dnevno.hr

Zaštitnici duha labradorovštine na Pantovčaku i Markovu trgu

Autor: Bože Vukušić

Na visokim pozicijama na Pantovčaku ne nalazimo samo tzv. idejne labradovce već i konkretno istraživane poput Milodraga Pralasa koji je 1995. bio pod sumnjom da je surađivao s neprijateljskom obavještajno-subverzivnom skupinom. To mu se kasnije pokazalo vrlo korisnim jer mu je bivši predsjednik Mesić povjerio jednu od najosjetljivijih dužnosti u svom uredu – onu pomoćnika pročelnika Odjela za tehničke i pomoćne poslove u Uredu Predsjednika RH, a Josipović još ga je unaprijedio u pročelnika toga odjela

U prošlim nastavcima feljtona dosta prostora posvetili smo Dejanu Joviću, glavnom analitičaru – posebnom koordinatoru u Uredu Predsjednika RH Ive Josipovića. Uspoređujući njegove aktualne stavove sa stavovima nekadašnjeg vodstva KOS-a i JNA prema jugoslavenskoj komunističkoj državi, SFRJ, među njima je utvrđena vrlo velika podudarnost. Ti stavovi, prema izjavama vodećih pripadnika skupine 'Labrador', predstavljali su ideološko-političku podlogu i motivaciju za njihovo subverzivno-terorističko djelovanje protiv novostvorene hrvatske države.

DVA LONDONSKA DRUGA DEJANA

U novom broju tjednika 'Globus', pod naslovom 'Srbi i Hrvati opet će biti zajedno', objavljen je razgovor dr. Dejanom Đokićem, srpskim povjesničarom, profesorom moderne i suvremene povijesti i direktorom Centra za studije Balkana na Goldsmiths Collegeu u Londonu, koji je nedavno objavio knjigu 'Nedostižni kompromis: srpsko-hrvatsko pitanje u međuratnoj Jugoslaviji'. Na predstavljanju te Đokićeve knjige, koja je zapravo prijevod s engleskog na srpski njegova doktorskog rada, u Beogradu je bio i Dejan Jović, Đokićev sunarodnjak iz Hrvatske i kolega s postdiplomskog studija u Londonu, s kojim je – kako piše u zahvalama – 'proveo brojne sate diskutirajući o Jugoslaviji'.
Dejan Đokić slaže se s tvrdnjom da je jugoslavenska ideja propala u nedavnom krvavom ratu i da 'ne očekuje da će se Jugoslavija obnoviti kao jedna država, kao što je nekada postojala'. Ali dodaje: 'No isto tako ne mogu sa sigurnošću tvrditi ni da ne će'. Đokić objašnjava zašto tu mogućnost, a čini se i vlastitu nadu, ne isključuje, prihvaćajući kao supstitute za naziv jugoslavenske države neke nove pojmove poput 'Jugosfere', koji imaju zadaću stvaranja privida da su postojeće državne granice na prostoru bivše SFRJ zapravo privremenog karaktera. Đokić: 'Što se tiče 'Jugosfere', britanski novinar i pisac Tim Judah vješto se dosjetio da jednim imenom nazove uspostavljanje sve bližih kulturnih, ekonomskih i političkih veza na tlu nekadašnje Jugoslavije, da tim imenom opiše ovaj još uvijek dosta povezan prostor. Ja sam prije tri godine na jednom predavanju u Londonu upotrijebio termin 'post-Yugoslavism' (postjugoslavenstvo), da opišem upravo taj prostor u kome živi nekih 25 milijuna ljudi koji se međusobno razumiju bez prevodioca…' (globus.jutarnji.hr/zivot/srbi-i-hrvati-uskoro-ce-opet-biti-zajedno).

Naslov intervjua s Dejanom Đokićem 'Srbi i Hrvati opet će biti zajedno' predstavlja uobičajenu i vrlo čestu manipulaciju u jugonostalgičarskim, neokomunističkim medijima. Srbi i Hrvati, naime, već stoljećima žive zajedno u raznim državama i taj suživot nije potpuno prestajao ni u najgorim vremenima njihova međusobnog ratovanja. Ovdje je u pitanju suživot u istoj državi, tj. Jugoslaviji pa 'Globus' zapravo takvim naslovom izražava priželjkivanje njezine obnove. I tako, moglo bi se reći, dekonspirira pozadinu judah-đokićevsko-jovićevske teorije o 'jugosferi', ali i otkriva jugofilsku političku podlogu vlastite uređivačke politike.

KONFUZIJA NA PANTOVČAKU

Kako je u prošlom nastavku feljtona spomenuto, na visokim pozicijama na Pantovčaku ne nalazimo samo tzv. idejne labradovce poput Dejana Jovića već i konkretno istraživane poput Milodraga Pralasa koji je 1995., u okviru SZUP-ove akcije 'Zenit' bio pod sumnjom da je surađivao s jednom neprijateljskom obavještajno-subverzivnom skupinom. To mu se kasnije očigledno pokazalo vrlo korisnim jer mu je bivši predsjednik države Stipe Mesić 11. listopada 2005. s tom karakteristikom praktički državnog neprijatelja povjerio jednu od najosjetljivijih dužnosti u svom uredu, pomoćnika pročelnika Odjela za tehničke i pomoćne poslove u Uredu Predsjednika RH, a aktualni Josipović još ga je unaprijedio u pročelnika tog odjela (www.predsjednik.hr/Odjeli). Pored toga, predsjednik Ivo Josipović u međuvremenu je na Pantovčak doveo umirovljenog pukovnika HV-a Vinka Kovačića, nekadašnjeg djelatnika SIS-a (Sigurnosno informativna služba Ministarstva obrane RH), navodno povezanog s Josipom Perkovićem još iz predratnih dana, za svog Povjerenika za branitelje (www.predsjednik.hr/Savjetnici01). Vinko Kovačić u Uredu predsjednika dijeli sobu sa Sašom Perkovićem, sinom Josipa Perkovića, Josipovićevim savjetnikom za nacionalnu sigurnost. Navodno pored ovoga, Perkovićeva Vinka Kovačića, rođenog 1957. u Splitu, postoji još jedan Vinko Kovačić koji radi u sigurnosno-obavještajnim službama ministarstva obrane, a koji nema nikakve veze s Josipom Perkovićem i njegovom udbaško-kosovskom grupacijom.

Ovaj Perkovićev Vinko Kovačić svojedobno je ispred SIS-a bio zadužen za istragu o miniranju objekata Židovske zajednice i groblja u Zagrebu, kad su za to bili lažno optuženi Milan Sigetić Vuk i Werner Ilić, hrvatski povratnici iz iseljeništva koji su se stavili hrvatskim vlastima na raspolaganje u obrani države. Glavni pronositelj tih lažnih optužaba bio je bivši udbaš Milovan Škorić, u to vrijeme suradnik Josipa Boljkovca i Josipa Manolića. Vinko Kovačić vodio je dugotrajne razgovore sa Sigetićem i Ilićem te je pokušao od njih izvući priznanje da su počinili ta zlodjela, za koja se kasnije pokazalo da su ih izvršili pripadnici skupine 'Labrador'. Sigetića je ta istraga shrvala pa se razbolio i umro, dok je Ilić ostao čvrst te je, kao zapovjednik specijalnih postrojba HV-a, sudjelovao u svim operacijama HV-a. Umirovljen je u činu brigadira HV-a nakon promjene vlasti 2000. godine pa se ponovno priključio postrojbama američke vojske.

Početkom rata u BiH, Josip Perković često je slao Vinka Kovačića u Hercegovinu gdje je upoznao bivšeg bugarskog obavještajca i suradnika KGB-a Veselina Marinova. Nakon rata obojica su se nastanila u Samoboru i nastavila surađivati s Josipom Perkovićem, savjetnikom ravnatelja HIS-a (Hrvatska informativna služba) Miroslavom Tuđmanom i Miroslavom Šeparovićem (www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/65637-vinko-kovacic-josipovicev-savjetnik-napao-generale-i-drzavu. ;www.samoborskiglasnik.net/forum_detail.aps?rubr=pisma&cl=803). Marinov je hrvatskoj javnosti postao poznat nakon što su, putem Perkovićevih suradnika u medijima Gordana Malića i Jasne Babić, procurile informacije o akciji HIS-a pod kodnim nazivom 'Barakuda'. Radilo se o akciji koja je obrazložena potrebom borbe protiv organiziranog kriminala, a zapravo je bila izmišljena zbog kompromitacije određenog broja javnih osoba u Hrvatskoj koje su na temelju neprovjerenih kuloarskih priča i smišljenih dezinformacija povezivane s određenim kriminalnim krugovima, s kojima u biti nisu imali nikakve veze. Jedna od njih bio je tadašnji sudac Ustavnog suda Republike Hrvatske Vice Vukojević, prvi predsjednik Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava koja je inicirala istrage o politički motiviranim ubojstvima koje je Udba organizirala nad brojnim hrvatskim domoljubima u domovini i iseljeništvu, čime je u Perkoviću stekao smrtnog neprijatelja. O tome je Vice Vukojević, opširno se osvrćući i na dugogodišnje klevete Vesne Pusić, pisao u zadarskom 'Hrvatskom listu' (Vice Vukojević – 'Hrvatski list', br. 369, 20. listopada 2011.).

PERKOVIĆEVI MUTIKAŠE

Tko je Veselin Marinov? O Marinovu je, na Glavnoj raspravi pred Županijskim sudom u Zagrebu 17. veljače 2000., kad mu se sudilo zbog trgovine drogom, određene podatke dao Josip Perković. Isto tako, prema Službenoj zabilješci od 4. lipnja 2002. Perković je dao dodatne podatke o Marinovu nakon njegove pogibije u Odjelu općeg kriminaliteta PU zagrebačke.

Gordan Malić, pišući o Marinovu 11. listopada 2002. u 'Globusu', poziva se na sadržaj pisma koje je tadašnji ravnatelj HIS-a i zamjenik ravnatelja UNS-a Miroslav Šeparović (kratko prije toga bio je smijenjen Miroslav Tuđman) uputio 31. prosinca 1998. predsjedniku RH Franji Tuđmanu. U pismu stoji, prema Maliću, da je Marinov završio obavještajnu školu u Sofiji i Moskvi te da je radio za bugarsku i sovjetsku tajnu službu. Dodatni izvor podataka o Marinovu, i vjerojatno najtočniji, jest sadržaj Molbe Glavnog javnog tužiteljstva Bugarske nadležnim državnim tijelima Republike Hrvatske od 10. prosinca 1997., kojom se traži od RH da izruči Veselina Marinova, rođenog 14. siječnja 1967. u Varni, 'preko kanala Interpola radi ekspeditivnosti'. U obrazloženju molbe navodi se da je Marinov u Bugarskoj počinio dva teška kaznena djela, za koja je najveća predviđena kazna – doživotni zatvor ili smrtna kazna: 1) jer je 21. 4.1993. 'neovlašteno prisvojio 272.000,00 leva i pištolj Makarov; 2) jer je 26. 6. 1993., nedaleko od Botev Suda, s predumišljajem i iz koristoljublja usmrtio Tatjanu Mitkovu Totevu iz grada Varne'. U bugarskoj Molbi također se navodi da je Marinov već bio pravomoćno osuđen za četiri kaznena djela u Bugarskoj, o kojima nema pobližih navoda u samoj Molbi.

Početkom 1995. Marinov je podnio zahtjev za primitak u hrvatsko državljanstvo, što je 16. studenoga 1995. odobreno Rješenjem ministra unutarnjih poslova Ivana Jarnjaka. Međutim, MUP RH 21. srpnja 1997. poništio je tu odluku budući da je u međuvremenu utvrđeno kako je Marinov krivotvorio isprave koje su mu poslužile za primitak u državljanstvo RH pa mu je oduzeta osobna iskaznica i putovnica RH. Kratko nakon toga Marinov je bio uhićen zbog počinjenih kaznenih djela krivotvorenja isprava te se nalazio u pritvoru do 8. travnja 1998. Neposredno nakon izlaska iz zatvora Veselin Marinov sastaje se s Josipom Perkovićem i nudi mu informacije iz kriminalnog podzemlja u zamjenu za zaštitu u Hrvatskoj. Perković predlaže Miroslavu Tuđmanu da se Marinova registrira kao suradnika HIS-a. U obrazloženju tog prijedloga, Josip Perković među ostalim piše Miroslavu Tuđmanu da mu je Marinov osobno priznao likvidaciju šest osoba na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Miroslav Tuđman, usprkos tomu, prihvatio je prijedlog Josipa Perkovića i odobrio registraciju Marinova kao suradnika HIS-a pod pseudonimom 'Mornar'. Nakon toga Županijski sud u Zagrebu odbio je bugarski zahtjev za izručenjem Marinova, a Vrhovni sud RH ekspresno je 15. travnja 1998. potvrdio tu odluku. Pola godine kasnije, 27. studenoga 1998., nakon što ga je oštećena prepoznala u zgradi pritvora Županijskog suda u Zagrebu, Marinov je ponovno uhićen, ovog puta zbog osnovane sumnje da je 15. 11. 1998. počinio kazneno djelo silovanja. Nakon toga novi je ravnatelj HIS-a Miroslav Šeparović u već spomenutom pismu predsjedniku RH Franji Tuđmanu s kraju 1998. godine, priznajući najprije da je Marinov kontroverzna osoba, izrazio mišljenje da ipak s Marinovim treba nastaviti suradnju i imati povjerenja u njegove informacije, a da treba sumnjati u istragu i suđenje koji se vode protiv njega. Štoviše, kako tvrdi Malić, Šeparović je pozvao predsjednika RH Franju Tuđmana da naredi kontrolu rada MUP-a i Županijskog suda u Zagrebu u predmetu Marinova.

UDBA ŠTITI KRIMINALCE

Dosljedno, novi ravnatelj HIS-a Miroslav Šeparović pisanim putem 26. siječnja 1999. podržao je novi zahtjev Veselina Marinova za primitak u hrvatsko državljanstvo, što je isti dan bilo i realizirano, a rješenje je već sljedećeg dana uručeno Marinovu. Međutim, ubrzo je Veselin Marinov ponovno uhićen, i to zbog trgovine drogom. Kratko nakon toga SZUP je zatražio obnovu postupka primitka Marinova u hrvatsko državljanstvo s obrazloženjem 'da primitak Veselina Marinova u hrvatsko državljanstvo predstavlja štetu i kompromitaciju međunarodnog ugleda Republike Hrvatske'. Rješenje je poništeno 20. svibnja 1999., a postalo je pravomoćno 2. srpnja 1999.
Josip Perković, savjetnik ponovno postavljenog ravnatelja HIS-a Miroslava Tuđmana, u pismu Ivanu Jarnjaku, predstojniku UNS-a (Ured za nacionalnu sigurnost), optužio je Markicu Rebića, savjetnika za nacionalnu sigurnost predsjednika RH Franje Tuđmana, da stoji iza podmetanja Veselinu Marinovu i njegova progona u RH. Perković je uz Rebića još optužio tadašnje pomoćnike MUP-a Ivana Brzovića i Željka Sačića. Da apsurd bude još veći, ponovni ravnatelj HIS-a Miroslav Tuđman upućuje 9. srpnja1999. 'vrlo tajni' dopis MUP-u, u kojemu navodi kako je 'stajalište HIS-a da se Marinovu državljanstvo Republike Hrvatske ne treba poništiti'. Međutim, PUZ je 22. srpnja 1999. poništio Marinovu prijavu prebivališta u RH i osobnu iskaznicu.

Kao glavni svjedoci na suđenju u korist Marinovu zbog posjedovanja droge (heroina) nastupili su Josip Perković i Ivan Jarnjak, tadašnji predstojnik UNS-a. Njih su dvojica svjedočili u tajnom dijelu postupka, bez javnosti i predstavnika medija te su ustvrdili da je Marinovu droga podmetnuta i to od strane pripadnika zagrebačkog podzemlja Damira Džebe. Marinov je oslobođen optužbe, a Džeba je ubijen 17. studenoga 1999. Nakon promjene vlasti u Hrvatskoj, početkom 2000. godine, Veselina Marinova u zatvoru su posjećivali novi ministar pravosuđa Stjepan Ivanišević i novi ravnatelj HIS-a Damir Lončarić, inače stari udbaški prijatelj Josipa Perkovića. Marinov je pušten iz zatvora te je nastavio surađivati s novim ravnateljem policije Rankom Ostojićem i ministrom policije Šimom Lučinom, kao i s ministrom pravosuđa Stjepanom Ivaniševićem. Kao što je poznato, Marinov je snimao razgovore s njima i snimke ustupao svojoj intimnoj prijateljici Jasni Babić koja je na temelju njih napisala i objavila više članaka u kojima je iskazivala veliko divljenje prema Marinovu usprkos njegovim očiglednim kriminalno-psihopatskim osobinama i sklonostima.

Nedugo potom, 31. svibnja 2002., u jednom kafiću na Žitnjaku, likvidiran je i Veselin Marinov. Nešto više od godinu dana kasnije, 12. rujna 2003., Županijski sud u Zagrebu oslobodio je Vinka Žuljevića Klicu svake odgovornosti za to ubojstvo jer su svjedoci izjavili da je 'Marinov prvi potegao pištolj'. 'Po ocjeni suda, Žuljević je pucao u nužnoj obrani' (www.index.hr/vijesti/clanak/klica…).

(U sljedećem nastavku: Labradovci našli utočište kod Slavka Goldsteina)

Autor: Bože Vukušić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.