznimne ličnosti - a jedna od njih je i Roman Leljak.

Dana 27. listopada državni vrh Slovenije i Hrvatske – Borut Pahor i Kolinda Grabar Kitarović – poklonio se na pokopu posmrtnim ostacima žrtava iz Hude jame. Taj događaj, nakon sedam desetljeća od zločina, a nakon dvadeset i pet godina neovisnosti obiju država, iznimno je značajan. Ali do njega nije dovelo djelovanje pravosudnih i istražnih tijela Republike Slovenije i Republike Hrvatske, već je rezultat napora pojedinaca, posebice jednog određenog pojedinca.

Riječ je o istom onom čovjeku koji se (s Božom Vukušićem) zalagao da Josip Perković i Zdravko Mustač odsluže zasluženu kaznu. Radi se o sudskom svjedoku njemačkog tužiteljstva i istraživaču jugoslavenskih arhiva – Romanu Leljaku.  On je zapravo osoba koja je svojim dokaznim materijalima omogućila proces i naposljetku presudu. Njegova su djela odraz njegove upornosti, iskrenosti i potpune predanosti istini. Upravo zato doživio je veliku nepravdu. I to zbog činjenice da je – u vremenskom redoslijedu –  bio prvi koji je počeo razotkrivati zločine komunizma u Sloveniji, pa čak i u ostalim dijelovima nekadašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Javno je prozivao sve one koji su bili (ili još jesu) pod udbaškim ili partijskim suncobranom, a koji su odgovorni za zločine.

Uhvatio se najvećeg idola JNA – Josipa Broza

Upravo onako kako je Roman Leljak bio prvi u slučaju Perkovića i Mustača, tako je prvi otkrio i istinu Hude jame. Roman Leljak je već pri kraju prve polovice osamdesetih godina 20. stoljeća počeo istraživanja o najvećem idolu JNA – Josipu Brozu. Dobro se sjećam da je na početku naše suradnje, tijekom zime zime 2000. – 2001. Stephane Courtois – izdavač „Crne knjige komunizma“ – izjavio da je potrebno srušiti tri komunistička mita: Josipa Visarionoviča (koji je tada već bio čvrsto na tlu, jer je u Rusiji počeo doživljavati neočekivanu renesansu), Mao Tse Donga i Josipa Broza. Roman Leljak je na prostoru bivše Jugoslavije to prvi shvatio. Organizirao je prijevod i tisak djela „Izgubljena ostavština Josipa Broza Tita“ Nore Beloff. Fascinantan je pogled na godišnjicu: „Željela bih čestitati svojemu jugoslavenskom izdavaču Romanu Leljaku na zalaganju za alternativnu teoriju, jer je imao hrabrosti i inicijative da se knjiga objavi u Jugoslaviji, iako se razlikuje od dosad utvrđenog razmišljanja.“ (Nora Beloff, „Izgubljena ostavština Josipa Broza Tita“, veljača 1985., str. 23). Važno je spomenuti i rječitog Viktora Blažića, poznatog slovenskog disidenta, koji na kraju predgovora navodi: „Sadašnji sastav, neizravno pismo Nori Beloff, koje je autor početkom 1986. godine poslao Ljubi Sircu u Glasgow…“, Viktor Blažić „Razmišljajući o izgubljenoj ostavštini JBT-a“, str.1)

Roman Leljak je svoj rad tada tek započinjao. Bio je prvi koji je 1989. godine otkrio tajnu Hude jame. Opet, bio je prvi i kada je riječ o Teharju. Tamo su stradale tisuće Hrvata. Uslijedila su istraživanja i objavljivanja rada (do danas je objavio više od 47 monografskih jedinica) o razbijanju sigurnosne i obavještajne strukture JNA. To je bilo nužno za uspješno osamostaljenje. Leljakova uloga je u tim procesima pionirska, ali je ključna. Upravo zbog toga ima status veterana od 1990. godine. Roman Leljak je bitno utjecao na procese koji su doveli do prijelomnog datuma – 25. lipnja 1991. – u Sloveniji i Hrvatskoj.

Opskurne snage udaraju po Leljaku

To je Roman Leljak platio neviđenom cijenom. Birokratsko-administrativne i pravosudne službe, koje su još uvijek pod kontrolom snaga protiv kojih je Leljak istupio, pokreću i podižu protiv njega niz administrativnih postupaka (u novije vrijeme zbog, primjerice, statusa samostalnog kulturnog radnika koji mu žele oduzeti). Mnogo je vremena proveo u uvjetima neposredne životne ugroženosti, bio je dva puta pritvoren, oba puta nepravedno.

Može se reći da je dostojan pokop žrtava titoizma dvadeset i pet godina nakon uspostave demokracije u Sloveniji i Hrvatskoj zakašnjela stvar. Ali ipak, dogodilo se i to. Čini nam se da nam se povijest odvija pred očima kao masovno gibanje na koje nitko ne može utjecati. Ali zapravo nije tako: povijest oblikuju iznimne ličnosti, koje su u određenom trenutku spremne sebe zaboraviti i ići do kraja. Jedna je takva ličnost Roman Leljak. To što će umrli u Hudoj jami dobiti elementarnu ljudsku zadovoljštinu (pravo na ukop) je njegova zasluga. A to s ljudskog gledišta nije mala stvar.

Dr. Boštjan Marko Turk, autor članka, profesor je na Sveučilištu u Ljubljani, član HAZUD-a

Autor: dr. Boštjan Marko Turk/7Dnevno/28. listopada 2016.

VEZANE VIJESTI

ZADNJE VIJESTI