Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL
Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

Hoće li se masovne grobnice iz 1945. godine pretvoriti u arheološka nalazišta?

Autor: Jure Vujić/Narod.hr

Hrvatska kao članica EU ne smije se ponašati kao da je izuzetak u procesu patrimonijalizacije i nužnom procesu suočavanja s totalitarnom prošlošću, pogotovo kada je bila svjedok 90.-tih godina jedne slične jugoslavenske unitarističke totalitarne zločinačke agresije i mašinerije (kao naslijeđena praksa iz 1945.) koja je nastojala ne samo izbrisati nacionalnu prošlosti već i tragove masovnih zločina od Ovčare, preko Srebernice.

Na mariborskom groblju Tezno 27. listopada u prisustvu slovenskog i hrvatskog državnog vrha bit će pokopane kosti prvih 796 od ukupno oko 3000 žrtava iz Hude jame, pretežno Hrvata, pripadnika domobranskih postrojbi i članova njihovih obitelji koje su partizani mučki ubili od 25. svibnja do 10. lipnja 1945. Te se žrtve premještaju na mariborsko groblje, i to bez identifikacije, jer je prošle godine Slovenija donijela zakon koji to ne predviđa, a Hrvatska u tom pogledu, za vrijeme Milanovićeve vlade, ništa nije poduzimala.

Upravo zbog toga je glavna slovenska oporbena stranka prošli tjedan u parlamentarnu proceduru uložila prijedlog zakona kojim predlaže pokušaj identifikacije žrtava iz masovnih grobnica iz vremena neposredno po završetku Drugog svjetskog rata. Novim bi se zakonom sudskim državnim tijelima omogućilo da se aktivno uključe u otkrivanje počinitelja, dok bi se takve grobnice tretiralo i zaštitilo kao mjesta zločina.

Izmjenom važećeg zakona koji se odnosi na tzv. “prikrivena ratna grobišta” – kojih je do sada u Sloveniji evidentirano više od 600 – Slovenska demokratska stranka (SDS) Janeza Janše predlaže i traži da se odgovorni za poratne masovne egzekucije bez sudske presude, ako su živi, sudski procesuiraju jer se radi o zločinima protiv čovječnosti koji ne zastarjevaju. Navedena vodeća oporbena stranka ističe „da sadašnji zakon to ne omogućava jer “sistematske ratne  zločine” koje je organizirala država i komunističko vodstvo u poraću “izuzima iz sistema kaznenog prava”.

Zato predlažu da se u postupke otkrivanja i obilježavanja takvih mjesta aktivno uključe pravosudne institucije, te da se ubijene u poratnim likvidacijama tretira kao i druge ubijene, u skladu sa načelima kaznenog postupka. Sadašnji zakon, to ne omogućava jer pruža diskrecijsko pravo tužiteljstvu da ne pokreću istragu i kazneni postupak iako je jasno da se radilo o zločinima koje je organizirala država, odnosno poratna komunistička vlast, te da je riječ o zločinima protiv čovječnosti, ratnim zločinima, a u nekim slučajevima i zločinu genocida.

Arheologija tijela i dileme oko pristupa

Bez takvog nužnog institucionalnog i pravnog uokvirenja, neistražene masovne grobnice u Hrvatskoj mogle bi se u budućnosti pretvoriti u arheološka nalazišta koja slučajno iziđu na vidjelo kod građevinskih radova. U Francuskoj je primjerice inicirana, početkom 1990. godine, cjelokupna specifična istraživačko-znanstvena disciplina koja se bavi sa tzv. „preventivnom arheologijom“, ruševinama i ostatcima iz „velikoga rata“, prvog svjetskoga rata. I to povodom velikih infrastrukturnih radova diljem sjeverne i istočne Francuske, na područjima koja su zasijani masovnim grobnicama palih nestalih francuskih i njemačkih vojnika iz prvog svjetskog rata. Unatoč tome što je postojala snažna volja da se takva tijela ostave „ispod tepiha“ , niz individualnih i kolektivnih arheoloških inicijativa je omogućio da se takvim ostatcima i fragmentima tijelima pristupi decentno i omogući odavanje počasti.

Unatoč snažne struje koja je zagovarala status quo i neiskopavanje pronađenih tijela, promičući jedan oblik neutralne „arheologije deponija“ koja je na istoj razini tretirala pronađene ljudskih kosti s ostatcima metala i smeća iz tog razdoblja, prevagnuo je memorijalni pristup koji uz rasvjetljenja okolnosti stradanja nastoji i potaknuti transmisiju određenog zajedničkog memorijalnog nasljeđa.

Kako bi se otklonila mogućnosti da se ista neidentificirana tijela i žrtve pretvore u povijesna arheološka nalazišta, ključno je stvoriti pravne i institucionalne pretpostavke za „lokalizaciju, ekshumaciju, identifikaciju i re-inhumaciju pokapanje“ sa svečanom ceremonijom koja će omogućiti nužno moralno-etičko odavanje počasti i pijeteta kao i osigurati potrebe žaljenja obitelji. Naime, pronađeni posmrtni ostatci i tijela mogu biti tretirani i kvalificirani na razne načine. Problematika identifikacije tijela omogućuje prijelaz iz statusa „nestalih“ u „žrtvu“; i iz „žrtve“ u „pravosudni dokaz“.

Taj proces rekvalificiranja usko je povezan s uzrocima i uvjetima u kojima su nestala tijela, a u slučaju pronađenih tijela u Huda jami, nije riječ o nestalima iz simetričnog ravnopravnog ratovanja već iz asimetričnog etničkog i ideološkog čišćenja i likvidiranja civila i zarobljenika. Pronađena tijela na taj način svjedoče o samim tragičnim uvjetima u kojima su nestali i sami su ko-akteri komemorativnih svečanosti što omogućuje uspostavu i pokretanje tranzicijske i međunarodne pravde.

Komemorativna doba i hrvatska šutnja

Na taj bi se način izbjeglo tretiranje takve nevine žrtve (često djeca i civili) kao običnog arheološkog znanstvenog materijala bez identiteta i priče, sklono svakakvim manipulacijama i procesima tzv. „kadaverizacije“ kao znanstveni bio-fizički procesa rastvaranja i trulenja. Takva tijela i ostatci nisu ostali zatečeni na licu mjesta poput mumificirana tijela iz Pompejia povodom kobna erupcije Vezuve 79.godine, već je riječ o tijelima žrtava često poratnih likvidacija pri svršetku drugog svjetskog rata i kasnije u XX. stoljeću, jedino ako ćemo se složiti oko toga da su nevine žrtve komunizma bile žrtve prirodne elementarne nepogode (?!).

Dakle, ne identifikacija, krajnja povijesna arheologizacija, na jedan način onemogućuje subjektivizaciju tijela i postavljanje ključnih pitanja: je li tu riječ o stvarima, povijesnim artefaktima, predmetima ili osobama s identitetom i prošlošću, koja su njihova prava, treba li razlikovati identificirana tijela i ljudske fragmente i ostatke? Pronalaženje masovnih grobnica otvara niz egzistencijalnih pitanja i svjedoči o samoj živoj zajednici i njezinom pristupu prema mrtvima, nestalima i prošlosti: između ravnodušnosti i brižnosti, pijeteta i počasti ili zaborava. Masovne grobnice iz Drugog svjetskog rata, kolektivne jame iz Gulaga, pa i žrtve drugih genocida imaju zajedničku dodirnu točku: mrtva tijela se smatra nepoželjnim dokazima koja treba prikriti i uništiti što prije. Naravno otkriće takvih leševa i grobnica pogotovo kada se nalaze ispod gradskog asfalta, ulica i gradskih parkova neugodna je stvar i remeti građanski mir i komoditet, podsjeća na tamnu prošlost totalitarnog sustava u kojem smo živjeli.

Kako ističe francuski povjesničar Pierre Nora, živimo u „komemorativno doba“ kao jedan pozitivni civilizacijski doseg u odnosu na nužnu detabuizaciji prema masovnim zločinima iz prošlosti i nužne brižnosti prema ljudskim ostatcima žrtvovanim u ime bilo koje ideologije. Diljem cijele Europe na djelu je patrimonijalizacija ne samo mjesta već i predmeta i nestalih ljudskih tijela, žrtava deportacije i masovnog zločina, što otvara niz političkih, pravnih i etičkih pitanja.

Hrvatska kao članica EU ne smije se ponašati kao da je izuzetak u procesu patrimonijalizacije i nužnom procesu suočavanja s totalitarnom prošlošću, pogotovo kada je bila svjedok 90.-tih godina jedne slične jugoslavenske unitarističke totalitarne zločinačke agresije i mašinerije (kao naslijeđena praksa iz 1945.) koja je nastojala ne samo izbrisati nacionalnu prošlosti već i tragove masovnih zločina od Ovčare, preko Srebernice.

Članak je u potpunosti preuzet s portala Narod.hr

Autor: Jure Vujić/Narod.hr

ZADNJE VIJESTI