7Dnevno
7Dnevno

Bića građena od svjetla u potrazi za dušom

Autor: Marina Tenžera

Galeristica Mirna Reiser koja se teško bori sačuvati jedinu galeriju u središtu Zagreba, još je jednom potvrdila visok status svojih izložaba. Štoviše, rijetko je koji kipar u zadnje vrijeme uspio nametnuti javnosti takvu temu koja istražuje najstarije mitove, religije i temu duše kroz prizmu svjetla, zadirući u ponore tisućljeća.

Blistava tijela ljudi, konja i nadnaravnih bića sazdana od srebrne mrežaste opne, prosijavala su svjetlost u Galeriji “Mala” na zložbi “Zatvoreno radi osjetljivosti – uđite slobodno”, mistično se mijenjajući prije svog svjetskog puta u Bruxelles.

Bez sumnje, riječ je ne samo o još jednoj izvanrednoj izložbi Galerije koja se ne predaje privatizacijskoj stihiji na glavnom zagrebačkom trgu, nego i o maestralnoj poetici hrvatsko-njamačke kiparice i grafičarke Sanje Sašo (1963.) koja istražuje najstarije mitove, religije i temu duše kroz prizmu svjetla.

Galeristica Mirna Reiser još je jednom potvrdila visok status svojih izložaba na glavnom gradskom trgu, a Zagreb je imao priliku vidjeti djela o kojima bi se mogla napisati knjiga. Ne samo da prozračna bića, često i prekinuta u dijelovima tijela, u potpunosti razotkrivaju krhku unutrašnjost čovjeka, ispražnjenju od svega osim one tajnovite biti sazdane od svjetla koju tisućljećima pokušavaju spoznati pisci, filozofi i teolozi. Ne teže od 2 kilograma, baš kao što prema glasovitom filmu Alejandra Gonzaleza Inarritua ljudska duša teži 21 gram, skulpture otkrivaju svu neizmjernu ranjivost čovjeka, ali i životinja koje se uništavaju na najstrašnije načine.

Kroz ponore tisućljeća

Dok gledate skulpture koje se mijenjaju svake sekunde u srebrnim ili zlatnim žicama, sjetite se kako je prekrasno pisao sv. Ivan od Križa: “U predvečerje svog života bit ćeš pitan o ljubavi”. Ova vas izložba navodi da istražite svoje najdublje ja, svoj ego, porive i spoznaje, iluzije i zablude, gorka iskustva, kazne i ljubavi koje ste primili ili davali drugima. Svoju beskrajnu okrutnost ili dobrotu i ljepotu.

Rijetko je koji kipar u zadnje vrijeme uspio nametnuti javnosti takvu temu koja zadire u ponore tisućljeća. Neka su bića tvrda poput dijamanta, tako da nikada nećete spoznati njihovu bit. Neki ljudi samo skrivaju svoju osjetljivu ćud, dok ih neko strašno sjećanje ne razori zauvijek. Za neke pak, po sjetnim očima i teškom hodu odmah shvatite da su slomljeni, jedva se održavajući na životu, dok su neki rođeni krhki poput cvijeta koji živi još samo zahvaljujući zrakama sunca, da bi nestali u tišini kako su i došli na ovaj svijet, pun nesreće i prokletstva.

Koliko su vezani svjetlost i ljudska duša svjedoči još egipatska mitologija u kojoj je bog Anubis simbolizirao svjetlost koja oživljuje, milostivu i zanosnu, svjetlost iz koje je nastao svijet i koja duše uvodi u drugi svijet. Svjetlost je, pritom, simbolizirala silu koja daje i uzima, te je život ovisio o primljenoj svjetlosti!

I Kelti su vjerovali da svjetlost simbolizira nebeske bogove; tzv. Nùadin mač je u kršćanstvu postao claidheamh soillse ili svjetlosni mač kršćanske vjere. Zanimljivo je da su Kelti oko i svjetlost držali ekvivalentima, dok za sunce velški pjesnici kažu da je “oko dana”.

Irci, pak imaju izraz li sula – “Svjetlost oka”- metaforu koja označava sjaj sunca, što je vrlo zanimljivo zna li se da su i mnoga indijanska plemena iz obje Amerike vjerovala da se do ljudske duše može doprijeti preko očiju, odnosno da se sam čovjekov karakter može spoznati gledanjem u oko.

Stari Slaveni vjerovali su da odraz ubojice ostaje u oku ubijenog.

Značenja svjetlosti

S druge strane, u izrazima – božanska svjetlost ili duhovna svjetlost – i na Dalekom su istoku svjetlost označavali kao spoznaju, te je kineskim budistima svjetlost značila prosvjetljenje. U islamu, pak, En-Nȗr, što znači svjetlost, bila je isto što i Er-Ruh, odnosno duh. Kao kozmička objava ili kao unutrašnje prosvjetljenje, svjetlost je uvijek dolazila poslije tame ili kako glasi besmrtna izreka – Post tenebras lux – i takav redoslijed nalazimo i kod sv. Pavla, i u Kuranu, Rgvedi, taoističkim i budističkim djelima.

I u kršćanskoj i u islamskoj ikonografiji, svaka epifanija, svaka pojava svetog, okružena je aureolom čiste, astralne svjetlosti u kojoj se prepoznaje prisutnost onkrajnog. Po nekim pradavnim svjedočanstvima jednog tibetanskog redovnika, ljudi su se u “početku vremena razmnožavali pomoću svjetlosti”.

I u Kini je zabilježena drevna priča kako je nekoliko junaka i osnivača dinastija ugledalo dan nakon što je “čudesna svjetlost preplavila majčino obitavalište”.

Zanimljivo je kako Sanja Sašo i svojim krhkim životinjama udahnjuje dušu i svjetlost, o čemu svjedoči vrlo zanimljiv tursko-mongolski bestijarij koji, među ostalim, sadrži modre vukove, lavove i konje što predstavlja epifaniju nebeske svjetlosti!

Kršćanska simbolika

Ne treba zaboraviti da se u kršćanskoj predaji, golubica koja dolazi Mariji utjelovljujući Duh sveti, može smatrati izrazom svjetlosti. Gledajući Sanjine skulpture sjetite se i da Stari zavjet odbacuje lunarnog i stelarnog ili solarnog Boga, već je Bog “onaj koji stvara dan i svjetlost”. (Postanak, 2,3). Svjetlost u Starom zavjetu uvijek simbolizira život, spas i sreću dobivenu od Boga. Kršćanska simbolika se, dakako, samo nadovezuje na starozavjetnu, te je Isus – svjetlo svijeta (Ivan, 8,12, 9, 5). Po Ivanu, svako djelo nadahnuto ljubavlju, znak je da se ide u svjetlosti! (Ivan 2, 8-11). Prema sv. Bernardu, sjetimo se, duše će kada se odvoje od tijela, uroniti u golemi ocean vječne svjetlosti i svijetle vječnosti”.

Nastavimo li tim tragom, i slavna Smaragdna ploča pripisivana Apoloniju iz Tijane ili Hermesu Trismegistosu, koju su alkemičari i hemetičari stoljećima smatrali pravom pločom zakona, ovako evocira stvaranje svijeta: “Prvo se pojavila svjetlost Božje riječi. Iz nje je nastalo djelovanje, iz djelovanja kretanje, a iz kretanja toplina”.

Prema Jakobu Böhemeu, ta svjetlost sadrži i objavu, jer u objavi je Bog, a u snazi svjetlosti je prije svega samo Bog. U tom mističkom shvaćanju, glorifikacija svjetlosti je potpuna, jer ona sama po sebi postaje prvobitnom epifanijom u kojoj je osjetilna kvaliteta tako jaka da se Bog ne mora utjeloviti u nekom obliku, nego se otkriva u njoj i čini je očitovanjem, nasuprot tami.

Svjetlost je ljubav, jer se oslobađa iz vatre, kao što se ljubavna želja oslobađa iz volje Božje. Zanimljivo je da se u prvim stoljećima Crkve krštenje nazivalo prosvjetljenje, o čemu svjedoči djelo Pseudo-Dionizija Aeropagita.

Uostalom, da zaključimo ova razmišljanja potaknuta prozračnim skulpturama od kojih je ostalo samo svjetlo – riječ je o pojmu kojim su se bavile sve civilizacije, Perzija, Egipat, sve mitologije, Platon, stoici, alksandrijci, gnostici, dok je sv. Augustin prenosio neoplatonistička shvaćanja o ljepoti svjetlosti. Uostalom, što znači – lumen de lumine?

Vizure kroz galerijske prozore

Ova vas izložba tzv. heliotransfera, prijenosnika svjetla, kako ih naziva umjetnica od 2003., a na kojoj su izložene i dvije grafike, navodi i na druge vizure jer kroz galerijska stakla i njezine skultpure i prozračna tijela možete vidjeti ljude kako prolaze, neki zamišljeni, neki radoznalo zavirujući u Galeriju, neki proseći (na što se odnosi i jedna Sanjina višebojna sjedeća i vrlo tužna skulptura koje me sjetila Mel Ramosa).

Gledate žene, muškarce i djecu i pitate se – kako izdrže ovaj život koji je postao globalno neizdrživ za većinu ljudi? Koliko nesreće, siromaštva, bijede i poniženja čovjek može podnijeti u novom dobu smrti? Neka vas lica žalosnih žena s Trga bana Jelačića sjete onih tužnih Madona koje su blistale u mraku crkava. Zgrbljeni prosjak koji moli novčić sjetit će vas Zurbaranovih siromašnih dječaka u prnjama. Izmoždena lica nekih žena evocirat će onu glasovitu Picassovu izmučenu ženu koja pegla.

Nekad je Trgom prolazila i invalidna mlada žena iz razorenog Vukovara, ali danas je više nema. I onda shvatite da svatko nosi u sebi jednu od mnogih rana koje je nosio Isus. Mnogi ljudi toliko su izranjavani bolima, toliko uništeni i razoreni da podsjećaju na strašni Isenheimski oltar na kojemu je Kristovo tijelo prekriveno nebrojenim ranama.

Bog je – uvijek tu

No, usprkos svemu, Bog je uvijek tu, znat ćete to okrenuvši se i prema skulpturama Sanje Sašo, predivnim sjajućim tijelima koja obećavaju barem to da u ljudima ima još svjetla, ako već ne dolazi ono novo zlatno doba o kojem su pisali još antički pisci, snatrili pjesnici, a sve humanističke premise potpisale tako užasne poraze i u 21. stoljeću.

I u tome je druga velika dimenzija ove izožbe koja, baveći se najmisterioznijim pitanjima, zadire i u velike cikličke filozofije vremena poput ovog u kojem živimo i u kojem globalno dominiraju smrt i nesreća. Sanja Sašo podarila nam je ljudsko svjetlo božanskog podrijetla, a veliki Micea Eliade valorizirao je velike mračne epohe dekadencije i raspadanja, koje dobivaju nadpovijesno značenje, premda su to upravo razdoblja u kojima se povijest najpotpunije ostvaruje, jer su trenutci ravnoteže privremeni, a ljudske sudbine beskrajno raznolike, slobode dobivene rušenjem svih zakona i svih zastarjelih okvira.

Sanja Sašo, rođena u njemačkom gradu Reutlingenu, na hrvatskoj je likovnoj sceni jedna od najzanimljivijih osobnosti, po mom mišljenju odavno i među umjetnicima koji su trebali predstavljati Hrvatsku na svjetskim bijenalima. Najčešće intervenira u prirodnim prostorima kao što su brda, vodopadi i špilje, zaštićena područja prirode, ili u spomenicima kulture i arhitektonske baštine u kojima postavlja čovjeka u arhetipski kontekst.

Njezini ključni radovi od 2007. godine bile su fascinantne instalacije Heliotransfera u Modroj i Zelenoj špilji, na otoku Biševu – gdje je načinila podvodnu izložbu, pa u Veternici, Tounjčici, na otoku Samothraki, špilji Momotaro, te na otoku Megijima u Japanu…

Uostalom, na tragu Eliadeovih riječi i Sašo pokušava naći nove puteve humanijeg života. Njeni radovi nalaze se u muzejima i zbirkama diljem svijeta, a predgovor ovoj jedinstvenoj izložbi kojom Mirna Reiser nepokolebljivo brani kulturu u središtu Zaagreba, očišćenom od knjižara i galerija, pisao je jedan od najvećih pjesnika, pisaca i diplomata koje je Hrvatska imala – Drago Štambuk.

Autor: Marina Tenžera

ZADNJE VIJESTI