commons.wikimedia.org
commons.wikimedia.org

Staljin je štovao narode koji su znali izboriti svoju državu

Autor: Tomislav livajić/7Dnevno/17. srpnja 2015

Knjiga Ivana Mužića - 'Pavelić i Staljinova ponuda priznanja NDH' sjajno je dokumentirano djelo o razdoblju povijesti u koju se većina boji i zagrebati. No, kod Ivana Mužića to nikad nije bio slučaj. Sustavan, pedantan i precizan, hrabar i načitan, naobražen i uvijek istraživački raspoložen on je napravio još jedno djelo koje će uzburkati krugove koji se revno bave poviješću.

Od Ivana Mužića, sjajnog pisca tema o hrvatskoj povijesti, dobili smo još jedno sjajno djelo koje razotkriva najdublje tajne iz razdoblja koje je silno prešućivano u našoj historiografiji. Riječ je o knjizi – “Pavelić i Staljinova ponuda priznanja NDH”. I danas je mnogo onih koji se boje zagrebati u taj dio povijesti, no kod Ivana Mužića to nikad nije bio slučaj. Sustavan, pedantan i precizan, hrabar i načitan, naobražen i uvijek istraživački raspoložen, on je napravio još jedno djelo koje će uzburkati krugove koji se revno bave poviješću.

Život Ivana Mužića, danas 81-godišnjaka, bio je posvećen znanstvenom i intelektualnom radu, a zbog svojih stavova i istraživanja često je u bivšem sustavu bio omalovažavan, uhićivan, pa čak i kažnjavan zabranom rada i djelovanja. Rodio se u Solinu 1934. godine, završio je Klasičnu gimnaziju u Splitu 1953. i diplomirao pravo na Sveučilištu u Zagrebu 1958. godine. Bio je član prvog Pastoralnog vijeća Nadbiskupije Splitsko-makarske i delegat hrvatske Katoličke crkve na Svjetskom kongresu katoličkih laika 1967. godine u Rimu.

Zatvaran i nadasve hvaljen

Radio je kao odvjetnik od 1965. do 1972. godine, kada je suspendiran kao neprijatelj komunističkog režima. Dva puta je zatvaran kao hrvatski nacionalist. Od godine 1972. do 1975. protiv njega se vodio politički proces pred Okružnim sudom u Splitu, ali ga je oslobodio Vrhovni sud u Zagrebu 1975. zbog “nedostatka dokaza”.

Svoje radove Mužić je započeo tiskati već kao srednjoškolac. Objavljivao je članke i studije u raznim novinama i časopisima. Od povijesno-političkih spisa tiskao je kao zasebna izdanja: “Razmatranja o povijesti Hrvata”, “Hrvatska politika i jugoslavenska ideja”, “Izrael i Antikrist”, “Katolička crkva u Kraljevini Jugoslaviji”, “Stjepan Radić”, “Masonstvo u Hrvata”, “Podrijetlo i pravjera Hrvata”, “Pavelić i Stepinac”…

Sva njegova djela bila su hvaljena i prepoznata kao autentična, jer je svojim poštenjem i sustavnošću svaku priču, detalj, zaključak ili napomenu potkrijepljivao “fusnotama” i bilješkama o dokumentaciji. Kod Mužića niti jedan detalj knjige ne može uopće egzistirati a da nije potkrijepljen dokumentom, izjavom, svjedočenjem. I tu je najveća vrijednost njegovog istraživačkog rada. U njegovim djelima iz hrvatske povijesti ništa ne može biti slučajno ili predmetom nagađanja. On vrijedno skuplja i sortira dokumente i na temelju njih pomno sastavlja svaku rečenicu, crticu, priču, a naposljetku i knjigu.

Stoga nije čudno da su stručne recenzije davale najviše ocjene njegovim knjigama, a Ivan Mužić se uvrstio u najuglednije međunarodne biografske leksikone. O nagradama za njegov rad da i ne govorimo! On je i zaslužio sva ta brojna priznanja, počasne doktorate i naslove. Naravno, njegov rad nije mogao proći i bez napada, pa i danas, napose od struktura koje se nikad nisu pomirile s egzistencijom hrvatskog društva, ili bolje rečeno od onih koji za Hrvatsku nisu željeli ni čuti. Međutim, nikad ga ti napadi nisu sprječavali u radu i pisanju, naprotiv…

Mužićeva knjiga – “Pavelić i Staljinova ponuda priznanja NDH” – prava je poslastica za sve one koji se bave poviješću i koje zanima povijest temeljena na dokumentima i iskazima, a ne na paušalnim podacima koji u pravilu uvijek kroje povijest kako nekome odgovara. Mužiću odgovara samo povijest koja je dokumentirana, sve ostalo nije predmet njegovog zanimanja.

Nekoliko izvadaka iz knjige

U nekoliko izvadaka iz knjige vidjet ćemo o kakvom je interesantnom povijesnom štivu riječ:

“Staljin je osobno do 1935. godine zastupao pravo Hrvata na samoodređenje i uspostavu Nezavisne Države Hrvatske. (Usporedi detaljnije: Ivo Omrčanin, Staljin i samoodređenje Hrvata. U knjizi: I. Omrčanin, Sovjetska Hrvatska: teza, antiteza, sinteza bratstva i jedinstva hrvatskih komunista. Cultural publishing center Croatia, Chicago, 1970., str. 18-25.)

Franjo Tuđman navodi kako mu je priopćio Franjo Gaži da mu je već u travnju 1941. godine kada se on /Gaži/ nalazio u Moskvi bilo ponuđeno da ostane tamo kao predstavnik Nezavisne Države Hrvatske, ali je to odbio budući da za to nije imao odobrenje vodstva Hrvatske seljačke stranke u Zagrebu. “Sovjetska vlada primila je slom Jugoslavije kao fait accompli, pa je ubrzo /8. svibnja 1941./ nakon razbijanja i podjele jugoslavenske države prekinula diplomatske odnose s kraljevskom izbjegličkom vladom. Sam taj čin morao se tumačiti kao priznanje novonastalog stanja. No, vodstvo KPJ, koje se inače pod Titom osamostalilo od Moskve, nije, jamačno, za to imalo sluha. Zbog toga ni akcija Kominterne preko svog ‘predstavnika’ u Zagrebu nije uspjela, a provedena je njezina direktiva o odcjepljenju od KPJ pokrajinske organizacije u Makedoniji i njezinom priključenju bugarskoj KP (što je kasnije opozvano na zahtjev Tita). Jednom Hrvatu koji se u travnju 1941. našao u Moskvi ponuđeno je da ostane tamo kao predstavnik NDH, ali je on to odbio budući da za to nije imao odobrenje vodstva HSS-a. (Ovaj podatak osobno mi je priopćio prof. R./udolf/ Bićanić, a potvrdio kasnije sam ing. Franjo Gaži kome je to bilo ponuđeno.) Neki diplomatski službenici NDH priopćili su svoja sjećanja kako su im sovjetski predstavnici /u Berlinu i Bratislavi/ izjavljivali spremnost Moskve da – poput Slovačke – prizna i NDH i uspostavi s njome diplomatske odnose.” (F. Tuđman, Bespuća povijesne zbiljnosti. Rasprava o povijesti i filozofiji zlosilja. Peto izdanje, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1994., str. 623-624.) “Gavrilović i drugi činovnici jug. poklisarstva morali su napustiti Moskvu u roku od 10 dana (19. svibnja), što je bilo vrlo neprijateljsko naređenje. Istina nakon napadaja Hitlera na Sovjetski Savez on opet uspostavlja (19. srpnja) odnose s izbjegličkom vladom kralja Petra ali to se dogodilo samo na težak pritisak Churchilla, koji je u prvom redu htio ujediniti sve i sva protiv Hitlera.” (I. Omrčanin, Staljin i samoodređenje Hrvata. Nav. dj., str. 18..).

Branko Benzon je u Berlin “sa svojom ekipom doputovao prvog svibnja /1941./”, (L. Fertilio, Poslanici N.D.H. u Trećem Reichu: Branko Benzon. Hrvatska revija, broj 1, ožujak 1975. godište XXV, str. 49.) , “a sovjetska ponuda L. Fertiliju mogla se dogoditi i u drugoj polovici svibnja 1941. godine.”

Autor: Tomislav livajić/7Dnevno/17. srpnja 2015

ZADNJE VIJESTI