Marko Lukunic/PIXSELL

Tko je smjestio Ivi Sanaderu?

Autor: Marcel Holjevac

Još 2015. sam napisao da će presuda Ivi Sanaderu pasti na Ustavnom sudu, ako isti imalo drži do zakona i Ustava. Sad se događa upravo ono što sam pisao da će se desiti, kad je to suđenje bilo aktualno. Čitav postupak je bio odrađen katastrofalno, a Sanader je – uz opći aplauz medija, politike, i javnosti – osuđen u stilu poratnih revolucionarnih sudova, bez i jednog materijalnog dokaza, i uz samo jednog pravog svjedoka – a taj “svjedok” je bio onaj kod kog su bile pare!!!

Naravno, to nipoštno ne znači da on nije korumpiran, njegovo bogatstvo je preveliko da bi bilo stečeno pošteno. No znači li to je uzeo novac od Hernadyja za nekakva prava u INA-i? Svakom je moralo upasti u oči: novac je bio kod Ježića, ne kod Sanadera. Jedini “dokaz” da je novac bio namijenjen Sanaderu je pak bilo – Ježićevo svjedočenje. A Ježić je dobio status svjedoka-pokajnika bez da je taj novac prije toga vratio, što je uvijek i svugdje preduvjet za dobivanje statusa zaštićenog svjedoka! Da stvar bude gora, nije ga vratio nikad. Novac nikad, očito nije došao do Sanadera. Kako to da se nitko nije zapitao – ne bi li Ivo Sanader tijekom svih tih godina “podsjetio” Ježića na tih pet milijuna? Tražio da mu preda njegov nepošteno zarađeni novac? Po Ježićevoj priči, on je zapravo maznuo pet milijuna eura tada najmoćnijem čovjeku u državi. I nije mu se dogodilo baš ništa! Pa da ukradete pet milijuna eura bilo kome tko je na toj razini kriminala da uzima mito u milijunima eura, tražit će vas kukom po Jarunu! Kamoli čovjeku koji na raspolaganju ima tajne službe i dosta toga drugog.

To je priča za malu djecu. Kao što je priča za malu djecu da je Sanader, od svih pouzdanih i bliskih ljudi koje je imao, članova obitelji, baš jednog Ježića, dakle Mesićevog čovjeka, posalo da mu donese pet milijuna eura mita. I to, onako, u koferu! Što bi Sanader s novcem iz kofera, odnio ga u banku i rekao “ja bi to uplatio na svoj račun”?!? To je najbrži način da dospijete u zatvor. To je na arbitraži sucima palo u oči, ali u Hrvatskoj nikom nije!

Postupak je bio katastrofalno odrađen, Sanader osuđen bez i jednog materijalnog dokaza – osim čuvene snimke iz “Marcelina”. Na kojoj se vidi kako Sanader predaje ceduljicu Hernadyju. Što je dokaz – čega? Jedino toga da mu je predao cedulju, i ničeg drugog. Na njoj je mogao bit iznos mita, kako tvrdi tužiteljstvo, ali isto tako i nečiji telefonski broj, kako tvrdi Sanader, ili recept za mađarice, uostalom. Da je snimljeno kako mu Hernady daje nekakav novac, to bi bilo nešto. Ovako, to je jedno veliko ništa.

No stvorena je atmosfera linča u vezi INA-e, netko je morao visiti, neki Pedro se morao naći. Svi kroneri po zidićima ispred dućana, piljarice na placu, penzići po parkićima, svi su sve znali. A to je da je Sanader kriv, među ostalim. Završni govor suca Turudića je bio izgovoren i režiran u stilu poslijeratnih revolucionarnih presuda, kad je čuveni Ranogajec dnevno presuđivao na desetke slučajeva, redom bez izvođenja ikakvih dokaza, ali sa smrtnim presudama za “suradnju s neprijateljem” i uz obaveznu konfiskaciju stana ili kuće osuđenog (tako je da je te suradnje najviše bilo u boljim četvrtima Zagreba, a presude su često donošene nakon što je “krivac” ionako već davno ubijen a drug iz šume uselio u njegovu kuću). Politički pamflet iz repertoara Berije i Rankovića. Na kraju, za tu farsu je okrivljen – Ustavni sud, koji je presudu ukinuo! Jer, tvrde isti pametnjakovići, arbitražu s MOL-om smo izgubili jer je Ustavni sud ukinuo presudu. Je li nekom – ikom – palo u oči da je arbitražni sud po svom statutu neovisan, što znači da ga presude domaćih sudova ne obvezuju, i da sam izvodi dokaze i zaključke? Pa u Hrvatskoj je to protumačeno kao “evo, mi smo osudili Sanadera, sad moraju i oni!”

Na kraju se ispostavilo da je cijela snimka iz Marcelina – fabricirana, da je izrezana, da fali ključni dio. I da je to vjerojatno napravljeno u USKOK-u. Malo tko se zapitao: Zašto bi vlasnik Marcelina godinama čuvao snimku nadzorne kamere? Zašto se na snimci ne vidi cijeli tijek trosatne večere, nego samo par minuta? Zašto je snimka isplivala nakon toliko godina? I najvažnije: Tko je manipulirao snimkom, i zašto?

To ne znamo. Jedno ipak znamo, a to je ono što govorim od početka: cijeli slučaj Sanaderu je politički slučaj. To ne znači da mislim da je on nedužan, da nije uzimao mito ovdje, ondje ili negdje drugdje – ne mislim ni da je kriv za konkretan slučaj, ne mislim ništa jer nema nikakvih činjenica iz kojih bi se bilo što moglo zaključiti. Mi nikad nismo saznali zašto je Sanader dao ostavku, tko ga je i čime pritisnuo i ucijenio. Vjerojatno nikad nećemo ni doznati tko je isfabricirao snimku iz Marcelina, i tko je Ježiću dao pet milijuna eura?




No ono što se da zaključiti je da je Ježić ili dobio pet milijuna eura od države, ili mu je dozvoljeno da zadrži pet milijuna eura koje je nepošteno zaradio – u zamjenu za lažno svjedočenje protiv Sanadera. Vještaci iz inozemstva, neutralni, koji nemaju nikakvog interesa niti oko INA-e niti oko MOL-a su dakle ustvrdili da je Ježićeva priča hrpa laži i gluposti, i da je snimka iz Marcelina očita krivotvorina. Sve dalje je spekulacija. A sudovi ne smiju suditi temeljem spekulacija, niti mišljenja, niti toga što svi vjeruju da je netko kriv – nego samo temeljem dokaza. Turudić je međutim Sanadera strpao u zatvor temeljem “zatvorenog kruga indicija”, i bez stvarnih dokaza.

No taj slučaj je otišao dalje, pa je temeljem cijele konstrukcije oko INA-e i MOL-a i mita srušen Karamarko, metodom “mekog” državnog udara, preko udbaških glasila i udbaških snaga u samom HDZ-u. Temeljem još glupljeg narativa nego u slučaju Ježića – a to je da je on u sukobu interesa jer je njegova tadašnja djevojka, buduća supruga, imala ugovor s njegovim prijateljem, koji je postao lobist MOL-a nakon što je sjedio u upravi INA-e. I za kojeg je nešto radila, što je radila i prije za EPH. Nebitno što, dakle. Prilično je jasno da joj je Karamarko namjestio posao kod prijatelja, ali kroz medije je to protumačeno kao “mito” od strane MOL-a. Pa za 30.000 eura u Hrvatskoj ne možete kupiti ni načelnika općine! Ni tu nitko nije primijetio par idiotarija, jer kao što su svi htjeli vjerovati da je Sanader prodao “upravljačka prava” – što god to u danom kontekstu bilo, a zapravo je veliko ništa – svi su htjeli vjerovati da je Karamarko udbaš (Jer to tvrde Manolić i Šeks!) i da je “u sukobu interesa”. Idiotarije su slijedeće: Zašto bi MOL “plaćao” Karamarka za nekakave usluge godinama prije nego je ušao u vladu, kad nitko nije računao da bi Milanović mogao pasti? Zašto bi ga plaćali preko javnog ugovora dostupnog svima? I što možete dobiti za iznos koji su plaćene konzultantske usluge njegove djevojke od firme koja uostalom nije MOL, ali posluje s njim? Da se radilo o tome, iznos bi bio barem sto puta veći!

No na najveću nelogičnost cijele priče se nitko ne osvrće niti danas, iako su skandalozni dokumenti s arbitraže dovoljni da svaka vlada u normalnoj državi padne. Nije čudno da ih Plenković nije htio objaviti! Naime: nigdje u svijetu država ne upravlja komercijalnom kompanijom ako je manjinski partner, pa čak ni ako je većinski! Hrvatska je manjinski partner u odnosu na MOL! Kao što Mađarska ne upravlja MOL-om, u kom ima samo 25% dionica (manje od kontrolnog paketa!) i kao što Njemačka ne upravlja VW-om u kom također ima 25%, tako nema nikakvog razloga zašto bi Hrvatska trebala ili željela upravljati INA-om! Samo u Venezueli i na Kubi država upravlja naftnom kompanijom – a u obje je države nestašica goriva, iako je Venezuela zemlja s najvećim rezervama nafte na svijetu! MOL je INA-u kupio i platio u kešu, davši najbolju ponudu na javnom natječaju, a onda se netko sjetio da bi mi upravljali kompanijom – a ne onaj kom smo je prodali.




“Upravljačka prava” su nešto što pripada svakom dioničaru jednako (ako se ne radi o povlaštenim dionicama bez prava glasa). Kako MOL ima 49% a Hrvatska, unatoč zakonu o privatizaciji INA-e iz 2002. kojeg je potpisao Linić u kom piše da će zadržati samo manje od 25%  + 1 dionice, i dalje ima 42% dionica, jasno je da MOL treba imati veću težinu. No, u praksi se upravljanje kompanijama rješava tako da se prava prenesu na komercijalnu tvrtku, ukoliko je država suvlasnik. To je normalno, jer normalna država nema interesa upravljati kompanijom – ako ima poštene namjere. To se prepušta privatniku, jer je njemu jedini cilj profit – po zakonu niti ne smije biti ništa drugo, dok državni dužnosnici mogu imati i druge ciljeve, poput zapošljavanja ljudi, koji idu na štetu dobiti i konkurentnosti kompanije. INA je, prije nego je prodana MOL-u, bila pred bankrotom, uništena višedesetljetnom pljačkom od strane hrvatskih političara, a praksa uništavanja INA-e se nastavila i nakon privatizacije: INA je ostala bez naftnih polja u Siriji zaslugom Vesne Pusić, za što nas Mađari, srećom, nikad nisu tužili. Mi usto tvrdimo da Mađari nisu ulagali u rafinerije, kako je pisalo u ugovoru – ali prešućujemo da Hrvatska nikad nije preuzela skladišta plina koja nose ogromne gubitke, što je također pisalo u ugovoru! A uostalom: Zašto bi Mađari trebali ulagati u rafinerije koje nikad ionako neće poslovati s dobiti – zašto to ne uradi RH, kao suvlasnik? Jer, navodno je to u interesu RH; da imamo svoje rafinerije. Pa je logično da suvlasnik kojem je to u interesu u to i uloži novac. A to nije MOL.

Dakle, osnovno pitanje koje valja postaviti je, koje su namjere onih koji ne žele da MOL, ili tko god sutra od njih kupio INA-u, upravlja njome? Nitko sigurno neće uložiti desetke milijardi u kompaniju da bi njome upravljali korumpirani, glupi i pokvareni političari koji u nju nisu uložili ništa! I kojima nije stalo do profita, nego do toga da zaposle svoje prijatelje na direktorskim mjestima, birače na svim ostalim, i da izvuku supstancu iz kompanije, te ostave iza sebe još jednu socijalističku propalu firmu čije će gubitke u konačnici pokrivati hrvatski porezni obveznici – ili će biti bačena lešinarskim fondovima.

Ali to vjerojatno nikad nećemo saznati, kao ni zašto je Sanader bio prisiljen dati ostavku, tko ga je na to prisilio. Ono što znamo su posljedice: Hrvatska danas više nije partner EU i SAD, nego njihov vazal, vlade se postavljaju i smjenjuju iz Buzina, a zemljom vladaju bezlični i anemični birokrati bez kičme. Sve je to započelo sa Sanaderovom “detuđmanizacijom”, pa s te strane ima poetske pravde u njegovom padu i svemu što mu se događalo, Sanadera ne treba nikome biti žao jer je previše bogat da ne bi bio korumpiran. Ali “borba protiv korpucije” je ovdje tek iskorištena da bi se opravdao lov na vještice, i ne samo to: nego da bi se vrijedne tvrtke poput INA-e ponov raskrčmile među prijateljima i rođacima. Ne treba zaboraviti – Vanja Špiljak, sin komunističkom moćnika, danas je vlasnik naftne kompanije u Švicarskoj i vile na obali ženevskog jezera koju je stekao krađom iz INA-e. Netko od političara, izgleda, ponovo želi svom malom Vanji dati igračku. Zato je Mađare trebalo proglasiti neprijateljima, a Sanadera osuditi.

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.