screenshot

PROROČANSKE RIJEČI GENERALA BOBETKA 1992.: ‘Nikome ne smijemo vjerovati!’

Autor: Marin Vlahović

Naravno, generalu Janku Bobetku se moglo vjerovati, kao i vjerojatno svim ostalim prisutnim vojnicima, ali tajnovitost je kod vojnih akcija nužna

Godine 1992. godine na Južnom bojištu, kada je general Janko Bobetko vodio operaciju oslobađanja dubrovačkog zaleđa, jedna njegova rečenica urezala se u pamćenje hrvatskom vojniku, pripadniku Tigrova koji je trebao izvršiti važnu zapovijed. Radilo se o diverziji na prostoru koji je tada bio pod kontrolom neprijatelja. U razgovoru je sudjelovalo šest, sedam časnika i vojnika, među njima i general Bobetko koji je tada upitao ratnika kojem je povjeren ovaj zadatak sljedeće pitanje. I kad misliš to obaviti? „Generale, radije bih da to prvo obavim, pa vam onda javim.“ Zbog ovakvog, naizgled bezobraznog odgovora, došlo je do čuđenja među drugim časnicima. Nisu mogli vjerovati da se tako nešto netko usudio reći generalu Bobetku. Ali general tada prekine neugodnu tišinu, očinski pogleda vojnika i reče mu pred svima: „Tak treba sinek! Ni meni ne smeš vjerovat.“

Naravno, generalu Janku Bobetku se moglo vjerovati, kao i vjerojatno svim ostalim prisutnim vojnicima, ali tajnovitost je kod vojnih akcija nužna. Svatko bi trebao znati svoj segment posla i zadaće. Nema potrebe za suvišnim podacima jer se na taj način informacija, namjerno ili nesvjesno, može proširiti i doći do neprijatelja. Branitelji mi za Bobetka pričaju kako je bio iznimno lukav i mudar čovjek. „Stari je bio opasan“ govore s neskrivenom simpatijom. Jednom je tako bio i u obilasku terena na Velebitu s Damirom Tomljenovićem Gavranom koji je kasnije na Velebitu i poginuo od neprijateljskog snajpera. Bobetko je imao „spitfire“ jaknu bez vojnih oznaka. Naišli su na jednog starijeg vojnika iz okolice Zadra. Kad je vidio Bobetka, taj vojnik, koji je po sjećanjima svjedoka imao preko šezdeset godina, kaže generalu: A i tebe su mobilizirali?! E onda smo stvarno u ku*cu…“

O Domovinskom ratu postoji tisuće ovakvih epizoda, raznih anegdota te naravno priča o istinskim podvizima heroja, ali ne postoje kultura i društvo koje institucionalno štite to ratno vrijeme od zaborava. Dapače, namjera mnogih je da se sve zaboravi. Također, nedovoljno se studiozno pristupa proučavanju bitaka u domovinskom ratu. Djeca u školi, uče samo fragmente, ali ih se ne upoznaje s karakterom i dušom hrvatskih vojnika. Od njih se kriju lica hrvatskih junaka. Tko su bili, i što su sve za Domovinu učinili?

Da bi razumjeli zašto je tako, moramo se vratiti na rečenicu generala Janka Bobetka citiranu na početku teksta. „Sinek, ni meni nesmeš vjerovati.“ To znači više stvari. Ova misao ima tadašnju ali i svevremensku poruku za Hrvate. U kontekstu ratnih zbivanja, general je ustvari pohvalio vojnika jer je ovaj bio svjestan kako su se i u hrvatsku vojsku infiltrirali određeni kadrovi i pojedinci čija lojalnost ponajviše ovisi o samom ishodu rata. Rijetko se o tome govori, ali ostaje činjenica da je Hrvatsku u prvom naletu agresora, tijekom ljeta i rane jeseni 1991. branilo između dvadeset i pet te trideset tisuća vojnika i policajaca. Tigrovi su se u zapadnoj Slavoniji sukobili s najjačim korpusom takozvane JNA, „Banjalučkom korpusom.“ U tim borbama izginula je gotovo polovina od ukupnog broja poginulih Tigrova. Tada, kao i danas, mogao si vjerovati samo onima koji su se dokazali na bojnom polju svojim djelima.

Nakon oslobađanja Hrvatske uslijedio je niz političkih prevrata koji su stvorili državu koja počiva na podjelama i nepovjerenju. Zato se trebamo još jednom podsjetiti riječi generala Janka Bobetka i dati im aktualni i suvremeni kontekst. Ono što je vrijedilo 1992., vrijedi i 2017. Ako voliš Hrvatsku, učini se sve što možeš za nju i o tome šuti, jer nikad ne znaš kome, osim samome sebi, možeš vjerovati.

Autor: Marin Vlahović