Patrik Macek/PIXSELL

Svi smo mi Petar Janjić Tromblon, oživjeli bismo dane ponosa i slave

Autor: Marin Vlahović

Prije desetak godina, prilikom posjeta Vukovaru, vidio sam prvi put Petra Janjića Tromblona. Tamo sam bio s prijateljem, vukovarskim braniteljem i zatočenikom srpskih koncentracijskih logora. On i Tromblon izmijenili su nekoliko rečenica. Tromblon me kratko i prodorno pogledao, a onda se nasmijao. U kasnijim godinama slušao sam o njemu priče nekoliko puta. Bilo je tu dosta pozitivnih, ali i negativnih glasina ili glasova. Ipak, nikad nitko nije doveo u pitanje Janjićevu hrabrost u bitci za Vukovar, kao i kasniju kalvariju koju je prošao u zarobljeništvu. Za razliku od brojnih branitelja iz Domovinskoga rata koji više nemaju volje i snage pokretati razne inicijative, Janjić je ispunjen nekom čudnom energijom. Često djeluje ubrzano, nabrijano, možda i malo konfuzno, ali je živahan. Neka vatra još u tom čovjeku tinja. Oči su ogledalo duše. Na žalost, mnogi koji ih imaju, ne znaju se njima služiti i zaslijepljeni mržnjom, umjesto u čovjeka gledaju njegovu odjeću i fizička obilježja. Tako su i neki komentatori na Indexu ismijavali Janjića jer nije ogroman i mišićav, poput recimo Stjepana Urse, policajca i bodybuildera koji se svojedobno sukobio s braniteljem ispred Crkve na Trgu sv. Marka.

Tromblon je ispijen, mršav i kao velik broj mučenika iz Domovinskoga rata – bolestan. Njihove rane nisu izliječene, niti mogu zacijeliti u ovakvoj Hrvatskoj kojom nitko nije zadovoljan, osim političkih stranaka, skupina i  pojedinaca koji su je upropastili. U kratko vrijeme Petar Janjić pretvorio se u medijski proizvod za skupljanje klikova. Na prvi se pogled čini kako mu ta pozornost ne smeta. Uostalom, on je bio taj koji se prvi javio medijima, a ne obratno. Samo, problem je u tome što jednom kada krenete tim putem i stupite u prividni savez s četvrtom silom, što je neformalni izraz za medije, onda gubite kontrolu nad interpretacijom svojih akcija, misli i izjava. Stvarna priča, njezina dubina i širina nikoga ne zanimaju. Tromblon je cijelu priču najvjerojatnije pokrenuo s idejom revitaliziranja snage i vraćanja značaja braniteljskoj populaciji. Hrvatska se nalazi u graničnom sukobu sa susjednom Slovenijom i bez obzira na to što nije ratno stanje, postavlja se pitanje kako branitelji gledaju na ovu situaciju. Treba priznati da kad god je HDZ-ova Vlada na vlasti, branitelji se ponašaju pasivno. Nezadovoljstvo je uvijek veliko, ali nema organiziranih prosvjeda jer je većina braniteljskih udruga pod neizravnom kontrolom HDZ-a.

I sada dolazimo do apsurdnog slučaja gdje osoba koju zovu Njonjo smiruje i pacifizira heroja koji sasvim opravdano nosi nadimak Tromblon. Sasvim realno i bez patetike, za junake Domovinskoga rata poput Petra Janjića možemo tvrditi kako su se protiv četnika borili do posljednjeg ispaljenog metka dok ih u miru razni beskičmenjaci izigraju kao od šale te pretvore u instrument prljave političke igre. Nema sumnji; i sam Tromblon nosi odgovornost za ovaj tužni javni cirkus koji zabavlja cijelu takozvanu regiju, a pogotovo Slovence. Oni uživaju u tome da se Europi predstavljaju kao bolja i naprednija država od naše, a često za to imaju i dobre argumente. Čovjek može imati najbolje ideje i namjere, ali ako ih ne zna dobro artikulirati, onda je njegova inicijativa osuđena na propast. To se otprilike dogodilo i Petru Janjiću Tromblonu. Hrvatskom dulje vrijeme vladaju odnarođene političke elite čiju vanjsku politiku potpuno određuje sluganski odnos prema Bruxellesu. Branitelji sve to nemoćno promatraju i normalno je da se kod njih javila potreba za demonstracijom javnog nezadovoljstva i beskompromisnog stava. Tromblon je prvi eksplodirao s prijedlogom konkretnih mjera. Javno su istupili i drugi branitelji, ali njihove izjave i statusi na društvenim mrežama više nemaju konkretnu težinu jer se stalno ponavljaju i kompletna aktivnost svodi im se na društvene mreže.

Tromblonova prvotna ideja o blokadi zaljeva istodobno je bedasta, tužna i romantična. Ljudi poput njega žive u prošlosti, zato što im nitko nikada nije ponudio da budu uistinu dio hrvatske budućnosti koja u ovom trenutku, na žalost, više ni ne postoji. Svaki ratnik sanja o tome da pogine u posljednjem boju i bude opjevan u narodnim pjesmama. Kao admiral flote braniteljskih plovila, bez ikakvog oružja, Tromblon bi ponovno barem na trenutak oživio dane ponosa i slave. Vjerujem kako za onim što nedostaje njemu čeznu i tisuće drugih branitelja. Bili su to dani, kada su stvari bile puno jednostavnije. Dobro i zlo. Mi i oni. Hrabrost i ljubav prema rodnom kraju i Domovini nasuprot bezumlju, mržnji i smrti. Sve su to mediji mogli prepoznati i na osnovu te spoznaje, ali oni imaju druge planove za Tromblona. Prvo su ga predstavili kao opasnog luđaka, a onda i kao kukavicu. Ma nije Tromblon opasan za Hrvatsku, a još je manje kukavica. Čovjek puca po šavovima. Htio bi nešto promijeniti, a ne može, niti više zna kako i što da radi. On je prije svega nesretan, kao i svi mi. Tromblon je Hrvatska.

Autor:Marin Vlahović
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.