Seks prodaje sve, treba li prodavati i HNK?

Autor:

Ovo nije prvi put da jedan kazališni plakat uzbudi duhove: 2013. je dramsko kazalište Gavella postavilo za neke “provokativan”, za neke jednostavno uvredljiv plakat s lezbo-verzijom Gospe za Matanićevu predstavu “Fine mrtve djevojke”, koji je na intervenciju gradonačelnika Bandića i ravnatelja Gavelle povučen zbog vrijeđanja vjerskih osjećaja građana, koje je inače zabranjeno zakonom, ali se to u praksi u cijeloj EU provodi samo kad se vrijeđaju vjerski osjećaji muslimana. Tako je nedavno u Švedskoj osuđen čovjek koji je jeo sendvič sa svinjetinom u autobusu u prisustvu dviju muslimanki u burkama. Vrijeđanje vjerskih osjećaja kršćana i osobito katolika općenito se smatra “progresivnim” i “naprednim”.

Ovaj je put na plakatu koji najavljuje kazališnu sezonu u HNK fotografija koja manje više svakog asocira na spolni odnos, uz veliki broj 18, koji označava sezonu 17/18 ali zapravo asocira na “adult” filmove. Nakon što se udruga Vigilare pobunila protiv plakata kao vulgarnog i neprimjerenog nacionalnoj kazališnoj instituciji koja se financira iz proračuna RH te nakon što je njen predsjednik dr. Vice Batarelo poručio kako je zadaća HNK očuvanje nacionalne i njegovanje klasične kulture, a ne mjesto za upražnjavanje umjetničkog aktivizma i kulturne revolucije, kazalište je danas reagiralo. Oni poručuju da su kampanju radili vrhunski profesionalni umjetnici, i kako je “isključiva namjera kampanje bila kroz umjetnički koncept najaviti program u novoj sezoni i pozvati publiku da postane pretplatnik našega kazališta, bez ikakvih drugih konotacija”. Ako su taj plakat radili vrhunski marketinški profesionalci, kakvi su onda tek amateri?

Ova priča da tu nema nikakvih drugih konotacija je, najblaže rečeno, vrijeđanje ne vjerskih osjećaja, nego inteligencije javnosti, da se i zanemare manje uočljive plavo bijelo crvene konotacije i nagužena Nina Violić, što je stvar o kojoj se može raspravljati, možda im se omaklo. Ali veliki broj 18 i poza Nine Violić su više nego jasna konotacija, i svatko tko – poput HNK i Jutarnjeg lista,  koji piše “Ako je ovaj plakat prostački, onda je udruga Vigilare skup osobito perverznih ljudi, zapravo seksualnih manijaka. Jer samo takvi mogu u toj fotografiji pronaći išta prostačko”, tvrdi da tu nikakvih svjesnih i namjernih konotacija nema, da su one u oku promatrača, jednostavno ljude pravi budalama. Ako pak autori plakata i marketing HNK stvarno nisu uočili konotacije, onda su oni blago retardirani. Jedina gora stvar od promašene provokacije je nenamjerna provokacija.

A plakat možda ovaj put ne vrijeđa vjerske osjećaje, ali svakako vrijeđa dobar ukus. Ne čak zbog seksualne aluzije, na seksualne poruke na reklamama smo davno navikli, pa i eksplicitnije od ove (Severina jede jogurt, Severina liže sladoled, itd.), nego zbog toga što je takav način reklamiranja jednostavno posve neprimjeren instituciji poput HNK. Ne znam je li potrebno prosvjedovati protiv toga – time se ekipi koja, kako kaže Batarelo, provodi frljićizaciju kulture, samo daje na važnosti. Ali svakako je jednu nacionalnu kulturnu instituciju neprimjereno reklamirati na taj način. Prvo, jer HNK živi uglavnom od državnog novca, novca kojeg dodjeljuje ministarstvo kulture, dakle nije komercijalna ustanova koja živi od tržišta, pa stoga nije primjereno niti potrebno da se na taj način reklamira. Sezona se uglavnom ionako rasproda, ali novac od karata pokriva tek mali dio troškova.

Drugo, bitnije: svi znamo za marketinški zakon “sex sells”, seks prodaje stvari. I provokacija isto prodaje stvari. Ali provociranje preko seksualnih aluzija je tako ofucano i otrcano, provokacija, naročito takva jeftina, jednostavno ne spada u HNK. A upravo u to se pretvorila državna kultura otkad su je ponovo u svoje ruke preuzeli razni Frljići, u jednu veliku provokaciju. Provokacija može biti u funkciji umjetnosti, ali nije svaka provokacija umjetnost. Provokacija može biti u službi umjetničkog senzibiliteta, kako bi se privuklo pažnju na kazalište koje oplemenjuje i obogaćuje čovjeka, ali može biti i gruba i vulgarna provokacija, uvreda za zdravu pamet i dobar ukus.

Frljićeve i frljićevske provokacije u biti nisu umjetnost nego masna balkanska psovka koja se lažno identificira kao umjetnost, seljakluk s Vlašić planine zaogrnut kvaziurbanim ruhom. To su Austrijanci i Poljaci davno prepoznali: prvi su Frljića ismijali i popljuvali, drugi ga nogom u stražnjicu izbacili iz države. Mi pak sad imamo i u HNK Zagreb ravnatelja drame koji prosvjeduje protiv fašizacije društva zajedno s “Radničkom frontom” i ostalim retrogradnim i besprizornim likovima zakopanim u propale ideologije prošlog i pretprošlog stoljeća, pod zastavama SSSR-a i petokrakom. Reklo bi se, kakvi su nam kulturnjaci takav je i plakat koji poziva na pretplatu, iako je to u biti scena iz lanjske predstave (Moliere, Tartuffe). Samo još fali piva u ćošku i đojnt.

Nacionalna kazališna kultura se tako sve više pretvara u jeftino i vulgarno kvazibuntovništvo dostojno jednog Ivana Pernara. Razmišljaju li ljudi koji vode HNK da njihova ciljana publika baš i nije željna jeftinih provokacija i navlakuša, da žele ljepotu, stil, dobar ukus, sve ono čega je u hiperkomercijaliziranom današnjem svijetu sve manje? Ako su baš htjeli “provokativan” plakat, makar po meni nacionalna kazališna kuća nema što biti provokativna, jer je ona tu da štiti i konzervira nacionalnu kulturu i dovede Hrvatima onu svjetsku, mogli su ga napraviti kako treba. Ako pak uopće, kako tvrde, nisu htjeli ništa provokativno, onda im promiču stvari koje im ne bi trebale promaknuti. Onda to možda i nije provokacija, ali je svakako promašen marketing.

I kad smo kod toga, publika u HNK uglavnom očekuje klasiku, a “seksualna provokacija” u kazalištu više nije “in” otkad postoje drugi društveno prihvatljivi načini uživanja u pornografiji i anonimnost interneta. Druga stvar je bila u socijalizmu, kad su Magelli i Lordan Zafranović radili soft-porn kazališne predstave i filmove koji su bili jako popularni i prodavali se pod umjetnost, jer je tada to bio jedini legitiman i društveno prihvatljiv, a ujedno dostupan način konzumiranja pornografije. Danas to više nema smisla, ali kazališta, možda ne zagrebački HNK ali svakako riječki iz vremena Frljića i brojna alternativna na Eurokazu, i dalje “provociraju” golotinjom i seksualnošću. Koga to još provocira? Niti Batarela, ako nema veze s državnom institucijom.

Kome se gleda golotinja, ima internet, kome se ide u kazalište, ide u kazalište: ionako su i mainstream mediji postali polupornografski i sise i guzice su izmiješane s politikom koja je opet sama po sebi postala pornografija svoje vrste. Razne Kimkardashianke i slične su po plasmanu u vijestima u rangu s Trumpom i Kolindom Grabar Kitarović, gubi se granica bitnog i trivijalnog, sve je naoko jednako važno, i to što je starleti ispala sisa i to što je Kim Jong Un ispalio projektil preko Japana pa mu Trump prijeti ratom.  Pa se tako sve više gubi i distinkcija i vrijednosna razlika između visoke kulture i šunda. Pornografija, komercijala, kultura, politika, kazalište, sve je postalo isprepleteno i svedeno na istu ravan, pa onda nije čudno da se događaju kontroverze i oko – plakata.

Autor: