Foto: Facebook

TKO PO DRUGI PUT NAPADA VUKOVAR? Političari, je li vam dosta selfija pored Vodotornja?!

Autor: Snježana Vučković

Preteško je i pomisliti da bi mjesto stradanja, ljudske patnje, muke i golgote moglo biti išta više nego mjesto koje ćemo poštivati i ljubavlju mu pomoći ispraviti izranjavano tijelo.

Vukovar, grad koji se jedva drži na gelerima izrešetanim nogama, vapi za ljudima na koje će se osloniti kako bi što prije zaboravio razaranje i smrt te postao ono što je nekoć bio – grad umjetnika, intelektualaca i imućnih, vrijednih ljudi na kakve samo u Slavoniji možete naići. Ipak, pod noge ovog grada, invalida rata i umirovljenog heroja, često se podmetne jedna druga. Ona politička, s ulaštenom, od zemlje i krvi neokaljanom cipelom, koja ovaj grad voli jednokratno i po vlastitoj potrebi.

Za većinu stvari u životu postoji druga šansa. Teško to ide Vukovaru koji bi, osim mjesta sućuti i pijeteta, trebao postati i mjestom mogućnosti i prosperiteta. Ovaj grad je, nažalost, postao metom stranaka, članova Vlade, saborskih zastupnika, lijevih, desnih i centralnih, koji ovo mjesto tuge, boli i plača vide kao priliku za osobni probitak. Na obljetnici pada Vukovara, u koloni, sa svijećom u ruci, dogovaraju se poslovne kombinacije i rješavaju politička preslagivanja, za mikrofonom izgovaraju svima znane floskule i spominju oni na čije ime zbog njihove svetosti ne bi smjeli ni pomisliti. Sve se obično završava velebnom večerom na kojoj se punih usta ne prestaje pričati o suživotu, miru i sreći koju ovaj grad zaslužuje, zatim izlizanom izjavom za medije u koju ni sami ne vjeruju te selfijem kraj vodotornja.

A zapravo…

Ni HDZ, ni SDP, ni SDSS, niti bilo koja druga stranka duboko u sebi ne žele okončanje muke ispaćenog grada. Nered, depresija, ćirilica, latinica, ploča, abolicija i nervoza, stanja su koja političari priželjkuju kako bio opravdali svoju postojanost. Jer, kako da se rješava egzistencijalno pitanje jednog grada, ako se ne riješi duboka podijeljenost i ratna ostavština koja mu ne da disati? Potrebno je, smatraju naši političari, podgrijavati lošu atmosferu, inzistirati na dvojezičnosti, odvajanju djece u školama i vrtićima… Potrebno je tamošnje ljude uvjeriti da se okreću „svojim” liderima i političkim opcijama koje ih „jedino razumiju”, potrebno ih je ideološki rascijepiti kako bi svaka stranka našla mjesto pod vukovarskim suncem a narod ostavljen u borbi s prošlošću bez puno pitanja što sa sadašnjosti.

Ugrubo, incidenti u Vukovaru idealna su tema za saborske klupe, jer o njima svi imaju što za reći, bez da ponude rješenje za minimum dostojanstva koji tamošnji građani zaslužuju. Vukovarci su umorni od epiteta „grada na granici” preko kojega se odvijao rat, najprije sa Srbima, a sad ovaj u kojem se ne ispaljuju metci i čiji se kraj ne nazire. Dosta im je političara koji se 18. studenoga dotiču Blage Zadre, Jean Michel Nicoliera, Siniše Glavaševića i plavog kaputića. Za njih je to svetogrđe. Suhoparno izgovarati imena ratnih i civilnih heroja, a paralelno ne činiti ništa kako bi se grad barem njima, žrtvama u čast, digao iz pepela, jedan je od najlicemjernijih poteza koje apsolutno sve hrvatske Vlade nekažnjeno vuku već više od dva desetljeća.

Oživljavanje Vukovara za mnoge bi značilo političku smrt. Jasno je, stoga, zašto se ovaj grad sustavno ubija i zašto već godinama živi na aparatima. Ono na što nitko nije računao je vukovarska tvrdoglavost. Baš kao i ’91., grad heroj se ne da. Šutke trpi udarce licemjerja i lažne sućuti… I čeka vrijeme kada će se po drugi put proglasiti pobjednikom…




Autor:Snježana Vučković
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.