Srdjan Ilic/PIXSELL

KROKODILSKE SUZE VUČIĆA ALEKSANDRA: Lije li ih i za one Srbe koje je gurnuo u rat?

Autor: Ivan Kolar

“Životi Srba očigledno nisu vrijedni kao životi drugih. Srpska suza nema roditelja”, izjavljuje patetično predsjednik Srbije Aleksandar Vučić komentirajući oslobađajuću presudu Haaškog suda za Nasera Orlića, optuženog za ubojstvo troje Srba, u okolici Srebrenice 1992. Bi li mogao Aleksandar Vučić najprije uprijeti prstom prema sebi i svojim sudrugovima, odnosno, ratnim huškačima “o suzama za Srbe i njihove živote”. Ne bi li upravo oni, Vučić i ostali, njegovi prethodnici, srbijanski državnici i vojni dužnosnici Srbije trebali žaliti svoje sunarodnjake Srbe koje su bez poštede i bez imalo milosti slali u agresorske ratove, ukupno četiri u osam godina. I sve te ratove izgubili.

Agresorski rat napadom na Sloveniju 1991., potom svom silom oružja i ljudstva napad na Hrvatsku iste 1991., potom svom silom oružja i ljudstva napadom na BiH 1992., i na koncu silom oružja i koljačkih odreda, napad na Kosovo 1998. godine. A pritom, u sva ta četiri agresorska rata što ih je Srbija započela i vodila, poginulo je oko 110.000 njihovih vojnika, mahom mladih muškaraca Srba. Samo u  napadu, agresiji na hrvatski Vukovar, poginulo je više od 17.000 srbijanskih vojnika, rezervista i pripadnika paravojnih postrojbi. Gdje su suze Vučića i drugova mu, za vlastite sunarodnjake koje su žrtvovali s lakoćom, s nepodnošljivom lakoćom, a ni za što?

Bijeg Srba iz Srbije

Nadalje, više od pol milijuna mladih, radno sposobnih, u većini intelektualaca, Srba, pobjeglo je početkom devedesetih godina od mobilizacije, u treće zemlje. I više od polovice njih nisu se vratili, niti će se, jamačno, ikada  više vratiti u Srbiju. I njih zu zapravo žrtvovali, ni za što. A oni koji nisu uspjeli pobjeći u inozemstvo, nisu bili pošteđeni patnje bježanja.

“Nije bilo milosti, nisi mogao izbjeći mobilizaciju, ako nisi uspio pobjeći”, kaže V. S., četrdesetosmogodišnji umjetnik iz Beograda. “Morali smo se sakrivati po podrumima, jedni kod drugih. Roditelji su nam kriomice donosili hranu. Nismo smjeli izlaziti na ulicu, jer su neprekidno po Beogradu kružili policijski  kombiji i samo bi se zaustavili i ako se netko zatekao na ulici, dvojica- trojica maskiranih istrčali bi i silom te uvukli u kombi i odmah na frontu, bez riječi. Sila, samo sila. Nakon završetka rata u Bosni, mogli smo malo odahnuti i ne sakrivati se toliko. A kada je počeo rat na Kosovu, nisu nas dirali, bilo je više dobrovoljaca, a i pustili su sve osuđene za teška krivična djela, iz svih zatvora po Srbiji, da idu u rat na Kosovo. Mi ostali, koji smo se godinama sakrivali, zaista smo odahnuli i mogli smo se kretati po Beogradu.

Kada sam se ujutro brijao, primijetio sam u jednom trenutku da imam pogled progonjene životinje i to me je streslo i uplašilo. Toliko smo dugo bježali od mobilizacije i krili se po podrumima da smo zapravo od toga postali istraumatizirani. Sam sebi počeo sam nalikovati na one iz filmova, Židove u logorima u Njemačkoj i dan-danas mi se dogodi da kada iza sebe čujem neko škripanje kočnica, instinktivno mi dođe neki nagon da počnem bježati…”, prisjeća se naš beogradski sugovornik.

Autor: Ivan Kolar