VRIJEME PROGRAMIRANOG MIRA JE GOTOVO! Europa prelazi na ratno gospodarstvo: Strah od otvaranja balkanskog nedovršenog ratovanja iz 90-ih godina prošlog stoljeća nikad nije bio veći
Razotkrivanje Josipa Manolića (treći dio): TROVANJE KARDINALA ALOJZIJA STEPNICA
Posljednje poglavlje u knjizi Josipa Manolića „Politika i Domovina“, u sebi sadrži i najmučniji sadržaj, koji se odnosi na postupanje s organima pokojnog kardinala Stepinca. Od prve stranice knjiga ima vremenski kontinuitet kroz kronologiju zbivanja u kojima je Manolić bio akter ili svjedok, ali priča o Stepincu je izdvojena iz ovog vremenskog slijeda, jer ona za autora ima posebno značenje, što i sam priznaje: “Zagrebački nadbiskup i kardinal Alojzije Stepinac, ostaje nesumnjivo osoba za koju me i danas, 59 godina od mojega prvog susreta s njim, prepoznatljivo povezuje hrvatska javnost.”
„Manolić otkriva kako su neke Stepinčeve propovijedi bile inspiracija i partizanima: „Istina, Stepinčevi istupi protiv rasističke politike režima NDH doveli su do toga da su se pojedine Stepinčeve propovijedi umnožavale i u partizanskim jedinicama i da smo ih i mi u SKOJ-u čitali”.
Hladnokrvan i bešćutan prema kardinalu
Ova informacija svakako je dodatan argument protiv današnjih glasova u Hrvatskoj koji uporno i dalje osporavaju kardinalovu borbu protiv rasizma. Na početku poglavlja o Stepincu, Josip Manolić pokušava dati objektivan prikaz kardinalovog djelovanja, ali u daljnjem tekstu, primjetna je hladnokrvnost pa i bezosjećajnost u pogledu sudbine nadbiskupa Alojzija Stepinca. Ipak, neki detalji koje spominje, svakako su vrijedno svjedočanstvo beskompromisne i hrabre ličnosti kardinala. Naime, u travnju 1945, na biskupskom zasjedanju, hrvatski biskupi, na čelu sa Stepincem, ponovno će osuditi komunizam kao „bezbožni režim“ koji se nasilno nameće hrvatskom narodu.
U tim trenucima, ishod rata već je poznat, a možemo pretpostaviti kako je i sam Stepinac bio svjestan svih posljedica ovakvih javnih poruka. Manolić priznaje kako je Tito donio odluku o likvidaciji Stepinca: ”Oficir Ozne krenut će iz Beograda negdje 4-5 svibnja sa zadatkom da likvidira Stepinca. Odluku je donio Tito nakon sastanka s Jeftom Šašićem i njegovim zamjenikom Kalafatićem, Đorđem Novoselom i uz nazočnost Vladimira Bakarića. Stepinac je trebao biti likvidiran u metežu i gužvi prilikom ulaska partizanskih jedinica u Zagreb, ili dan-dva poslije dok se je ubojstvo moglo pripisati i drugoj strani”.
Zadnja rečenica u ovom citatu zahtijeva dodatnu pozornost. Ubojstvo Stepinca partizani su htjeli pripisati ustašama. Postavlja se pitanje, s obzirom na to da se radilo o uobičajenoj metodi prikrivanja vlastitih zločina- koliko je partizanskih žrtava pripisano ustašama? Danas je teško odgovoriti na ovo pitanje, a iskapanja i povijesne analize, koje bi mogle ponuditi neke odgovore, proglašavaju se revizionizmom.
Kao što je javno poznato, Josip Manolić je kao čovjek od povjerenja Steve Krajačića bio odabran da sprovede kardinala Stepinca u Lepoglavu. To iskustvo, odnosno, prvi susret s kardinalom, Manolić ovako opisuje: „Taj prvi susret protekao je dosta mučno. Nadbiskup nije prihvaćao razgovor, odavao je dojam čovjeka kojemu nije ni do kakve komunikacije. Ja sam pak imao obvezu da ga što detaljnije informiram o uvjetima koji ga očekuju u zatvoru i da mu skrenem pozornost na one formalnosti koje donosi za njega posebno definiran kućni red. Nadbiskup je od prvog dana izdržavanja kazne bio u posebno povlaštenom režimu kućnog reda..“
Prvi čovjek zatvorskog sustava
Poslije ove epizode Manolić je nagrađen postavljanjem na visoku dužnost šefa za izvršenje sankcija Ministarstva unutrašnjih poslova. U prijevodu, postao je prva osoba zatvorskog sustava u Hrvatskoj. To imenovanje dogodilo se u svibnju 1948. Manolić u knjizi potpuno negira odgovornost za postupanje nad političkim zatvorenicima u tom periodu pa tako tvrdi kako ne zna ništa ni o Stepinčevim zatvorskim godinama: „Od 1946-1948 nisam bio u nadzoru zatvorskog sustava i nisu mi bile poznate pojedinosti iz njegovih prvih zatvorskih dana.“
Ta tvrdnja, kao i mnoge druge su u sukobu s prethodnim tvrdnjama Josipa Manolića, i to u istom poglavlju knjige. S jedne strane Manolić tvrdi kako je kardinal Stepinac imao povlašteni status, a s druge kako nije imao nikakvog uvida u pojedinosti o njegovim zatvorskim danima.
Povijesni događaj, o kojem postoje brojna svjedočanstva, proglašava izmišljotinom. Stepinac je bio predmet vrijeđanja i verbalnog iživljavanja zatvorenika pri samom dolasku u Lepoglavu. Taj doček organizirala je zatvorska uprava po nalogu samog Tita, koji je ponosnog kardinala htio poniziti te u njemu izazvati osjećaj izoliranosti i usamljenosti. Manolić piše kako se tako nešto nije dogodilo: „ Odgovorno tvrdim, kao i drugi svjedoci događaja, da nikakvih špalira od zatvorenika ili drugih osoba te nikakvih prozivki i povika u dočeku nije bilo”.
Kako bi potkrijepio tu istinu, Manolić se referira na zapise čuvara: „Dane Mirić, njegov čuvar zapisat će da je oko 17 sati neopaženo od mještana Lepoglave i zatvorenika doveden na izdržavanje kazne zatvora osobnim automobilom iz Zagreba zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac.“ Znači, imamo svjedočanstva zatvorenika koji tvrde jedno i tamničara koji tvrde drugo. Kao tamničar, Josip Manolić, sasvim logično, njihova svjedočanstva smatra vjerodostojnim, dok iskaze drugih svjedoka naziva podmetanjem.
Sustavno trovan
Ono što i danas izaziva najveće rasprave i kontroverze jest trovanje nadbiskupa Stepinca. I u tom dijelu priče, Manolić je u izravnom sukobu s vlastitim tvrdnjama. Manolić ocjenjuje kako je Stepinac bio dobrog zdravlja te da je umro prirodnom smrću. Ako je bio tako zdrav, zašto nije doživio Manolićeve godine?
Znanstvena analiza utvrdila je kako su kardinala sustavno trovali i tako polagano ubili. To je dokazano analizom zemnih ostataka njegova tijela koje su obavile stručne ekipe forenzičara iz Italije. Manolić ne prihvaća ovu istinu nego žučljivo proziva: „Predlažem svim zagovornicima zavjere podastrite dokaze! Odgovorno tvrdim, nikakva trovanja ni zračenja nije bilo, a na Bateljinu tvrdnju o sustavnom mučenju, mogu reći da za tu objedu također nema nikakvih dokaza, niti ih je sam Stepinac ikada ikome kazao ili zapisao u svoj osobni dnevnik”.
Kardinalovo srce
Uistinu, dokaza nema mnogo, ali svakako postoje, a zašto ih nema više, nesvjesno nam objašnjava Josip Manolić kada opisuje bizarno postupanje udbaša s kardinalovim organima. Najvažniji organ, komunistima je bilo kardinalovo srce koje ni pod kojim uvjetima nije smjelo završiti na Kaptolu. Manolić o tim zbivanjima, između ostalog piše: „ …. Opačić je otišao na Šalatu oko 13,00 sati i negdje blizu ulaza u Zavod čekao Volarića oko sat vremena. Kad se ovaj pojavio, prišao mu je, kazao da zna po što je došao i zatražio da mu to preda. Volarić se uplašio i nije se puno odupirao. (Volarić je trebao srce odnijeti na Kaptol) Odveo je Opačića u laboratorij Zavoda, gdje se na policama nalazilo mnogo raznih preparata u formalinu, na kojoj je bila etiketa s rukom napisanim „A.S.“ Opačić je od Volarića zatražio gumenu medicinsku rukavicu, u nju je stavio srce i odnio ga na Zrinjevac. Ujutro ga je predao svom kolegi i prijatelju Joži Guštinu koji je srce odnio u Dom zdravlja RSUP-a u Šarengradskoj i tamo ga je, kako je neposredno nakon toga ispričao Opačiću, osobno spalio u nekoj peći“.
Ako je ova priča istinita, onda ono govori o svom jadu i nemoći bezbožnog, komunističkog mentalnog sklopa. Srce nije ništa drugo nego ljudski organ. Srce se može spaliti, ali duša kardinala Alojzija Stepinca je vječna.
(nastavlja se)
Prethodne dijelove feljtona pročitajte ovdje:
ZADNJE VIJESTI
RUSI SPREMAJU BOLNO OTRIJEŽNJENJE!? Dok Ukrajinci slave, nešto se kuha u pozadini: ‘Mogli bi promijeniti strategiju, a onda bi moglo postati doista brutalno’
‘Hrvati dobili lavor hladne vode u glavu!’ Putinov financijski šut MORH-u: Probudili smo se iz dubokog, pacifističkog, utopijskog sna i došli u ružnu realnost
Kako smo mi Hrvati svoj kraljevski grad smjestili baš u područje gdje vjekovima živi srpska živalj?!