Ivica Galovic/PIXSELL
Ivica Galovic/PIXSELL

Slučaj Orašje: Hrvatska treba inzistirati na trećem entitetu!

Autor:

Hrvatska treba shvatiti da u politici ne postoje prijatelji, samo saveznici i neprijatelji. Plenkovićevo - i svačije drugo - lupetanje kako u BIH dolazimo kao prijatelji treba zamijeniti jasnim stavom kako u BIH dolazimo kao susjedna država koja ima svoje legitimne interese u BIH.

Jesu li naši političari znali za optužnice koje BiH i RS spremaju protiv ne samo uhićenih, nego i protiv stotinjak drugih veterana, uključujući ugledne generale i bivše ministre? Svakako. U protivnom, već bi trebali smijeniti šefa obavještajne službe. Zašto nisu ništa poduzeli? Odgovor nije teško iščitati iz diplomatskih floskula Stiera, Plenkovića, i Kolinde Grabar-Kitarović, koje se svode na to da ćemo pitati naše “partnere” iz EU i NATO smijemo li poslati kakvu diplomatsku notu susjednoj, prijateljskoj i nesvrstanoj BiH, ili bi bilo bolje da to ne radimo kako ih ne bismo ometali na njihovom europskom putu.

I dok u Hrvatskoj traju prepucavanja oko toga tko je što znao i tko je za što odgovoran, reakcije iz BiH nisu nimalo prijateljske. Na Plenkovićeve posljednje, vrlo umjerene i diplomatske izjave, reagirali su političari iz BiH. Zastupnica srpskog SNSD-a u parlamentu BiH Milica Marković smatra kako se tužiteljtsvo BiH, koje je poručiviši kako se u predmetu za ratne zločine u Orašju ne radi o kvalifikaciji udruženog zločinačkog poduhvata, već kaznenim djela ratnog zločina (zločina protiv čovječnosti i protiv ratnih zarobljenika) zapravo “pravda političarima iz susjedne zemlje”, što je nedopustivo. Ona nije jedina koja tako misli, i velik broj političara u BiH je protiv toga da BiH na bilo koji način opravdava bilo kakve svoje postupke prema hrvatskim državljanima Hrvatskoj.

S druge strane, Hrvatska se opravdava svima i svakom za sve i svašta još od početka stoljeća. I nitko u tome ne vidi problem. Nitko – osim u neformalnom razgovoru Zorana Milanovića – nikad nije rekao da ćemo na univerzalnu jurisdikciju koju je uvela Srbija odgovoriti istom takvom s Hrvatske strane, i uhićivati Srbe za koje iz nekog razloga smatramo da su počinili zločine na Kosovu ili u BIH. Što bi bio normalan potez. Hrvatska je pristala na logiku “individualizacije krivnje” i suđenja ratnim zločincima uz potpuno zanemarivanje osnovonog pitanja, agresije na tuđi teritorij. Pristala je i da se unutar Hrvatske po medijima šire nebuloze o “dogovorenom ratu” (ako je Tuđman dogovorio s Miloševićem da će rat završiti porazom Srbije i njegovom smrću u Haškom zatvoru, to je sjajan dogovor: ako nisu to dogovorili, onda dogovora očito nije bilo), i o “građanskom ratu” (građanski se ratovi vode za vlast u zemlji, a ne za teritorij susjedne zemlje, u protivnom nisu građanski!). Hrvatska nikad adekvatno, kao normalna i zrela država, odreagirala niti na jedan izazov iz BiH i Srbije, čak niti iz Slovenije, iako smo se tu jedino postavili nešto normalnije.

Hrvatsku politiku od smrti Tuđmana definiraju hrvatski kompleksi, mentalitet gubitnika. Hrvatska se ponaša upravo tako da izaziva okolne zemlje da je zlostavljaju i maltretiraju. Hrvatska se boji da će bilo kakva reakcija na pritiske na Hrvate u BiH i Srbiji biti protumačena kao “nacionalizam”, pa i ustaštvo. Velik dio javnosti je upravo beznadno definiran tim kompleksima i strahom da će netko uprti prstom u njih i reći im da su “Hrvatine”, “Balkanci”, ustaše, šovinisti, ako ustanu u obranu vlastitih interesa legitimnim sredstvima. Zato su Hrvati u Vojvodini praktički nestali, a preostali se niti ne žele izjašnjavati kao Hrvati. Hrvati od rata sustavno nestaju iz BiH, uglavnom pod pritiskom Bošnjaka i Srba, a Hrvatska osim mrmljanja sebi u bradu ne čini ništa da zaštiti  svoje interese tamo ni u Vojvodini: zato smo sad u poziciji da, kad naš premijer progovori dvije-tri riječi o tome da je potrebno poboljšati politički položaj Hrvata u BiH, i to popraćene obaveznim zaklinjanjem u vječno prijateljstvo s BiH, to rezultira nasilničkim odgovorom, šamarčinom, u vidu uhićenja hrvatskih državljana u BiH. Da stvar bude gora, Predsjednica je opet, i nakon incidenta, ponovila kako Hrvati neće tražiti “prava na koja nemaju pravo”, poput trećeg entiteta. A svi naši političari i dalje mantraju kako je naš interes prijem BiH u EU, i cjelovitost iste.

To su gluposti. Mi nemamo nikakvog interesa za prijem BiH u EU, a pogotovo nemamo interesa da Srbija bude primljena u EU. Upravo suprotno, naš interes, a i najbolji interes Srbije, je da ona ostane izvan NATO i EU: u protivnom, Srbiji će se morati dati veliki ustupci kako bi pristala prekinuti sve veze s Rusijom, uglavnom na račun Hrvatske. A u perspektivi, prijem Srbije u EU bi značio i dominaciju iste prostorom “Zapadnog Balkana”, uz blagoslov naših “zapadnih saveznika”. Isto tako, mi nemamo nikakvog interesa čuvati Dayton niti teritorijalnu cjelovitost BiH.

Hrvatska, kako sam više puta isticao, ne može utjecati na to hoće li BiH opstati kao cjelovita država, jer je ona to ionako samo na papiru. To ne može čak niti Srbija. Dakle, ako se Hrvati boje da će biti označeni kao “rušitelji BiH” i ustaše ukoliko budu zagovarali legitiman interes da Hrvati u BIH dobiju treći entitet, strah je posve suvišan. Ako se BiH raspadne, neće se sigurno raspasti zbog Hrvata, već samo ako Međunarodna zajednica tu nefunkcionalnu državu odbije i dalje držati na aparatima za održanje života, bez kojih ona nije, a vrlo vjerojatno nikad niti neće, biti u stanju funkcionirati. Pri tom u Srbima u BiH nipošto ne treba tražiti “saveznike u nuždi”, jer oni nam to nisu.

No naš je ključni interes da Hrvati opstanu u BiH, i da dobiju svoj entitet, i oni na to imaju sva prava. Jer takvo pravo imaju i druga dva naroda. Srbi svoj entitet imaju. Bošnjaci također de facto imaju svoj, jer Hrvati praktički nemaju utjecaja na krojenje politike u “federaciji”. Federacija je de facto bošnjački entitet, Hrvati su de facto manjina s nekim, vrlo ograničenim, političkim pravima koja se ne reflektiraju na stvarno stanje na terenu. Ukoliko dođe do raspada BiH, što bi se u slučaju ozbiljnog sukoba zapada i istoka, koji je već sad gotovo opipljiv, i te kako moguć, Hrvati trebaju biti za takav razvoj situacije pripremljeni. Oni ga neće prouzročiti jer to ne mogu, ali trebaju imati svoj entitet kako bi u slučaju raspada bili zaštićeni. Ukoliko do raspada BiH ne dođe, za opstanak Hrvata je opet ključan entitet.

A što se “teritorijalne cjelovitosti BiH” i njenog europskog puta tiče, mi ne trebamo biti čuvari BiH. Niti trebamo isticati kako smo im prijatelji. U politici, poznato je, ne postoje prijatelji. Samo saveznici, i neprijatelji. Saveznici su oni s kojima dijelite zajednički interes u danom trenutku, protiv nekog trećeg. Mi i Bošnjaci u ovom trenutku nemamo zajedničkih interesa, pa ni mi i Srbi u BIH. Bošnjaci i Srbi su toga svjesni, i zato Hrvatsku i Hrvate tretiraju kao neprijatelje, i nije ih nimalo briga što će bilo tko o tome misliti u Zagrebu, Londonu, Washingtonu, ili Bruxellesu. Oni znaju da u zadnja dva navedena grada imaju svoje interese, i da će prisiliti Hrvatsku da podredi svoje interese njihovima. Njihovi interesi su Srbija i BiH u NATO i EU. Naši interesi to nisu, i netko to treba jasno i glasno reći. Nama niti očuvanje teritorijalne cjelovitosti BiH i Daytona nije interes, jer je Dayton iznuđen uglavnom na štetu Hrvata, na što je Tuđman pristao, vjerojatno kao na unaprijed dan ustupak koji mu je omogućio oslobađanje Hrvatske uz američki blagoslov i gledanje na drugu stranu. Nas se teritorijalna cjelovitost BiH ne tiče, kao što se Srbiju niti BiH ne tiče teritorijalna cjelovitost Hrvatske. To jednostavno nije naš problem.

Zato je krajnje vrijeme da Hrvatska počne voditi politiku samo i jedino vođenu interesima, a nipošto strahovima, kompleksima, “prijateljstvom”, ili interesima naših “saveznika”. I te interese treba jasno definirati, obrazložiti, i sve drugo zanemariti. U protivnom, dešavat će nam se još “Orašja”, i ne samo u BiH: čemu se, uostalom, čuditi tome da susjedne države otvaraju lov na hrvatske ratne veterane, kad mi sami pokrećemo takve lovove na njih, kad sami potičemo njihovu difamaciju i sramoćenje po medijima kao seljačina, krkana, primitivaca, divljaka? Sjetite se samo kako se pisalo o prosvjedima u Savskoj! Bošnjacima tako nešto ne pada na pamet, kamoli Srbima. Pa je tako i tretman hrvatskih veterana u BiH i odraz tretmana hrvatskih veterana u Hrvatskoj.

Autor:

ZADNJE VIJESTI