Nel Pavletic/PIXSELL
Nel Pavletic/PIXSELL

Vlast mora rješavati ideološka pitanja, a ekonomiju prepustiti samu sebi

Autor:

Božo Petrov je rekao kako ga u ovakvoj gospodarskoj situaciji u Hrvatskoj zaprepašćuje činjenica što političari nameću "ideološka svjetonazorska pitanja." Pohvalio se kako je Most u zadnjih sedam do osam mjeseci nametnuo da se "konačno ne priča o ustašama i partizanima", nego se priča o gospodarskom razvoju. Petrov je time dokazao da je u politiku zalutao, i da je običan politički diletant.

Problem je što je takav način razmišljanja jako raširen u Hrvatskoj. Ono što Petrov, i ne samo on već i brojni drugi populistički nastrojeni diletanti u hrvatskoj politici zaboravljaju, je da država nije poduzeće, niti je ekonomski subjekt. Država je politički subjekt. Države se, u osnovi, ne trebaju, pa i ne smiju, izravno petljati u ekonomiju, osim u posve određenim slučajevima, kao što je smjer makroekonomske politike ili financiranje strateških grana. Naprotiv, politika postoji upravo radi svjetonazorskih pitanja! Radi postizanja društvenog dogovora oko pitanja koja nisu ekonomske prirode. Oko 80% zakona koji se donose u svim parlamentima svijeta su neekonomski, svjetonazorski zakoni. Ti zakoni reguliraju naš svakodnevni život, u skladu s okolnostima, kulturom, željenim smjerom društva. Relativna ekonomska uspješnost Oreškovićeve vlade je posljedica upravo toga da se vlada bavila najviše sama sobom, pa se nije stigla petljati u ekonomiju! Ona uvijek pronađe svoj put, kad je političari puste na miru i osiguraju društvenu stabilnost, red i mir.

Što u tom kontekstu znači odgovor Petrova na pitanje  kakvo je stajalište Mosta glede abortusa i Zakona o zajedničkom partnerstvu, kad je on odgovorio kako “svaka osoba o tomu ima pravo na osobno mišljenje?” Svaka osoba u demokracijama ima pravo na osobno mišljenje o svemu, no upravo je vlada ta koja mora zakonom regulirati stav društva kao cjeline o tim pitanjima! Zakon ne može reći “abortus je zabranjen ako ste protiv njega, ali je dozvoljen ako ste za”. Ili “marihuana je dozvoljena ako vam se sviđa, a ako vas je strah da će vam klinci pušiti travu onda je zabranjena!” Njegov stav je jednostavan, “stav Mosta je da svaka osoba, koja je uključena na platformu Mosta, ima pravo na svoje osobno mišljenje i u trenutku kada se bude glasovalo o tim zakonima i o tim uredbama svaka će osoba moći dati svoje osobno mišljenje”.  Što takva izjava znači? Ono što smo i znali, da je Most ideološki neprofilirana i neodređena interesna skupina, i da je jedini cilj Petrovljevog bavljenja politikom taj da on bude premijer. Iako je nejasno zašto, kad ionako nema svoj stav ni o čemu. Premijer, međutim, treba imati jasan stav upravo oko svjetonazorskih pitanja!

Istina, svi se bave politikom da bi postali premijeri, ali to ne smije biti jedini cilj. Iza bavljenja politikom, kod velikana kao što su Thatcher, Reagan, Orban, stoji jasna ideja o tome koje društvene vrijednosti zastupaju, koju ideološku stranu. Nitko od navedenih se nije primarno bavio ekonomskim pitanjima, naprotiv, bili su veliki pobornici deregulacije i prepuštanja ekonomije tržištu – ipak, pod njima su ekonomije cvjetale, ili cvjetaju. Upravo zato jer se nisu izravno bavili time! Bavili su se stvaranjem uvjeta u kojima ekonomija, neopterećena izravnim upletanjem politike, može slobodno disati!

Što znači upletanje države u ekonomiju? Za ekonomiju, nikad ništa dobro! Ono ponekad jest nužno, ali ne zbog toga da bi ekonomija bila uspješnija, naprotiv, već upravo zbog “ideoloških pitanja”! Na primjer, mi možemo legalizirati sve droge i uzimati velik porez na njih, ili legalizirati prostituciju. Razlozi zašto su droge kriminalizirane, a u velikom dijelu država i prostitucija, je taj što država štiti neke vrijednosti društva, na uštrb ekonomije. Država može, i treba, usmjeriti ekonomiju u određenom pravcu, primjerice može davati visoke poticaje poljoprivrednicima. Ima li ekonomija zemlje kao cjeline od toga ikakve koristi? Ne! Zašto onda to radimo? Iz strateških razloga! Da bismo mogli sami sebe prehraniti u slučaju rata, ili međunarodne situacije u kojoj ne bismo mogli uvoziti hranu. Da ne bismo bili ovisni o eventualnim velikim fluktuacijama cijena na svjetskom tržištu. Države često olakšicama potiču određene strateške industrije na kojima gube novac, kako bi bile manje ovisni o drugima, naročito u energetici, vojnoj industriji, i takvim granama. Ili suzbijaju nepoželjne industrije, poput duhanske, ekstremno visokim i suboptimalnim porezima, čime opet gube novac. Orban je ukinuo valutnu klauzulu, što je išlo na štetu BDP-a, ali je olakšalo građanima otplate kredita, i dalo središnjoj banci slobodne ruke u kreiranju tečaja. Za ekonomiju kao takvu je uvijek najbolje da je se prepusti samoj sebi, bit će najučinkovitija na taj način. Ali dok se ekonomiste tiče samo učinkovitost, političare se mora ticati i društvena pravednost, i međunarodni položaj zemlje, i unutarnja stabilnost. S makroekonomskog aspekta, nebitno je zapravo hoće li 99% ljudi gladovati a ostali hraniti pudlice biftecima, ako je takav sustav najučinkovitiji, ako će donijeti najveći BDP. S političkog aspekta, preraspodjela bogatstva je ključno pitanje. No veća preraspodjela bogatstva od strane države uvijek neizbježno vodi do ekonomskog pada! Izbor se stoga uvijek svodi, u konačnici, na nepravednu podjelu bogatstva, ili pravednu raspodjelu bijede. Dok je “kapitalizmu” imanentna učinkovitost, no ne i pravednost spram koje je neutralan, “socijalizmu” i planskoj ekonomiji je imanentna neučinkovitost (što god Jurica Pavičić mislio o tome). To je znanstveno davno dokazano i objašnjeno, no bez da objašnjavam zašto je tome tako u teoriji, dovoljno je osvrnuti se na praksu socijalističkih država koja to potvrđuje.

Od naftom prebogate Venezuele, koja je ekonomski posve propala pod socijalističkim režimom, preko Zimbabwea koji je bio žitnica cijele Afrike a danas gladuje, do Pruske, jedne od najjačih ekonomija svijeta prije komunizma koju je ta filozofija, filozofija planske privrede i državne kontrolirane ekonomije, dovela do krajnje bijede i Češke koja se prije komunizma mogla mjeriti s bogatijim zapadnim državama, svi takvi eksperimenti su propali. Ne postoji čak niti jedna iznimka ikad, koja bi “potvrdila pravilo”. Obratno od toga, ekonomija slobodna od državnog uplitanja se gotovo uvijek razvija do stupnja koji je moguć u danim uvjetima ljudskog kapitala, raspoložive tehnologije, i kulture stanovništva. Kina je odličan primjer zemlje koja je procvala kad se vlast prestala baviti ekonomijom i prepustila je samoj sebi, uspon SAD se bazirao na neuplitanju države u ekonomiju, maleni Singapur je postao ekonomski centar dalekog istoka zahvaljujući tome što se vlasti nisu bavile ekonomijom – već su se pobrinule da se vlast ne može, tko god na nju došao, miješati tvrtkama u poslove. Kapital ne voli zemlje u kojima se pravila igre i zakoni mijenjaju, voli stabilne zemlje poput Nizozemske, Švicarske, Engleske, gdje se pravila igre ne mijenaju nikad, gdje mogu dugoročno planirati, i gdje će se vlada baviti svojim poslovima, a oni svojima. Tehnokratske vlade rijetko kad postižu ekonomske uspjehe. Ekonomski uspjesi bogatih država su posljedica kvalitetno riješenih svjetonazorskih pitanja, dok s druge strane “rješavanje ekonomskih pitanja” bez diranja u goruće probleme društva ne rješava u stvarnosti baš ništa.

Dobar primjer je vlada Ante Markovića, koja se bavila ekonomijom, i zanemarivala “svjetonazorska” pitanja i svoj posao, poput recimo pojave Miloševića u Srbiji. Bilanca je bila, nakon kratkog razdoblja rasta na američkim kreditima i oprostu dugova, raspad države i rat. Kad bi tehnokratske i “stručne” vlade bile rješenje, onda izbori ne bi bili potrebni, niti demokracija! Trebali bismo samo raspisati natječaj za Prvog ekonomista, i birače zamijeniti stručnom komisijom koja bi prema uvjetima natječaja izabrala najkompetentnijeg managera. Samo, to ne funkcionira na taj način. Potvrda je i Orešković, koji se želio baviti ekonomijom, dok su političke igre u pozadini rušile njegovu vladu. Dobar primjer je i potpuno zanemarivanje odnosa sa susjednom Srbijom, koji su zbog potpunog ignoriranja činjenice da su se tamo na vlast vratili notorni velikosrbi, na najnižoj točki od rata. Takvi politički propusti se događaju kad se vlada ne bavi svojim poslom – vođenjem politike, a s druge strane javna poduzeća gomilaju milijarde gubitaka i stvaraju javni dug koji će vraćati generacije i generacije. Unatoč tome, bojni poklič “ne želimo privatizirati ništa”, kamoli INA-u i auto ceste, ostaje bojni poklič diletanata koji misle da se domoljublje dokazuje omogućivanjem pljačke javnih poduzeća od strane političkih elita, umjesto njihovog prepuštanja tržištu. Danas više ljudi vjeruje u chemtrailse nego davno empirijski dokazanu “nevidljivu ruku tržišta”, koja nije ništa do li samoregulacija ekonomije putem slobodnog ugovaranja cijene između kupca i prodavača, i iako ne jamči pravednost, jamči učinkovitost. Jamči da neće biti skladišta punih neprodane robe i praznih polica u dućanima.

Zato su zablude o vladi koja će zanemarivati svjetonazorska pitanja i baviti se ekonomijom, pa će svi živjeti u miru i sreći i blagostanju, vrlo opasne. Svjetonazorska pitanja postoje u svakom društvu, ona se uvijek iznova pojavljuju razvojem društva, migracijama, promjenama u načinu života uvjetovanim razvojem tehnologije, vanjskim čimbenicima. Kad vlada kaže “nas se to ne tiče” i zatvara oči pred problemima od imigracije i terorizma do ekologije i kriminala, problemi se gomilaju i dovode do kaosa i vrijednosne dezorijentiranosti, a u takvim uvjetima niti jedna ekonomija ne može kvalitetno funkcionirati. Vlada je tu da osigura javni red i mir, granice, neovisno i nepristrano pravosuđe, poštivanje zakona, i da riješi društvene tenzije u skladu s kulturom, tradicijom, i svjetskim kretanjima, da odredi što jest a što ne pravedno u danim okolnostima i prema tome donese zakone. Vlada nije tu da bi upravljala korporacijama, niti da bi državu vodila kao korporaciju, jer ona to po svojoj prirodi nije. A kad bi bila, onda bi Petrov, Milanović, i Plenković bili zadnji koji bi njome trebali upravljati, jer niti jedan od njih nije manager, nema iskustva u tom poslu, i nije kvalificiran za njega. Naročito Petrov, koji je – psihijatar. Što ga kvalificira za davanje populističkih predizbornih obećanja, ali ga ne kvalificira ni za vođenje malo veće ćevabdžinice, kamoli ekonomije od 4 milijuna ljudi.

Autor:

ZADNJE VIJESTI