Vlada u paketu svojih novih planova spominje i porez na imovinu, ugledajući se u dijelove prakse zapadnih zemalja koje također imaju takav porez, u ovakvu ili onakvu obliku. Međutim, imovina kao takva kod nas ima više kategorija, a uz to još je velika masa nekretnina koja se još uvijek vodi kao društvena imovina, to jest nema definiranoga pojedinačnoga vlasnika, piše Vjesnik.

Evo više nego očit primjer nedefiniranoga vlasništva. Cijelo mnoštvo lokala u središtu grada Zagreba prazno je i takoreći svaki dan isprazni se još neki lokal. Na mnogima od njih već godinama stoje nalijepljeni papiri na kojima piše 'Grad Zagreb'. To znači da su ti lokali u posjedu fizičke osobe Grada Zagreba, da Grad Zagreb ima legitimitet da te lokale iznajmljuje, ali nigdje nije upisan kao vlasnik. Evo prvoga problema za sastavljače zakona o porezu na imovinu. Tko bi trebao plaćati porez za te prazne lokale?

Stambeno tržište ne sastoji se samo od kupoprodaja, kakva se slika nameće u medijima. Oni koji bi svoje stanove iznajmili u više su nego tešku položaju; danas je veoma teško naći unajmitelje (veća je ponuda nego potražnja). Ako se tu želimo uspoređivati sa zapadnim zemljama, onda moramo vidjeti ogromnu, upravo nerazmjernu razliku odnosa između onih koji stanuju u unajmljenim stanovima i onih koji stanuju u vlastitim stanovima. Prije 'otkupa' stanova u nas je četvrtina domaćinstava bila u unajmljenim stanovima. Danas je taj postotak znatno manji. Na primjer, u Zapadnoj Njemačkoj prije ujedinjenja bilo je više od 60 posto domaćinstava u unajmljenim stanovima.

Više je nego jasno da ako sadašnja vlast želi napraviti dobar posao u vezi s tim oporezivanjem - treba dobro razlučiti nekretnine koje su naslijeđe, one koje su kupljene pravim, zarađenim novcem, i one koje su kupljene 'otkupima', odnosno treba razlikovati onu imovinu koja je nezakonitom pretvorbom postala privatnim vlasništvom.