Na portalu Dnevno objavljen je 18.12.2011. godine prilog Zlatka Miliše, znanstvenog savjetnika sa Sveučilišta u Zadru i Matije Grgat, školske knjižničarke zagrebačke jedanaeste gimnazije pod naslovom „Zašto su u školama horror i nasilje poželjne teme?“

Naslov priloga, ali i neki navodi u samom tekstu, po mišljenju u tekstu spomenutih Vanje Jurilj i Ane Krželj, povezuju aktivnosti školskih knjižnica s poticanjem nasilja. Kako predsjednica i potpredsjednica Hrvatske udruge školskih knjižničara smatraju da navedeni prilog 'kod neupućenog čitatelja stvara pogrešnu predodžbu o funkciji, aktivnostima i ulozi školskih knjižnica, školskih knjižničara i Hrvatske udruge školskih knjižničara koja ih kao strukovna udruga zastupa', na adresu Dnevnog su poslale odgovor na neke tvrdnje iskazane u njemu.

Iako Jurilj i Kržeš ne demantiraju činjenice, već komentiraju navode Miliše i Grgat, kako bismo pružili jednaku priliku objema stranama u iznošenju stavova, u nastavku njihov odgovor na tu kolumnu.

Ana Krželj i Vanja Jurilj, Hrvatska udruga školskih knjižničara – 19. siječnja 2012.

KRIZU ČITANJA KNJIGA KOJE PROMIČU VREDNOTE MOGUĆE JE PREVLADATI ODGOJEM U ŠKOLSKOJ KNJIŽNICI

ŠKOLSKE KNJIŽNICE NE POTIČU ČITANJE HORORA I NASILJE, ALI NE ZATVARAJU OČI PRED KRIZOM…

Odgovor predstavnica Hrvatske udruge školskih knjižničara i organizatorica stručnog skupa „Horori a priori?! – Knjige o kojima se ne govori, a tražene su u školskim knjižnicama“ na učestale napise kojima se posredstvom medija obraćaju javnosti Zlatko Miliša, znanstveni savjetnik sa Sveučilišta u Zadru i Matija Grgat, školska knjižničarka zagrebačke jedanaeste gimnazije.

Tekst na koje se odgovor odnosi su: „Zašto su u školama horror i nasilje poželjne teme?“ objavljen 18. 12. 2011. u Dnevno.hr, pogledati na: http://www.dnevno.hr/kolumne/zlatko_milisa/zasto_su_u_skolama_horor_i_nasilje _pozeljne_teme/496019.html)

Iako na prvi pogled, zbog naslova i nekoliko navoda u tekstu, izgleda kako autori daju kritiku na stručni skup „Horori a priori?!“, daljim čitanjem i dubljom analizom, a naročito usporedbom iznesenih stavova i navedenih djela možemo zaključiti da je za njihov tekst navedeni skup, kao i njegov sadržaj i zaključci, bio samo povod za iznošenje već ranije formiranih stavova o temama koje se samo jednim dijelom preklapaju s temama kojima se bavio stručni skup u Splitu. Ipak, u obranu istine i dostojanstva predavača i svih sudionika skupa, kao i svih školskih knjižničara koji su zbunjujućim naslovima prozvani, upućujemo ovaj odgovor.

Najprije činjenice: Organiziranjem prvog samostalnog stručnog skupa pod nazivom „Horori a priori?! – knjige o kojima se ne govori, a tražene su u fondu školske knjižnice“, u Splitu od 28.-29. listopada 2011. godine, Hrvatska udruga školskih knjižničara je obilježila Međunarodni mjesec školskih knjižnica čija je centralna tema za 2011. godinu, proglašena od strane IASL – International Association of School Librarians, glasila „Školske knjižnice osnažuju učenike za život“. Radni dio stručnog skupa je bio podijeljen u tematski blok koji se bavio tematikom nasilja u literaturi za djecu i mlade i tematski blok koji se bavio pristupom temama seksualnosti u literaturi za djecu i mlade, a na završetku je organiziran okrugli stol pod nazivom „Načelo slobodnog pristupa informacijama i odgojno-obrazovna uloga školske knjižnice – kako ih pomiriti kad je riječ o tematici nasilja i seksualnosti?!“ I sam naziv okruglog stola, profesionalno i životno iskustvo organizatorica, uvodnici i sažetci radova objavljeni u brošuri skupa, izlaganja uglednih predavača s hrvatskih sveučilišta, kao i odaziv školskih knjižničara (120 sudionika) ukazuju da se temi nije pristupilo ni neodgovorno ni nestručno, a svakako ne zlonamjerno, niti u odnosu na struku niti na korisnike školskih knjižnica (http://www.husk.hr/hdoc/brosura_final.pdf). Nakon analize opsežnih evaluacijskih listića, dalo se zaključiti da je prema mišljenju sudionika tema navedenog stručnog skupa dobro artikulirala interese i probleme školskih knjižničara o kojima se ne govori. To nas nije iznenadilo jer je i poticaj za odabir teme i organizaciju skupa i došao temeljem konkretnih slučajeva iz školsko-knjižničarske prakse. O tome je li zaključak organizatorica stručnog skupa „Horori a priori?!“ utemeljen na obrađenim evaluacijama uopćen, te može li se iz njega doći do saznanja da one, ili školski knjižničari, ili Hrvatska udruga školskih knjižničara, ili školske knjižnice kao ustanove promiču nasilje ili su to za njih poželjne teme možete zaključiti i sami uvidom u obrađene evaluacijske liste i iznesene zaključke na: http://www.husk.hr/index.php?id=horori-objava. 

U tjedniku Školske novine (http://www.skolskenovine.hr/novosti.aspx?page=4) moguće je i pogledati sporni članak, a čitatelj i sam može naslutiti da se u procesu logičkog zaključivanja morala potkrasti neka pogreška da bi se od rečenice „tematika nasilja i seksualnosti u literaturi za djecu i mlade može poslužiti u odgojno-obrazovne svrhe“ moglo doći do naslova „Nasilje ukloniti iz školskih knjižnica“ ili „Zašto su u školama horror i nasilje poželjne teme?“ (Nije li tu upravo jednaka upotreba medija kao i ona koja se kritizira u tekstu?!)

O sadržaju skupa

No, činjenica je i to da su socijalne ne/prilike društva u kojem živimo iznimno složene, a utjecaj medija veoma jak - protkan premisama o utjecaju Velikog brata, tajnih društava koja promiču globalizaciju zbog osobnog profita – te da mi možemo birati hoćemo li biti pasivni ili aktivni sudionici tih brzih promjena. U socijalnom kontekstu u kojemu moral slabi, a polemike o etici rastu školski knjižničari su se već odavno opredijelili i stalnom i raznovrsnom edukacijom o kojoj znanstveni savjetnik Miliša nešto ipak zna, jer je na jednom od tih stručnih skupova i sam sudjelovao još 2000. godine u Crikvenici na 12. Proljetnoj školi školskih knjižničara RH, koja je obuhvatila temu „Kršćanstvo u programima i fondovima školskih knjižnica – Lektira i mladi čitatelji“, pokušavaju premostiti jaz između propisanih obrazovnih sadržaja, interesa mladih i odgojnih vrijednosti. Upravo kao potpora toj edukaciji je i organiziran stručni skup „Horori a priori?!“

Na bit tabuiziranja tema u literaturi za djecu i mlade ukazala je u svom izlaganju na splitskom skupu doc. dr. sc. Dubravka Zima s Odjela za kroatologiju Hrvatskih studija u Zagrebu kada je navela: Dvije su ključne točke tabuiziranja sadržaja u dječjoj i adolescentskoj književnosti složena mreža proizvodnje i nadziranja značenja, kao i dvojni primatelji: odrastao i dijete…guranje dječje književnosti prema pragmatičnom određenju pedagoške i odgojne 'pomoćnice'? – te nastavila s pitanjima – Kako se dječja i adolescentska književnost nose s temama spolnosti, nenormativne spolnosti i spolnog nasilja? Tko postavlja granice u tematiziranju tabuiziranih sadržaja? Je li tematiziranje tabuiziranih sadržaja i detabuizacija? Imaju li dječja i adolescntaska književnost dodatnu socijalizacijsku funkciju, osobito u kontekstu žanra horora, i moraju li je obnašati? I naposljetku, zašto je upravo središnje diskurzivno polje na udaru tabuizacije: kako objasniti eksploataciju tema adolescentske spolnosti u tinejdžerskim časopisima i istovremenu tabuizaciju istih tema u književnosti?

Svoje uvide o refleksiji zbilje u suvremenoj književnosti ponudio je splitski skup i promišljanja i dr. sc. Srećko Listeš, viši savjetnik za hrvatski jezik u AZOO i predsjednik Društva profesora hrvatskoga jezika koji nas je podsjetio – Nesređeni odnosi na svim društvenim poljima u književnosti su donijeli različite aspekte gledanja na zbilju, kao i na pisanje uopće. – Dvadeseto je stoljeće publici ponudilo junake koji žive izvan logike (Franz Kafka) pa se osobe mogu probuditi transmutirane u kukca i do smrti kratko živjeti bez ljubavi najbližih… - Suvremeni je čovjek zbunjen tehničkim novostima i organizacijskim strukturama (Don DeLillo), a svjetska se kultura rastače i transformira pod djelovanjem medija, koji na globalnu kulturu djeluju entropijski (Thomas Pynchon).

Podcrtavamo “Nesređeni odnosi na svim društvenim poljima u književnosti su donijeli različite aspekte gledanja na zbilju, kao i na pisanje uopće“, a ne obrnuto!

Moderan školski knjižničar danas je fokusiran na tri osnovne teme, a to su: Informacijska pismenost kao okosnica suvremenih pristupa učenju, Ishodi učenja i kako ih pravilno formulirati i Školska knjižnica ključna poveznica u nacionalnom i školskom kurikulumu, a takav školski knjižničar predstavlja srce škole i poveznicu u kroskurikularnim odgojnim temama kojima želimo dati značaj u odgojno-obrazovnom sustavu koji je, nažalost, obrazovno postavio ispred odgojnog jer znamo li da u vremenu progresije tehnologije mobilnih komunikacija mladi mogu u trenu doći do svega što je predmet njihovog interesa, a da ih upravo mi, školski knjižničari, poučavamo tim vještinama snalaženja u smogu informacija te pronalaženja one relevantne o kojoj će oni izgraditi kritički sud - onda svi mi, obitelj te poglavito pedagoški djelatnici, moramo reagirati na način da razvijamo edukativni razgovor o problemima, ne gurajući ih pod tepih.)

Činjenica s kojom je upoznat svaki školski knjižničar, i bez PISA istraživanja, je da mladi zaobilaze čitanje propisane im lektire. U isto vrijeme ti isti mladi rado čitaju neke knjige izvan popisa nastavnog plana i programa čiji sadržaj njihovi roditelji i/ili nastavnici i pedagozi ne odobravaju ili zabranjuju. Naslovi koji izazivaju najviše prijepora pripadaju žanru horora – iskustvo nadzora više savjetnice za školske knjižnice, Ane Krželj, u jednoj osnovnoj školi upravo zbog djela iz tog žanra bilo je povod iz kojeg je i nastala ideja o organizaciji stručnog skupa koji bi u raspravi s različitim profilima znanstvenika i praktičara pokrenuo i usmjerio promišljanja o aktivnostima kojima bi se premostio problem o kojem govorimo – ne bi trebalo previdjeti ni upitnik i uskličnik(?!), koji se nalaze u naslovu prozvanoga stručnog skupa. Osim literature s temom nasilja, iskustva školskih knjižničara iz prakse su da je literatura koja djecu i mlade zanima, a o kojoj se još teže i rjeđe govori – seksualnost. (Kako ne bi bilo zabune, nije riječ ni o kakvim pornografskim sadržajima, i slikovnice s opisom nastanka djeteta i znanstvenim nazivima reproduktivnih organa bivaju predmet cenzure!) 

Slikovnica koju djeca rado čitaju, a roditelji je smatraju neprimjerenom

Zašto veliki dio naše djece/učenika ima potrebu zabaviti se na način da uživa u zlu i blizini smrti – ZAŠTO?! Zapitala se to i pedagoginja mr. sc. Valerija Večei-Funda, iz osnovne škole u Lepoglavi, i došla do odgovora koje u početku istraživanja nitko nije očekivao niti mogao predvidjeti, a to je da su navedena djela čitali i odlični učenici, koji redovito čitaju propisanu lektiru, te da su iz tih djela izvukli dobre pouke. To naravno daje nadu, ali ne gaji iluziju da će sva djeca koja čitaju knjige s elementima nasilja moći samostalno razlučiti dobro od zla i zato imaju nas da im na tom putu pomognemo i budemo oslonac.

U uvodnom izlaganju okruglog stola, održanog na istom skupu s temom „Načelo slobodnog pristupa informacijama i odgojno-obrazovna uloga školske knjižnice – kako ih pomiriti kad je riječ o tematici nasilja i seksualnosti?!“, prof. dr. sc. Dražen Lalić je istakao: Na početno pitanje ne treba reagirati jednoznačno, odnosno slijedom veznika 'ili', nego slojevito i koristeći veznik 'i': fond školskih (i drugih) javnih knjižnica treba biti omeđen odgojno-obrazovnim planom i programom, ali bi istovremeno učenici trebali birati knjige po svojim željama koje ne bi smjele biti stihijske, nego profilirane na temelju interakcije s knjižničarima, nastavnicima i drugim akterima socijalizacije, te na osnovo tako osnaženoga zdravog razuma učenika.

U skladu s navedenim, a i obzirom na nedostatke i neusklađenosti hrvatskih zakona o školskim knjižnicama sa smjernicama IFLA-e, na koje je na splitskom skupu ukazala dr. sc. Ivanka Stričević, smatramo da je najveći doprinos i za rad školskih knjižnica najvažniji zaključak skupa”Horori a priori?!“ slijedeće: Hitno je potrebno naše zakone i standarde uskladiti s međunarodnim standardom za nabavu građe u školskim knjižnicama koji, pored uvažavanja nastavnog plana i programa, kao bitan čimbenik navodi interese učenika i učitelja te promjene u lokalnoj zajednici, ali i na globalnoj socijalnoj razini... /Više u tiskanom izdanju ŠN, br. 37, str. 6., 22.11.2011./

Jer sve i kada bi lektirni naslovi bili savršeno odabrani i odlično prihvaćeni i čitani od strane učenika i kada bi njihov sadržaj nudio samo teme koje bi njihov duh jačale dobrotom kako su se izrazili Grgat-Miliša, školska knjižnica uz njih i uz ostalu knjižničnu građu potrebnu za ostvarivanje nastavnog plana i programa, prema međunarodnim smjernicama treba imati i građu koja zadovoljava pojedinačne interese učenika i nastavnika, odražava različitost u društvu i lokalnoj zajednici, uključuje misiju školske knjižnice, poštuje intelektualnu slobodu... jer su upravo kroz pravo na različitost i poštovanje intelektualne slobode svih zaštićene vrednote o kojima se toliko govori!

Još ponešto o lektiri 

S obzirom da Miliša i Grgat spominju Vjenceslava Novaka ističući da različitu ulogu na psihu mladih ima nasilje u jednom klasičnom, realističnom romanu nego nasilje u hororima, možemo se zapitati je li zaista istina da je suptilno nasilje koje pokazuje majorica u pripovijetci „Nezasitnost i bijeda“, kada izjavljuje prijateljici da sirotinja ne osjeća bol gledajući majku na grobu tragično preminulog sina manje stresna od bešćutnosti polusestara u romanu R. L. Stinea? Možda su Stineovi porivi, kao i njegovih nakladnika, uzbudljivom jezom postići interes mladih prema nasilju kao i ostvariti osobni profit, ali u kontekstu odgoja i obrazovanja to ne bi trebao biti primarni predmet našeg zanimanja.

Da se ne bi stekao dojam da su samo mladi u želji da se podilazi njihovim najnižim strastima kako to nazivaju Miliša i Grgat , i pokoji neprilagođeni školski knjižničar, nezadovoljni propisanim lektirnim naslovima, sve veći broj predstavnika stručne i zainteresirane javnosti ima i javno iznosi različite i različito motivirane prigovore i na odabir i količinu i način obrade lektirnih naslova. Kada je u pitanju odgojna uloga propisane lektire, treba se prisjetiti i intrigantnog teksta u Školskim novinama koji je još prije nekoliko godina propitivao mogućnost literarnih djela u kojima su gotovo svi junaci osujećeni u ostvarenju svojih životnih ciljeva u formiranju zdrave i sretne ličnosti koja će uspjeti na ispunjavajući način ostvariti svoje životne ciljeve?!

I prof. dr. sc. Pavao Pavličić, pisac za mlade i odrasle te fakultetski profesor čija se djela nalaze u obveznoj lektiri za osnovnu i srednju školu, je na HUŠK-ovom okruglom stolu posvećenom lektiri održanom na prošlogodišnjem Interliberu iznio mišljenje da mlade možemo poučavati književnim vrednotama čak i ako nam je polazišna točka sadašnjost te realna socijalna i osobna problematika koja zaokuplja mlade, a tek nakon toga možemo i trebamo prodirati dublje u povijest književnosti i umjetničke stilove, koje bismo im željeli približiti jer Shakespeare zahtjeva iznimno puno – zahtijeva ozbiljno promišljanje i revidiranje osobnih stavova, što i mi stariji najčešće nismo savladali u pubertetu nego to činimo tijekom cijelog života osvrćući se na njegove misli kojima s godinama pridajemo novi značaj utemeljen na životnom iskustvu, iskustvu osobnih uspona i padova.

Na istome okruglom stolu, govoreći o kriterijima za odabir lektirnih naslova, prof. dr. sc. Dubravka Težak, teoretičarka književnosti za djecu i mlade, izjavila je da se ponekad kao kriterij može uvažiti kriterij 'podilaženja' djeci tj. osluškivati što djeca vole čitati te koja su djela u određeno vrijeme popularna među njima, kako bi im dali da čitaju i ona djela koja možda nemaju neku veliku literarnu vrijednost, ali bi se uz pametnu metodičku obradu mogla iskoristiti za razvijanje čitalačkih navika.

Razlog zbog kojeg učenici tijekom školovanja zamrze čitanje mogao bi biti i taj što se djeci daje da čitaju neka doista teško 'probavljiva' djela klasične literature, zbog kojih se djeci teško 'zamjere' i mnoge druge dobre knjige pa ih ona jednostavno ne žele čitati – izjavila je Željka Horvat-Vukelja. /Više u tiskanom izdanju ŠN, br. 36 /15.11.2011./

Prema zaključcima

Pozivajući se u različitim dijelovima teksta na pedagoška načela, zatim na vrednote, autori postupaju kao da su njihovi stavovi, a i sami ti pojmovi i njihov sadržaj već potpuno jasni, jednoznačni i od svih prihvaćeni. Već i u jednoj prosječnoj osnovnoj školi različiti učitelji primjenjuju i zastupaju različite pedagoške i odgojne stilove. Također, ne sjećamo se kad smo društvenim konsenzusom odlučili da će glavna tema proučavanja svjetske, a i domaće povijesti biti ratovi, kao što se ne sjećamo ni dogovora oko toga da je vijest da je čovjek ugrizao psa, a ne da je majka i nakon rada u noćnoj smjeni ustala i napravila djetetu doručak… Autori se na jednom mjestu zalažu za poštovanje etičkih principa, a s druge strane u negativan kontekst stavljaju pripadnike određene grupe, npr. homoseksualaca?! Kao primjer snažnog i negativnog djelovanja pisane riječi navodi se Goetheovo djelo „Patnje mladog Werthera“ i zabrana koja je uslijedila nakon serije samoubojstava potaknutih knjigom. (Čini nam se i neobičnim za jedan znanstveni pristup temi ne zapitati se o dubljim uzrocima za stanje o kojem se polemizira: ako su knjige nepoćudnog sadržaja krive za tolike društvene negativnosti, što je bio uzrok Kajinovom nasilju nad Abelom, skidanju ljudske kože da bi se očuvale prve knjige zapisane na glinenim pločicama i bezbrojnim znanim i neznanim horor epizodama znane ljudske povijesti iz vremena prije pojave medijskih magova, horor žanra i loših slikovnica za djecu?! ) Bez namjere da donosimo sudove i vrijednosne stavove, samo kao dosljednu primjenu istog principa i načina razmišljanja mogli bismo navesti prijedlog da se zbog izbijanja vjerskih ratova zabrane svete knjige ili da se ljudi koji ih i dalje imaju u svojim knjižnicama svrstaju među one koji potiču nasilje?!

Vjerujemo da Miliša i Grgat ne razmišljaju na takav način i da ne misle kako oni koji nisu za zabranu nabave knjiga o kojima se ne govori u školskim knjižnicama jesu za poticanje interesa mladih prema nasilju, okultizmu ili spiritizmu – to bi zaista bilo previše, čak i ako je u pitanju zastupanje drukčijeg mišljenja.

Obzirom na činjenicu da je moderni školski knjižničar jedan od najsvestranije obrazovanih stručnih suradnika u školama (za rad u školskoj knjižnici mora imati i stručne knjižničarske, informatičke i pedagoške kompetencije) teško je i zamisliti da bi zaključci stručnog skupa Horori a priori, ma kako uopćeni bili, mogli poslužiti nekritičkom pristupu pri nabavi literature za školske knjižnice, zanemarujući odgojnu ulogu škole, kako se pribojavaju Miliša i Grgat,.

Prvi samostalni stručni skup Hrvatske udruge školskih knjižničara održan u Splitu od 28.-29. listopada 2011. imao je za cilj pokretanje stručne i kompetentne rasprave o temama od značaja za rad školskih knjižnica, njenih djelatnika i korisnika. Da Hrvatska udruga školskih knjižničara nije usamljena u takvim razmišljanjima pokazuju i najave ministra Znanosti, obrazovanja i sporta Željka Jovanovića kao i ministrice Socijalne politike i mladih Milanke Opačić da će nova vlada konačno u škole uvesti zdravstveni odgoj temeljen na činjenicama koji će sadržavati elemente odgoja o spolnosti.

Ozbiljnost i veličina izazova koje je pred odgojno-obrazovne djelatnike postavilo moderno društvo iziskuje ujedinjenje i zato pozivamo sve kompetentne stručnjake, znanstvenike-teoretičare i praktičare da nam se pridruže na tom putu, kao i kolegica Grgat koja je svoje mišljenje imala priliku iznijeti na raspravi splitskog skupa, pa iako je tada imala malo vremena zahvaljujemo njoj i znanstvenom savjetniku Miliši što su se potaknuti našim skupom potrudili napisati tekstove kojima su doprinijeli razvoju promišljanja o ovoj složenoj problematici. Vjerujemo da će se i mnoge druge kolege i kolegice, pogotovo oni koji su sudjelovali na splitskom skupu, javiti sa svojim tekstovima kako bismo ih mogli objediniti u zajedničkom zborniku radova kojemu je cilj da bude jedan u nizu koraka na putu u društvo kakvo bismo željeli postati.