Ivo Cagalj/PIXSELL
Ivo Cagalj/PIXSELL

Tomiću, želim da ti se ostvare želje i da doživiš revoluciju!

Autor:

Tomić je u zadnjoj kolumni vulgarno i ad hominem napao Bernardića, novoizabranog predsjednika SDP-a. Na to smo navikli. Ali zašto ga je napao? Jer ne vjeruje da je ovaj u stanju ostvariti 'socijalno pravednu' državu poput Castrove Kube.

Sad bogate kuje u Hollywoodu poput Katy Perry i Madonne mogu ponovo voditi tweeter-ratove za socijalnu pravdu i slati posljednje pozdrave “el commandanteu”, dok pijuckaju šampanjac na rubovima svojih bazena. Kako ne bi morale sljedbenicima objašnjavati zašto nisu ispunile obećanje da će emigrirati iz SAD ako Trump dobije izbore, valjda na Castrovu Kubu. Jer, kapitalizam je tako okrutan! A dok milijunaški šljam i ološ cvili nad milijarderom Castrom, pripadnikom istih “socijalno osjetljivih” liberalnih elita kojih su i oni dio, dotle Castrov narod slavi smrt tiranina na ulicama Miamija, gdje živi oko milijun od četiri milijuna Kubanaca koji su prešli more puno morskih pasa na splavovima sklepanim od auto-guma i kanti za benzin. Od bogataša jedino Gloria Estefan, na zgražanje kolega iz show-biznisa, slavi s njima. Jer, i ona je doplovila s Kube kao dijete. A otac joj je završio u Castrovom zatvoru, i ostao tamo 20 godina kao politički zatvorenik.

A posljednje pozdrave šalje i Tomić, Hanžekovićev bojovnik za socijalnu pravdu s plaćom od 28.500 kuna: “Adio amigo, za takva muda vajalo je jemat mudante. Adios compañero, Adios el comandante!”, lamentira Tomić. “Iako će ga mnogi prokleti govoreći kako je bio okrutan diktator koji je smaknuo, zatočio ili protjerao na tisuće dobrih Kubanaca, mnogi od nas ipak će žaliti za njim, pa i ako smo se jednom davno, prije četvrt stoljeća, deklarirali kao antikomunisti. Nije, istina, bio najpristojnija osoba, milijune je ucvilio, ali otkako smo bolje upoznali krvožednu, bešćutnu zvijer kapitalizma, priznat ćemo kako Fidel Castro drugačiji često i nije mogao biti. U ovo nepravedno vrijeme, koje je postalo i službeno najgore u povijesti otkako je Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj objavila da je dosegnuta povijesno najveća razlika između siromašnih i bogatih, zgodno bi vjerojatno bilo da kakav bradati đavo s kalašnjikovom u rukama i cigarom među zubima katkad iskoči iz prašume, tek da prestraši gadove koji deru jadni proletarijat.

Tko bi inače viteški zaštitio ugnjetavane bijednike? Komu će se za pomoć obratiti žene koje će dobiti otkaz ostanu li trudne, ili netko poput onih vinkovačkih blagajnica što u dućanu u kojemu su zaposlene za trećinu plaće moraju kupiti robe kojoj je istekao rok trajanja? Tko će sirotinji obrisati suze, vratiti joj dostojanstvo i nadu da bi im i na ovom svijetu, još za života, jednom moglo biti bolje?”

Stvarno, tko bi bolje prestrašio “gadove koji deru jadni proletarijat” od Castra u čijoj je državi mjesečna plaća radnika gotovo jednaka minimalnoj satnici u SAD, onoj koju dobije tinejdžerica izbačena iz srednje u McDonaldsu? Jedino možda Hanžeković sa svojim “Mini Me” Tomićem! Tko bi bolje viteški zaštitio ugnjetavane bijednike, od čovjeka koji je cijelog života živio u golemoj  viletini, odlazeći 30-metarskom jahtom na privatni otok? Od čovjeka koji je procijenjen od Forbesa na 900 milijuna dolara, dok Kubanci zarađuju manje od dolara na dan? Isti Kubanci čiji su djedovi prije 60 godina redom vozili Buickove! Kome će se žene koje ostanu trudne obratiti nego Castru, kojem su svakog dana podvodili po dvije-tri jadnice koje vođi revolucije nisu smjele reći “ne” ako nisu htjele završiti u konc-logoru? Tko će sirotinji bolje obrisati suze od bradatog majmuna koji je od nekoć treće najbogatije zemlje zapadne hemisfere, zemlje koja je po standardu prestizala brojne razvijene države zapada, pretvorio u hrpu ruševina, u kojoj ljudi u 21. stoljeću masovno gladuju, i ne znaju što je internet jer je – zabranjen? Tko će bolje utješiti blagajnice koje moraju kupiti robu kojoj je istekao rok trajanja, osim možda Hanžekovića koji će im na sve njihove muke još poslati i ovrhu, nego čovjek koji je pola stoljeća vladao Kubom iz koje su nam devedesetih stizala ovakva svjedočanstva:

“Ljudi umiru od gladi, ali vlada to ne želi priznati… i mi bismo umrle od gladi da nema dolara koje su nam poslali rođaci iz Miamija. Ljudi bulje u turiste i čude se: ‘Kako mogu imati tako lijepu odjeću? Odakle meso u državnim hoteljima”, ispričala je 32-godišnja Sylvia, samohrana majka zaposlena u jednoj kubanskoj bolnici za londonski Independent 1994. godine, u vrijeme najgore gladi na Kubi, četiri godine nakon što je SSSR prestao postojati i slati pomoć od koje je Kuba živjela. “Svaki dan nam ljudi u bolnici umiru od upale pluća, od dizenterije. Ali svi znaju da zapravo umiru od neuhranjenosti. Sve više dolazi bolesnih… ali lijekovi su nedostupni, nema ih, čak i aspirini, ako nemate dolare”. Sylvia je tada radila za 150 pesosa mjesečno. Dolar i pol – na crnom tržištu. Pokazala je novinarima svoju karticu za hranu: Ona i kćer Hilda dobivale su jednu štrucu kruha dnevno. Hilda usto i pola litre mlijeka dnevno i četvrtinu pileta mjesečno, s tim da točkice za piletinu nisu mogle iskoristiti jer je ionako nije bilo. Za odrasle piletina i mlijeko tada nisu bili legalno dostupni. Od mesa, mješavina soje i mljevenog mesa, pola kilograma mjesečno, i 6 jaja. Ostalo? Riža, crni grah, šećer, sol, i pola boce ruma mjesečno. Aspirin je bio racioniran na 10 tableta svaka tri mjeseca. Fidel je krivio sankcije za glad, no Kubanci su znali da je on taj koji blokira svom narodu pristup stranim turistima od kojih bi mogli zaraditi koji dolar da kupe hranu. Posjedovanje dolara na Kubi se tada kažnjavalo zatvorom. Ali sve je bilo socijalno pravedno, svi su bili jednako bijedni, ako se izuzme Castrovu obitelj i generale!

Što se promijenilo u dvadesetak godina? Ne mnogo. Plaće su sad od 400 do 700 pesosa, više nisu posve “socijalno pravedne” i sve jednake, jer je i Castro otkrio da to ne funkcionira, i više nisu dolar i pol, već čak 15 do 30 dolara mjesečno. Ali, hrana je i dalje racionirana, i na točkice. Na sve se i dalje čeka u redovima, kao i u svakom socijalizmu. Jedino više nije tako strašno, pa više ne jedu toliko mačke. Naime, novinarka Independenta je, kad je posjetila Havanu da bi napisala gore citirani članak, primijetila da na ulicama grada nema mačaka lutalica.

Moja prijateljica s facebooka kaže kako je nedavno na Kubi s prozora hotela gledala red u kom su ljudi, svakog dana, u svako doba dana čekali po 2-3 sata za dvije kuglice sladoleda – dok su oni, kao stranci, mogli proći preko reda i užasno ih je bilo sram toga. Druga, koja je više puta bila tamo, kaže da se za polovni grudnjak ili teglicu Nutele možete cjenkati za bilo što, a za paket antibiotika možete dobiti 12-godišnju djevojčicu u seksualno roblje. Treća u Milanu ima susjeda koji je s Kube, odlazi sa ženom svake godine na mjesec dana na Kubu u posjet rodbini, što kao državljanin EU može (sankcije se odnose samo na američke građane, koji ne smiju na Kubu). Hranu nose sa sobom.

No na zapadu se o tome malo zna, izvan zajednice Kubanaca. Moore je tih godina kad je Sylvia ispričala svoju priču snimio dokumentarac u bolnici za komunističke i vojne glavešine kako bi dokazao kako je tamošnji zdravstveni sustav divan, zaboravivši reći da su kubanske bolnice doslovce ruševine osim te jedne, u koju je običnim kubancima, socijalno pravedno, pristup zabranjen. Poput Tomića, i zapadni liberalni mediji pišu pohvalno o Castru. Mediji poput Jutarnjeg u Hrvatskoj i Huffposta u SAD, kojima su inače svi homofobi i rasisti a Trump seksist i ženomrzac pišu pohvalno o Castru koji je poslao homoseksualce u konc logore za preodgoj gdje su brutalno mučeni, koji je spavao svakodnevno s dvije do tri žene koje to nisu mogle odbiti, u čijoj državi crnci koji su 35% stanovništva praktički nemaju nikakva prava.

Može li licemjernije? Da! “Milijune je ucvilio, ali otkako smo bolje upoznali krvožednu, bešćutnu zvijer kapitalizma, priznat ćemo kako Fidel Castro drugačiji često i nije mogao biti“, kaže Tomić!

Tomić, koji radi za debelog ovrhovitelja i krvopiju, za ono najgore što postoji u kapitalizmu – lešinara koji parazitira na sirotinji koja ne može platiti niti režije, a onda peterostruku prosječnu mjesečnu hrvatsku plaću daje Tomiću da bi sjecikesi i utjerivaču dugova od svog gazde dao ljudsko lice, sere o “socijalnoj pravdi”. Tomiću, da u ovoj državi ima takve ‘socijalne pravde’ kakvu ti prizivaš, i ti i tvoj gazda bi visili s bandere na trgu Bana Jelačića!!! On kao kulak, ti kao njegovo pseto. Jer, revolucije takvima dođu glave!

A kao kulak bi završio i Castro, da ga je njegov narod uspio dohvatiti. Zato stara poslovica kaže, “pazi što želiš, moglo bi ti se i ostvariti”. Pa ti ja zato, Tomiću, stvarno od srca želim da ti se ostvari država kakvu priželjkuješ. U kojoj će neki bradati bandit s kalašem uspostaviti tzv. “socijalnu pravdu”. Državu u kojoj nećeš palamuditi o socijalnoj pravdi za velike novce, nego ćeš kao i svi ostali raditi u tvornici za 100 kuna mjesečne plaće. Ili pisati hvalospjeve drugovima za partijske novine za 200 kuna mjesečno. Želim ti da živiš u državi u kojoj će ti djeca gladovati, a ti nećeš imati novca da im kupiš hranu, niti lijekove na crnoj burzi kad se razbole, jer lijekova u “besplatnom” kubanskom zdravstvu nema. Jer bi tada možda shvatio zašto Kubanci mrze ljude poput tebe, koji ljudima poput Castra i Hanžekovića omogućuju da imaju jahte i Mercedese dok narod gladuje (na Kubi narod doslovce gladuje). Želim ti da živiš u državi u kojoj će morati hranu kupovati na točkice, kao i svi, a ne se hraniti po skupim restoranima koji su drugima, koji nemaju trideset tisuća kuna plaće, nedostupni. Želim da ti se ostvari ‘socijalna pravda’ o kojoj sanjaš. Socijalna pravda kakva postoji u Venezueli, Sjevernoj Koreji, Kubi. Trenutno jedine tri države planete koje nisu kapitalističke. I gle čuda u sve tri ljudi gladuju. Želim ti i to da završiš u konc logoru ako posumnjaš da je nakon revolucije socijalna pravda u potpunosti ostvarena. Ali ti u to ionako ne sumnjaš. Sve ti to želim, jer si se solidariziravši se s milijunašem Castrom koji je, samo da bi ostao cijelog života na vlasti, pretvorio svoj narod u hrpu prosjaka koji žive od milosti rodbine u Americi, ispišao po kubanskoj sirotinji, i svakoj drugoj. I to u ime te iste sirotinje!

Kubanci koji su tu “krvožednu, bešćutnu zvijer kapitalizma” o kojoj piše Tomić upoznali ne žele se vratiti s Floride u socijalizam i ‘socijalnu pravdu’. Njima je ta zvijer u redu. Dinastija Castro, koja je sebi privatizirala svu imovinu kubanskih ljudi, je zvijer koja im nije u redu. Oni koji i dalje uživaju blagodati socijalne pravde u Castrovoj državi, uglavnom samo traže priliku da pobjegnu s otoka na kojem su zatočeni protiv svoje volje. A zašto ti, Tomiću, ne pobjegneš od “krvožedne zvijeri kapitalizma” na Kubu? Ne budi licemjer! Ne preporučuj nam lijek koji sam ne želiš probati! Nemojte nam prodavati muda pod bubrege, ti i tvoj gazda, “Radite što vam propovijedamo, ne ono što mi radimo!” Pa kad vidim tebe, Madonu, Moorea i sve one koji hvale “socijalnu pravdu” da ste podijelili sav svoj novac dobrovoljno siromašnima i otišli na Kubu, onda možete masturbirati o “socijalnoj pravdi”! U međuvremenu, samo vi prizivajte “revoluciju”. Možda vam se i dogodi jednog dana! Ja se iskreno nadam da hoće!

Autor:

ZADNJE VIJESTI