Dusko Marusic/PIXSELL

‘Sretno, mladenci’- početak kraja Bernardićeve političke karijere

Autor: Marin Vlahović

Za vrijeme bivše države, razlike između običnih građana i onih posebno ovisnih o partijskom liniji mogle su se primijetiti i u svakodnevnom kurtoaznom ophođenju. Sljedbenici tvrde partijske linije, a pogotovo armijski oficiri i članovi njihovih obitelji, nisu znali za dobro jutro, dobru večer i dobar dan, već samo za „zdravo.“ Zdravo je bio njihov univerzalan pozdrav pa i auditivni znak prepoznavanja.

U nedostatku opće kulture, međusobna komunikacija banalizirana je i krajnje pojednostavljena, dijelom i kako bi se sakrili intelektualni i obrazovni nedostaci sistema koji je proizvodio kadrove izuzetno suženih vidika. Takav mentalitet i nekultura, preživjeli su sve do današnjih dana, a prihvatio ih je i dio pripadnika mlađih generacija, koji se u novije vrijeme pokušavaju prodati za novu socijalističku avangardu. Na njihovu žalost, odaje ih isključivi jezik, nesposobnost vođenja argumentirane polemike te zaostale političke ideje, koje su u stalnom sukobu s  aktualnom stvarnošću.

Milanovićev ”mladi lav” bez karizme

Davor Bernardić pripada prvom ešalonu takozvanih Milanovićevih „mladih lavova“, grupe nadobudnih partijaca koji bi u teoriji trebali predstavljati suvremenu progresivnu ljevicu. Naravno, problem je u sadržaju. Ti mladi ljudi nisu imali prilike raditi na sebi, nego su se prilagođavali i oblikovali kroz partijske strukture, sastančenja, rovarenja, ulizivanja i podmetanja. Stekli su određeno iskustvo, ali su im glave u osnovi prazne. Osobito tupi primjerci, ovakvog profila suvremenih političara, neće nikada osjetiti kako im nešto nedostaje. Smatrat će se savršenima, bogomdanima i nepogrešivima te će kao takvi, suočeni s izazovima vremena, postati i narodni sinonimi za glupost.

Davor Bernardić nema neku karizmu i više puta dokazao je kako mu nedostaje znanja, duha i zdrave pameti. S druge strane, u posljednje vrijeme, očito je kako makar podsvjesno postaje svjestan vlastitih nedostataka. Drugim riječima, na trenutke, kratkim bljeskovima on teži tome da bude bolji i kompletniji čovjek i političar. Ne radi se tu o nekom dubljem duhovnom preporodu, nego prije svega o unutarnjem instinktu koji mu govori da nije potpuna osoba i da biračko tijelo to vidi i osjeća. Nužan mu je zato novi imidž koji pokušava izgraditi putem univerzalnih poruka na društvenim mrežama i povremenim objavama koje nemaju nikakve veze s politikom.

Čestitka Bujancu, samo je povod hajke koju su sada protiv njega poveli vodeći članovi SDP-a. Bernardićev problem je vizualna i retorička neuvjerljivost prilikom obrane ideologije koju zastupa. Čak i kada se svađa i konfrontira s političkim oponentima, izgleda bljedunjavo i tunjavo. Riječi koje upotrebljava mogu biti teške, ali što to vrijedi kada mu je neverbalna komunikacija lagana i opuštena. Ako ga usporedimo s drugima iz stranke, onda Bernardić djeluje izuzetno pasivno. Sva njegova aktivnost, doima se kao isforsirana potreba da bude aktivan, samo zato jer se to od njega očekuje, a ne zbog toga jer iskreno vjeruje u ono što govori. U želji da se dopadne širim masama, spreman je i na eksperimente s pjesničkim doživljajem sredine u kojoj živi.

Bernardić ne shvaća svoju ulogu

Tako je twitao poruku kako je „Zagreb lijep po kiši“ i sada mu i tu misao vade kao dokaz njegove političke odsutnosti. Uistinu, gdje mu je samo pamet kada u ovakvim mračnim vremenima on piše o lijepoj kiši u Zagrebu? Evidentno Davor Bernardić ne shvaća ulogu koju su mu odredili pravi gospodari SDP-a i dio ljevičarskih medija. Maksimalna i dubinska polarizacija društva te neprestani verbalni građanski rat zahtjeva partijskom komesara kojem misli ne lepršaju. Neprijatelj je identificiran i lociran te osim konstantnog sukoba na ideološkoj razini, nikakve druge ideje nisu dopuštene, a najmanje ne sanjarenje ili kurtoazno ophođenje s predstavnicima klasnog neprijatelja.

Nema tu dobar dan, dobra večer ili sretno mladenci već kratko i jasno- zdravo, u svakoj prilici. Ako druge nema, pušku na rame i u šumu. Petokraku na kapu i tako marširati po Zagrebu. I po suncu, i po kiši, uz slogan „Smrt fašizmu, sloboda narodu!“ Ukratko, to je ono što se očekuje od Bernardića. Pritisnut prozivkama iz partije, prosuo se pepelom, ostavši pritom ipak kod teze kako se radi o ispunjavanju forme, dakle uobičajenom činu građanske pristojnosti.

Ali, ideologija koju zastupa ne poznaje kulturno ponašanje prema političkim neistomišljenicima. U pitanju je odskakanje od zacrtane linije kakvu partija ne prašta. Ovaj događaj, odnosno njegova interpretacija, ustvari je početak kraja političke karijere Davora Bernardića. Time i poruka koju je objavio na Twiteru dobiva drugačiji smisao. Zagreb je stvarno lijep po kiši. Ali, onaj koji tako misli, lako pokisne.

Autor: Marin Vlahović