Wikimedia.org
Wikimedia.org

Crkva – temelj hrvatske i europske kulture

Autor: Marina Tenžera / 7dnevno / 28. listopada 2016.

Crkva je danas potrebnija nego ikada i to u svim segmentima života! Štoviše, u strahovitom moralnom padu današnjice i porazu humanosti, kada se nanovo prijeti ratovima, razvijaju dva golema nuklearna bloka s islamističkim radikalizmom u pozadini, Crkva nanovo mora postati glavni dionik u društvu

Smrt nam se smiješi, jedino što možemo uzvratiti joj osmijeh”, rekao je veliki rimski car i filozof Marko Aurelije.

Koliki su hrvatski vojnici poginuli s krunicom u ruci i križem oko vrata spašavajući tuđe živote onih koji su ostali u gradovima, da bi danas dovodili u pitanje ne samo ulogu Crkve u društvu, već i temelje hrvatske kulture.

Svatko tko je bio u ratu zna, kako je jednom rečeno: “Nismo se borili protiv neprijatelja, nego protiv samih sebe”, ili “Samo su mrtvi vidjeli svršetak rata”, kako je zapisao Platon u davnim vremenima.

Stoga je nedavno održan doista nevjerojatan skup na Trgu bana Jelačića s pitanjem “sekularne države i revizije Vatikanskih ugovora”. I to u zemlji koja je bila “predziđe kršćanstva”, koja je velik dio svoje kulture i to one najvrijednije, izgradila na crkvenoj baštini, arhitekturi, spomenicima, slikarstvu, kiparstvu i književnosti, u čijim su samostanima prepisivana temeljna djela civilizacija.

Uostalom, napadnuta i razorena Hrvatska u Domovinskom ratu nije bila jedina meta srpskih postrojbi i JNA – bile su to crkve – od Šibenske katedrale do dubrovačkih bazilika.

Ponovna uloga Crkve

Crkva je danas potrebnija nego ikada i to u svim segmentima života! Štoviše, u strahovitom moralnom padu današnjice i porazu svake ljudskosti diljem svijeta, kada se nanovo prijeti ratovima, razvijaju dva golema nuklearna bloka s islamističkim radikalizmom u pozadini , Crkva nanovo mora postati glavni dionik u društvu.

Okupljeni u centru Zagreba, vjerojatno su zaboravili da pola metropole i Hrvatske, upravo crkveni redovi pomažu hranom, lijekovima, potrepštinama svih vrsta koje donose invalidima, starima, bolesnima, nezaposlenim obiteljima s malom djecom…

Ne treba zaboraviti ni da kršćanske misije raznih redova i konregacija pomažu ljudima od Afrike do Južne Amerike i Indije – što Crkvi nanovo daje novu svjetsku ulogu i globalnu misiju.

U zemlji koja već dvadeset godina nema kvalitetan ekonomski program, u kojoj se gubi novčani, ekonomski i kulturni suverenitet, doista je nevjerojatno napadati Crkvu, dok ona spašava pola uništene zemlje.

Sramotno je da o komunističkim masakrima svećenika i časnih sestara 1945. više zna i američki glumac Jim Caviezel, koji je glumio Isusa u Gibsonovoj “Pasiji”. On je u Međugorju doznao kako su masakrirani i živi zapaljeni franjevci, od kojih je jedan bio u invalidskim kolicima, koji se nisu htjeli odreći svoje vjere.

Štoviše, nigdje u Europi partizani nisu ubili toliko svećenstva kao u Hrvatskoj. Za razliku od Hrvatske, strani povjesničari ne prešućuju atomske bombe nad Japanom, pojedinačna američka ubojstva, bombardiranja Dresdena ili silovanja Berlinčanki, o čemu postojene brojne knjige, filmovi i kazališne predstave.

Nigdje u svijetu ne postoji ovakav način ophođenja s religijama koje, uostalom, postoje već tisućama godina, od hinudizma, taoizma, budizma, do brojnih indijanskih religija.

Slikari svetog

Pa, podsjetimo samo, tko su ti duhovi koji su u europskom slikarstvu i kiparstvu, o crkvama da i ne govorimo, pokušavali prodrijeti u vječne zagonetke Starog i Novog zavjeta, stvorivši besmrtna remek-djela čovječanstva.

Michelangela (Caprese Michelangelo, 6. ožujka 1475. – Rim, 18. veljače 1564.) opisivali su kao “genija božanskog nadahnuća i nadljudske moći, koja je podarena samo malom broju rijetkih pojedinaca”. Svoju slavnu rimsku “Pietu” je isklesao 1499., kada je imao samo 26 godina. Vrativši se u Firencu 1501. isklesao je svog čuvenog Davida, završni izraz naturalizma 15. stoljeća – najraniju monumentalnu skulpturu visoke renesanse – savršene ljepote mišićavog tijela.

U krugu firentinske intelektualne elite na dvoru Medicija, Platonova filozofija o dualizmu tijela i duše imala je velik utjecaj na Michelangelovu skulpturu. Bio je veliki poštovatelj antike. Iste osobine njegovog Davida imaju i statue Mojsija i Robova, klesane za nedovršenu grobnicu pape Julija II.

Biblijska simfonija

Ipak, njegovo je najveće slikarsko djelo – oslik svoda Sikstinske kapele – nazvano “ogromnom biblijskom simfonijom”. Prihvatio se papinske narudžbe nerado, ali je ostvario jedno od najvećih djela čovječanstva. Cijeli je svod oslikao za manje od četiri godine (1508.-1512.). U stotinama je likova opisao gotovo sve – od postanka čovjeka, do njegova pada, stvaranje i uništenja svijeta.

Michelangelova karijera arhitekta počela je 1520., kapelom obitelji Medici u crkvi San Lorenzo u Firenci. Svojim neortodoksnim tretiranjem klasičnih tema, otvorio je put baroku. Grobnica Medici sastoji se od statue pokojnika u sjedećem položaju smještene u niši zida iznad sarkofaga i od poluležećih statua Dana i Noći koji odražavaju dualizam tijela i duše kroz kozmičke suprotnosti.

Arhitektura

Maestralna kupola crkve svetog Petra, pak, bila je jedno od njegovih kasnijih arhitektonskih djela, a njegovo posljednje veliko slikarsko djelo, Posljednji sud, na oltarskom zidu Sikstinske kapele pokazalo je, svojim vladanjem pokretom u prostoru, tijek kojim će se razvijati talijanska umjetnost u sljedećem stoljeću.

Tada već star i bolestan, Michelangelo, kao uvjereni kršćanin i skrušeni hodočasnik, obilazi i posjećuje sedam rimskih bazilika u potrazi za oprostima i milostima. Obično je rimske crkve obilazio pješice, s prijateljem Vasarijem, koji je od Pape uspio dobiti dozvolu da stari majstor na konju smije obilaziti hodočasničkim putem.

No, čini se da je stari umjetnik radije nastavio stjecati jubilejske oproste obučen u siromašno hodočasničko odijelo, izmiješan s običnim pukom. Spomenuti mu prijatelj Vasari u svojim zapisima prenosi razgovor između Michelangela i nećaka, kojega Michelangelo potiče da pronađe neku siromašnu osobu kojoj je potrebno pomoći, naglašavajući kako se ponajviše dobrim djelima kršćanske ljubavi mogu izmoliti jubilejski oprosti.

Uz brojne njegove projekte još se najmanje dva mogu mjeriti s epohalnom važnošcu fresaka iz Sikstine. Oba su arhitektonska i potječu iz posljednjih tridesetak godina njegova života. Preuređenje trga na vrhu kapitolskog brežuljka (Campidoglio), najveći je posao njegove karijere. Od trga je načinio veličanstvenu pozornicu, na kojoj je scenu učvrstio kolosalnim redom stupovlja. Taj će kolosalni red primijeniti ponovno u dovršenju crkve svetog Petra u Rimu, čime je još više naglasio kompaktnost, veličinu i monumentalnost građevine.

Leonardo

Uz Michelangela, Leonardo da Vinci bio je drugi bemrtni genij čiji je interes za prirodu promijenio umjetnost epohe. Ne samo da je stvorio genijalna umjetnička djela, već je dao doprinose anatomiji, botanici, geologiji, matematici, optici, mehanici, astronomiji, hidraulici, niskogradnji, tehnici proizvodnji oružja i urbanistici.

Rođen 1452. u gradiću Vinci, blizu Firenze u Toscani, bio je sin bogatoga firentinskog bilježnika. Sredinom 1460-ih, obitelj se preselila u Firencu, najvažniji intelektualni i umjetnički centar Italije, gdje je Leonardo učio kod najboljih slikara. Oko 1466. otišao je u nauk u atelje Verrocchija, gdje se upoznao sa slikanjem oltarnih slika.

Njegove “Posljednja večera” (1495.-97.) i “Mona Lisa” (1503.-06.) znanost određuje kao najutjecajnije slike renesanse.

Za njega je vid bio čovjekovo najviše osjetilo, jer vid sam pretvara činjenice u iskustva. To znači da svaki promatrani fenomen postaje predmet znanja. “Saper vedere” (“Znati kako vidjeti”), postaje glavna tema njegovih proučavanja čovjekovih djela i kreacija prirode. Od 1472. do 1475. naslikao je slavno “Navještenje”, te portret “Ginevre de’ Benci” (1474., Nacionalna galerija, Washington) i sliku nedovršenog “Sv. Jeronima” (oko 1478., Pinakoteka, Vatikan).

Njegova prva značajna slika, “Poklonstvo kraljeva” (Uffizi), započeta 1481. godine, no nedovršena, naručena je za samostan San Donato a Scopeto u Firenci. Leonardov izraz bio je još uvijek vrlo nalik Verrocchijevom, ali se postupno odmaknuo od učiteljevog ukočenog i rigidnog tretmana figura.

Oko godine 1482. ušao je u službu kod Ludovika Sforze, milanskog vojvode. Napisao je vojvodi pismo u kojem je tvrdio da može sagraditi viseće mostove; da zna tehnike konstruiranja artiljerije i topova; da može izgraditi brodove tako dobro kao i oklopna vozila, katapulte i ostale vojne strojeve, te je služio kao istaknuti inženjer u vojvodinim brojnim vojnim pothvatima.

Najvažnija od njegovih slika iz ranog milanskog perioda je “Bogorodica u pećini” i to u dvije verzije (1483. – 1485., Louvre, Pariz; 1490. do 1506. – 1508., Nacionalna galerija, London). Radio je na kompoziciji dugo vremena; naoko mu se nije dalo dovršiti započeto, što mu je bio običaj, te je do kraja života dovršio tek nekoliko djela. Među prvima je uveo i atmosfersku perspektivu.

Posljednja večera’

Od 1495. do 1497. godine radio je na svom remek djelu, “Posljednjoj večeri”, zidnoj fresci u blagovaonici samostana Santa Maria delle Grazie u Milanu. Nažalost, njegovo eksperimentalno korištenje ulja na suhoj žbuci (tanak vanjski zid prostora konstruiranog za serviranje hrane) dovelo je do tehničkih problema, pa je do godine 1500. zidna freska počela propadati .

U tom je maestralnom djelu, međutim, promijenio tradicionalnu temu na potpuno nov način. Umjesto prikaza dvanaestorice apostola kao individualnih figura, grupirao ih je po troje u dinamičnu kompoziciju oko lika Isusa Krista, koji je izoliran u sredini slike. Posjednut ispred blijedog, udaljenog krajolika gledanog kroz pravokutni otvor na zidu, Krist – koji naslućuje da će ga jedan od prisutnih izdati – predstavlja mirno i spokojno središte, dok ostali likovi reagiraju živahnim gestama.

Za vrijeme drugog firentinskog perioda, naslikao je nekoliko portreta, ali samo jedan je sačuvan do danas – čuvena “Mona Lisa” (1503. – 1506.) u koju je uveo mnoge inovacije. Taj rad je savršen primjer dviju tehnika – sfumata i chiaroscura (rasporeda svjetla i sjene, svijetlih i tamnih dijelova na slici).

U isto vrijeme je proučavao let ptica, dizajnirao stroj za letenje i pokušavao riješiti kvadraturu kruga, te analizirao fluidne elemente: vodu, zrak i vatru. Sačuvani Leonardovi crteži, koji otkrivaju njegov perfekcionizam u otkrivanju anatomije ljudi, životinja i biljaka, mogu se pronaći u najvažnijim europskim zbirkama, a najveći dio nalazi se u dvorcu Windsor u Engleskoj.

U Milano se vratio 1506., na poziv francuskog guvernera, Charlesa d’Amboisea. Sljedeće je godine imenovan dvorskim slikarom Luja XII., koji je tada prebivao u Milanu. Sljedećih šest godina je dio vremena provodio u Milanu, a dio u Firenci. Tada je nastala i slavna slika “Sv. Ana, Bogorodica i dijete”.

Svoje zadnje godine proveo je u Château de Clouxu, u blizini Amboisea, gdje je dizajnirao palaču u Romorantinu.

Dürer

„Genij Sjevera“, kako su Albrechta Dürera zvali naraštaji njegovih poklonika, ostao je i do XXI. stoljeća zagonetka za istraživače.

Ekscentrik, koji je sam sebe prikazivao kao dendija duge raspuštene kose i ekstravagantne odjeće, izveo je Njemačku iz srednjega vijeka, stvorivši remek djela renesanse, među kojima su neka od najljepših djela svete tematike, poput „Ruku koje mole“ – bez sumnje vječne i besmrtne likovne ode Bogu, kojem se obraća čovjek u svojoj vječnoj tragičnosti.

Poput Leonarda da Vincija ili Rembrandta, razotkrivao je tajne prirode do najsitnijih detalja. Remek-djela („Zec“, „Veliki busen trave“, „Krilo goluba“), i danas su primjeri rijetkog perfekcionizma ruke u čitavoj ljudskoj povijesti. Umjetnikovo putovanje u Italiju, slavni teoretičar umjetnosti, Erwin Panofsky, nazvao je „početkom renesanse u sjevernim zemljama“. Pretpostavlja se da je u Veneciji izradio minuciozni panel „Sv. Jeronim Pokajnik“ s neobičnim nebeskim tijelom i sliku „Madona s djetetom ispod luka“. Kao i svi veliki umjetnici, bio je fasciniran Bellinijem, koji ga je nadahnuo za nastanak sjetne „Hallerove madone“, ali i Andreom Mantegnom koji ga je potaknuo da u bakrorezima pomiri proučavanje prirode s jezikom forme nadahnutim antikom.

Kada se vratio u Njemačku s prvog putovanja u Italiju, zemljom su kružile glasine „o kraju svih stvari“ i o zlokobnim pretkazanjima u obliku kometa i pomrčina Sunca, potresa i poplava… Kako su Dürera uvijek zanimali čudni i senzacionalni znaci, načinio je knjigu drvoreza „Apokalipsa“ u kojoj su prikazane scene iz otkrivenja sv. Ivana, a riječ je o jednom od najvažnijih ciklusa u čitavoj zapadnoj umjetnosti i prekretnici koja je slikaru donijela međunarodnu slavu. Neki su teoretičari tumačili skupinu jahača koji „kose sve pred sobom“ kao personifikaciju pobjede, rata, inflacije i smrti. Jahač iznad smrti tumačio se i kao glad ili, alternativno, kao Božja pravda, a strijelac kao simbol kuge.

U duhu renesanse je vjerovao da ljepota bogova klasične antike, treba postaviti vrhunsku normu u umjetnosti, čak i u slučaju kada se prikazuju kršćanske teme. Štoviše, čak se i prizivao na stih iz apokrifnih Salomonovih mudrosti, prema kojem je Bog – „sve stvari rasporedio po mjeri, broju i težini“.

Najveći uspjeh, međutim, doživio je slikajući „Praznik vijenaca od ruža“ , monumentalnu oltarnu palu s prikazom prekrasne mlade Majke Božje odjevene u sjajnu plavu haljinu, s kosom stiliziranom po ondašnjoj venecijanskoj modi, koja stavlja vijenac od ruža na glavu cara Maksimilijana I., dok kleči, dok dijete Krist prilazi Papi da i njemu stavi isti vijenac na glavu. Sam Erazmo Roterdamski zaključio je da Dürerov trijumf nije u tehnici bojenja, nego u načinu na koji upotrebljava crnu i bijelu boju.

Titula dvorskog slikara

Uz mnoga druga ostvarenja kojima se bavio 1513. i 1514. nastaju glasovita remek djela, gravure – „Vitez, đavao i smrt“, „Sveti Jeronim u svojoj ćeliji“ i „Melankolija I“. Ni do danas nisu protumačena sva njihova značenja. Dok je kontemplacija sv. Jeronima prepuna simbola nadahnula najveće umjetnike u povijesti, među ostalim Rembrandta, vitez je, prema nekim povjesničarima, bio simbol kršćanina kojem je život vojna obveza i koji se, oboružan vjerom, bori protiv smrti i sotone, prema sv. Augustinu koji opisuje život „kao hodčašće kroz svijet prepun zla“.

„Melankolija I“ je i danas zagonetna, pogotovu magični kvadrat u gornjem desnom kutu u kojem zbroj bilo koja četiri broja iznosi 34. Putto, hrt, alat i geometrijski likovi prikazivali su čovjekove kreativne mogućnosti, a zamišljeni lik krilate žene bio je simbol melankoličnog temperamenta. Tamna strana melankolije, evocirana je i u apokaliptičnim znakovima duge i kometa na nebu.

Nakon povratka s putovanja nastavio je slikati brojne svete slike. U slici „Sveta Ana s djetetom“ prikazao je lice svoje žene Agneze. Između ostalog, u tom je periodu naslikao maestralno „Poklonstvo kraljeva“, koje se „savršenom jasnoćom prikaza, skladnim proporcijama likova i perspektivnom konstrukcijom“ – kako je zapisao njemački teoretičar Norbert Wolf – mjerilo s najvećim talijanskim majstorima renesanse. Slavna je bila i njegova slika za oltar Heller, na kojoj je prikazao uzašašće i krunidbu Djevice, dok su na preklopnim stranicama prikazani darovatelji, sv. Jakov i sv. Katarina, te poklonstvo kraljeva .

Ipak, posebno mjesto među slikama svete tematike imaju „Četiri apostola“ – monumentalno djelo u kojemu se četvorica svetih prvaka vjere – sv. Ivan, sv. Petar, sv. Marko i sv. Pavao – izdižu poput crkvenih stupova u dva panela.

I ova je slika do danas istražena samo u nekim segmentima. S lijeve strane prikazan je sv. Ivan kao mladolika osoba, koja pognute glave čita iz otvorene knjige koju drži u rukama. Promatračev pogled potom pada prema sv. Petru pognute glave, koji u ruci drži golemi zlatni ključ. Iz tame desnog panela pojavljuje se sv. Marko sjajnih očiju, kao da se sprema nešto izustiti i impresivna figura apostola Pavla, na čije se oko, istaknuto na licu, fokusira čitav prizor.

Jedna od interpretacija te glasovite slike nastala je još 1547. kada je Johann Neudorfer tvrdio da je slikar u četiri apostola oslikao četiri ljudska temperamenta (sv. Ivan – sangvinik, sv. Petar – flegmatik, sv. Marko – kolerik i sv. Pavao – melankolik).

Caravaggio

S druge pak strane, genijalan slikar Caravaggio, bio je genij i razbojnik – tukao se u rimskim kavanama, izazivajući skandale.

Žestoka temperamenta, radio je brzo, a mnogi ga stručnjaci drže najzagonetnijom figurom koja se ikada pojavila. Birajući modele s ulice, stvarao je novi jezik realizma. Možda je najbolje njegovu pojavu opisao teoretik Berne-Joffroy: „Nakon posljedica renesanse, ono što počinje u Caravaggiovu radu, jednostavno rečeno moderno je slikarstvo“.

Mladost je proveo u Milanu, vjerojatno je od Gerolama Savolda prihvatio otkriće chiaroscura, dok su mu milanski slikari, skloni prikazivanju jednostavnih i noćnih prizora, otvorili nove vidike. S 18 godina otišao je u Rim.

No, njegov realističan stil nije bio shvaćen. Bili su popularni manirizam, te oponašanje Michelangela i Rafaela. Caravaggio kreće prema nižim slojevima rimskog društva, među prognanike iz Lombardije, nezaposlene klesare, slikare i kipare koji su čekali narudžbe koji traže laku zaradu. Na kraju je našao posao kod sicilijanskog slikara koji je u Rimu imao dobru reputaciju – Lorenzija.

Od njegovih djela biblijske tematike posebno je važna „Ekstaza sv. Franje“ koja, prema mišljenju Dominiquea Fernandeza, označava također pojavu baroka. Sveti Franjo prikazan je u trenutku dok prima stigme, u stanju mističnog zanosa u rukama senzualnog mladića-anđela. To je ujedno i prva slika na kojoj je prikazano takvo stanje, mnogo prije Berninijeve „Ekstaze sv. Tereze“. Tada nastaje još šokantnija slika „Obraćenje sv. Pavla“.

Caravaggiova izravnost, dramski efekti, osjećaj trenutačnog, a napose sve jači kontrasti koje je stvarao na svojim djelima, istovremeno su i zapanjivali i uzbuđivali. Svoj brutalni realizam pokazao je i na slikama „Meduza“ i „Žrtvovanje Izaka“, gdje anđeo koji zaustavlja ubojstvo već ima potpuno ljudska obilježja. Strahovitom snagom je naslikao i „Juditu“, okrutnošću koju mnogi nisu mogli podnijeti. U povijest se nezaboravno upisala i njegova slika „Martirij sv. Mateja“. Iako su emocionalnu snagu slike smatrali neodoljivom – slika je bila više nego mučan prizor ubojstva.

Ne manji šok izazvala je jedna od njegovih najslavnih slika, „Raspeće sv. Petra“, pa ne čudi što je zgranula karmelićanke. Slika je doista više nego mučna: krvnici se trude svim snagama podići težak križ za koji je prikovan izmučeni stari svetac. Zajedno sa slikom „Obraćenje sv. Pavla“, dugo je bila zaboravljena unutar crkve Santa Maria del Popolo.

Ipak, nitko nije ljepše protumačio značenje tih dvaju remek-djela za povijest slikarstva od Roberta Longhija: “Caravaggio je postao majstor tame, a ono što nam dopušta da vidimo kroz nju, ne može umanjiti njegov tragičan, snažan pesimizam … diskretno ironičan prema onodobnoj znanosti stavlja u optjecaj samo ono što je možda najrevolucionarnije slikarstvo u povijesti sakralne umjetnosti“. Slavne su i njegove slike „Sveti Franjo meditira“ i „Sv. Jeronim piše“, koje se drže vrhuncima njegova stila.

No, slikar upada u velike nevolje. Jednom naredniku koji ga je trebao ispitivati u zatvoru zbog nekog prekršaja, razbijena je glava. Caravaggio je rekao da je naredniku „pao kamen na glavu sa stropa“. Nitko mu nije vjerovao. No, uz pomoć prijatelja, pobjegao je iz zatvora, pa se našao na listi „traženih“. Ubile su ga skitnice na plaži, kada se čekajući oprost, pokušavao vratiti u Rim.

Mantegna

Andrea Mantegna je bio talijanski slikar i bakrorezac (Isola di Carturo, kraj Padove 1431. – Mantova,1506.) i najznačajniji predstavnik rane renesanse u Padovi.

Zarana je izgradio stil precizna crteža, odličnog poznavanja perspektive, plastične modelacije  i prostora, te karakterizacije likova.

Načinio je, prema mišljenju autorice, jedno od najtragičnijih dijela ikada – „Oplakivanje Krista“, gdje je Božji sin prikazan u skraćenju s nogama u prvom planu. Realizam ljudske smti gotovo je nepodnošljiv za gledanje, a vrlo su poznata i njegova djela „Svetog Jakova vode na pogubljenje“, te potresno „Polaganje Krista u grob“.

Chagall

I na koncu, evo nas do slikara apsolutne ljubavi – Marca Chagalla – koju je ponudio svima svojim besmrtnim lebdećim ljubavnicima nadahnut sjećanjima na djetinjstvo u Vitebsku.

U St. Peterburgu, a kasnije i Moskvi, radio je djela u kojima je neprestano evocirao svijet svoje mladosti s mnogo nježnosti. Odlazak u Pariz za njega nije bio sretan. Tada se prvi put okušao i u kubističkom idiomu, zahvaljujuću Robertu Delaunayu.

Nakon toga se počeo odmicati od kubizma, ne napuštajući svoj primarni izvor nadahnuća – harmonične prikaze života (“Prodavatelj stoke) na selu s nježnim motivima kobile koja nosi ždrijebe u trbuhu, žene koja nosi janje – što je aluzija na kršćanski prikaz Boga kao pastira). Iako su veliki pisci prepoznali njegov genij, posao mu je u Parizu išao vrlo loše, a propala mu je i prva izložba u Berlinu 1914. godine. Iste godine vratio se u Rusiju na svadbu svoje sestre, ali kako su granice bile zatvorene zbog rata, ostao je u rodnoj zemlji osam godina, naslikavši slavne slike “Židov u molitvi” i “Blagdan”.

Nerazumijevanje revolucionara

Ključan preokret u njegovu životu bila je revolucija koju je dočekao s oduševljenjem – biblijskom slikom “Ulaz u groblje” – na kojoj je zapisao: „Ja ću otvoriti vaše grobove, izvesti vas iz vaših grobova i odvesti vas u zemlju Izraelovu“.

Chagall je vjerovao u ideale revolucije kojom su boljševici izveli Rusiju iz rata, a Židovima dali jednaka građanska prava, te je počeo, pun entuzijazma organizirati izložbe, otvarati muzeje i držati predavanja. No, ubrzo se razočarao, jer njegove slike nisu naišle na razumijevanje, a razočaran totalitarističkim težnjama da se sve stvari naguraju u isti kalup, odlučio je napustiti zemlju i otići u Berlin. Međutim, kada je doputovao 1922. u taj grad, Njemačku je pogodila visoka inflacija, tako da je ostao bez sredstava.

‘Bijelo raspeće’

Vratio se Pariz. U to vrijeme naslikao je neke od najljepših ljubavnih slika kao “Ljubavnici među ljiljanima”, na kojoj je par idilično posložen na postelju u obliku divovskog stručka cvijeća, uronjen u bezvremenost ljubavi. Nadahnuo se tipično kršćanskim motivom – Madonom Palatierom. Nakon posjeta Palestini 1931., na njegovim se platnima počinju pojavljivati znakovi nemira. Put u Poljsku 1935. i strašan doživljaj kada mu prijatelja na ulici nazovu – “Prljavim Židovom” – omogućio mu je uvid u ono što se sprema. Tada je nastalo jedno od njegovih najvećih remek djela – “Bijelo raspeće”.

U liku raspetog Krista na križu, u simbolu stradanja židovskog proroka, Chagall je našao univerzalan amblem za stradanja svog doba. Poput arma Christi, odnosno, alata i sprava prikazanih u tradicionalnim prizorima Raspeća, sada su prizori zbrke i nereda okupljeni oko križa. Horde revolucionara s crvenim barjacima pustoše selo, pljačkaju i pale kuće. Izbjeglice u čamcu dozivaju i mašu, tražeći pomoć. Muškarac u nacističkoj odori oskvrnjuje singogu. Preplašeni likovi u prvom planu pokušavaju pobjeći, dok Ashaver, Vječni Žid, prolazi u tišini, gazeći preko gorućeg svitka Tore. Vidimo i starozavjetne likove kako naričući lebde na podlozi mračne pustoši. Ipak, tračak jakog svjetla probija se s visina, osvjetljavajući bijeli i neokaljani lik na križu.

Vjera u Isusa, kako ističe Chagall, može pomaknuti “planine očaja”. Kako je bio silno uznemiren pred nadolazećim strahotama, u trenutku proglašenja rata, uhvatila ga je panika, te bježi u Provansu. No, kada je francuska vlada sklopila sporazum s nacistima, tijekom jedne racije su ga uhapsili i zaprijetili da će ga predati Nijemcima, ali ga je spasila američka intervencija. Pobjegao je u New York 1941. godine. Reagirajući na ratna događanja, posvetio se temama rata i raspeća.

‘Žive prisutnosti Biblije’

Vrlo su značajna i djela koje je od slikara naručio slavni kolekcionar, Ambroise Vollard, između 1930. i 1932. nakon umjetnikova boravka u Palestini gdje je bio sa suprugom i kćekom Idom, a koje je izdavač Triade objavio 1956. godine. Prizori su to puni ljepote što oživljavaju božji svijet postanka, rajski vrt iz kojeg su protjerani Adam i Eva. Tu i Noa od anđela blistave bjeline u mračnoj noći prima zapovijed da sagradi arku i nastani je životinjama. Chagall je ova djela slikao u vedrim bojama, unoseći podjednako starozavjetnu i novozavjetnu simboliku. Kako su svojedobno za ovaj ciklus ustvrdili vodeći talijanski povjesničari umjetnosti – slikar je tim djelima stvorio novi san o čovječnosti.

Kako se uvijek vraćao magičnom okružju svojega djetinjstva, zanimljivo je istaknuti da je velike biblijske proroke (Mojsije, Jakov) slikao kao likove svojega djetinjstva, ruske “mužike” što komuniciraju s Bogom potpuno uronjeni u božansku dramu. Rusko selo na tim radovima mijenja svete gradove kojima su kročili starozavjetni proroci, a poslije njih Isus i njegovi učenici.

Posvećujući obični, skromni život, veličajući biblijsku ikonografiju i spajajući je s običnom ljudskošću – Chagall je ostavio najveću poruku današnjici – ljudi su, gubeći svetost u sebi, zauvijek izgubili čovječnost.

 

Sv. Leopold Mandić

Prijatelj ljudi

Sveti Leopold Mandic (Herceg Novi, Boka Kotorska, 12. svibnja 1866. – Padova, 30. srpnja 1942.), drugi kanonizirani hrvatski svetac Rimokatoličke crkve, svećenik, kapucin, poznati ispovjednik, promicatelj jedinstva kršćana u Italiji, točnije Padovi, bio je toliko štovan da su procesije vjernika dolazile po njegove iscjeliteljske moći.

Koliko je već fenomenološka mržnja prema svemu crkvenom i svetom, svjedoči i podatak da su novinari na “Indexu”, kada mu je tijelo izloženo u Zagrebu, sv. Leopolda Mandića prozvali – “patuljkom bez ruke”, a sama je procesija vjernika prozvana – “nekrofilskim orgijama”(!?). Na stranu nacističko-staljinistički diskurs novinara koji se ruga svecu malog rasta, žalosno je to saznanje o čovjeku čije je tijelo bilo izloženo u crkvi sv. Petra u Rimu, koji se zalagao za pomirbu katolika i pravoslavaca i koji je u Padovi štovan za života, kao i veliki Juraj Julije Klović u slikarstvu!

Impresivna biografija

Preci bl. Leopolda Mandića bili su podrijetlom iz Zakučca (Omiš), zaselak Mandići. Na krštenju je dobio ime Bogdan, a po ulasku u kapucine promijenio ga je u Leopold. Bio je dvanaesto dijete u obitelji. Njegovi roditelji su bili vjerni kršćani, te je otac dječaka svako jutro pratio u crkvu na svetu misu i pričest.

Živeći u Herceg Novom među pravoslavcima, Bogdan je kao Hrvat veoma rano upoznao i iskusio žalosnu činjenicu rastavljenosti kršćanske braće, te je govorio: “Posvet ću se spasenju tolikih siromašnih i nesretnih ljudi. Postat ću njihov misionar”.

U dobi od 16 godina otišao je na nauke u sjemenište u Udinama u sjevernoj Italiji. Na dan 20. rujna 1890., kardinal Domenico Agostini ga je zaredio za svećenika. Nakon kratkog boravka u Zadru, Kopru i u Rijeci, prema volji svojih poglavara bio je konačno određen za Padovu. Shvatio je kako će obavljati svoj ekumenski apostolate, te je uskliknuo: “Od sada pa ubuduće, svaka duša koja bude tražila moju službu, bit će moj Istok.” Kao dugogodišnji neumorni ispovjednik, on će sve svoje molitve, žrtve, napore prinositi na veliku nakanu: “Da svi budu jedno!” Stalno je molio Boga, da se pravoslavni i katolici ne sukobljavaju, nego da se sve bolje slažu, pa su ga stoga zvali “prijateljem ljudi”.

Kako je i autorica ovih redaka imala čast posjetiti svetište bl. Leopolda Mandića u Padovi, fascinirale su je bezbrojne zahvalnice po zidovima samostana za ozdravljenja i iscjeljenja.

Početkom Prvog svjetskoga rata nije htio primiti talijansko državljanstvo, pa je kao stranac iz neprijateljske države morao u koncentracijski logor. Prije smrti, Leopold je prorekao da će kapucinski samostan u Padovi biti razrušen bombama. Ipak, kod te strašne ratne katastrofe, njegova je ispovjedaonica bila pošteđena, te je bila trajan znak njegova pomiriteljskoga apostolata, ali i moći proroštva.

Kad je otac Leopold 30. srpnja 1942. umro u Padovi, bio je pokopan na gradskom groblju, odakle je 1963. njegovo tijelo preneseno u kapucinsku samostansku crkvu sv. Križa.

Leopolda iz Herceg Novog, proglasio je papa Ivan Pavao II. svetim 16. listopada 1983. godine. Spomendan mu je 12. svibnja.

Brojni hodočasnici, koji sa svih strana dolaze na njegov grob, dotiču se s poštovanjem i njegove drage ispovjedaonice u kojoj je zaslužio nebo, u kojoj je obavljao svoje ekumensko poslanje.

Autor: Marina Tenžera / 7dnevno / 28. listopada 2016.

ZADNJE VIJESTI