Srdjan Ilic/PIXSELL

‘Prijateljstvo’ Srbije i Turske: Preko leševa do ciljeva!

Autor: Marin Vlahović

Ono što je fascinantno kod srpsko-muslimanskih odnosa jest lakoća kojom muslimani Srbima opraštaju zločine. Ivica Dačić uzeo je mikrofon i zapjevao Erdoganu „Miljacku“, a u dvorani su počeli pljeskati. Taj vazalski, pokvareni stil diplomacije nije ništa novo u srpskoj politici.

Shvatite ovu tvrdnju kako god želite, ali Srbi su genijalni. Od 1991. do 1999. pobili su i zaklali više od 100.000 muslimana. Silovali su na desetke tisuća žena. Ubijali su djecu, ranjenike i civile, a u Srebrenici počinili najveći masovni zločin u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Pojedinci koji su huškali na zločine i krvave osvete protiv „Turaka“ bili su, među ostalima, glavom i bradom Aleksandar Vučić i Ivica Dačić.

Identifikacija Bošnjaka i kosovskih Albanaca kao „Turaka“, bila je temelj genocida nad oba naroda, kako u ovom, tako i u Drugom svjetskom ratu. Bosanski muslimani nisu odmah prihvatili NDH, a njihovo masovno pristupanje ustaškoj vojsci  posljedica je zvjerskih zločina četnika u Fočanskom kraju koje su partizani odmah amnestirali te čitave postrojbe koljača i krvnika, bez ikakve istrage, primili u svoje redove. Na zgrožene vapaje partizana Bošnjaka da se zločinci kazne, Tito je odmahnuo rukom. Trebali su mu četnici da partizansku vojsku pretvori u heterogenu vojnu silu u kojoj je velikosrpski element dominantan.

Svi se borili za slobodu

U tom smislu možemo govoriti o svojevrsnoj nadopuni komunističke prakse i ideologije s onom četničkom. Isto se ponovilo u ratovima devedesetih. Petokraka zvijezda i dvoglavi četnički orao. „Smrt fašizmu, sloboda narodu“ i četnički slogan „sloboda ili smrt“ imaju vrlo sličan prizvuk, kao i samo značenje. I četnici i partizani tvrde da su se borili za slobodu.

Velikosrpska mržnja prema muslimanima ipak je puno starija od komunizma. Tu se radi o višestoljetnoj narodnoj predaji, čitavoj književnosti koja je praktično nastala na demonizaciji Turaka kao neprijatelja prema kojima ne smije biti milosti. U toj kulturi kultno mjesto pripada nožu. Miloš Obilić  nožem je ubio osmanskog sultana na Kosovu 1389. Učinio je to podmuklo, služeći se prijetvornošću i lažima, ali takav pristup ratovanju u istoj kulturi smatra se legitimnim, jer Turci i ostali neprijatelji ne zaslužuju časnu borbu.

Draškovićev “Nož”

U romanima koji su se pojavili u zadnjim desetljećima dvadesetog stoljeća nož je (bilo doslovno ili kao metafora za bilo koje drugo oružje) imao dvostruku svrhu: jednostran i pretjeran prikaz upotrebe noža protiv Srba jačao je mržnju prema njihovim susjedima te istovremeno pripremao Srbe na upotrebu noža protiv demoniziranog neprijatelja. Ta je dvostruka svrha osobito očigledna u romanu Vuka Draškovića, prikladno naslovljenom “Nož”, najpopularnijem velikosrpskom literarnom uratku osamdesetih.

Radnja Draškovićeva bestselera odigrava se u istočnoj Hercegovini za vrijeme Drugog svjetskog rata, a njezini najdojmljiviji trenuci su muslimanska sadistička ubojstva, kao u sljedećoj epizodi, u kojoj svi ubojice imaju prepoznatljiva muslimanska imena:

„Naglo se Kemal diže, podivljao u očima, ne može suze da zaustavi, okreće se kao da je pometiljao, trgnu nož iz korica, skoči na Ljubicu, uhvati je za kosu i obori pred Huseina. Jednim zamahom, kao da siječe braveći but, otkide joj lijevu dojku, ona vrisnu, krv ga poštrca po čelu i obrazima. Otkide joj nos, izvuče jezik iz usta, i njega prereza. Zabode vrh noža u oko, podvuče nekoliko puta u krug, podvuče čelik oko kvrgave kuglice koja mu je migoljila među prstima. Kad iščupa oko, zavrljači ga na siniju, pred protu Nićifora. Tada zakla Ljubicu! “

Inače, koga zanima, i ova knjiga pripada popisu srpske lektire. Neka djeca uče! Takve knjige čitaju i pripadnici srpske nacionalne manjine u izdvojenim školskim programima koje mi financiramo, ali to je jedna posebna i šira tema.

Ono što je fascinantno kod srpsko-muslimanskih odnosa jest lakoća kojom muslimani Srbima opraštaju zločine. Ivica Dačić uzeo je mikrofon i zapjevao Erdoganu „Miljacku“, a u dvorani su počeli pljeskati. Taj vazalski, pokvareni stil diplomacije nije ništa novo u srpskoj politici.

U obje Kosovske bitke Srbi su se našli s dvije strane bojišta. Oni, u stvari, sve do masovnih narodnih ustanaka u prvoj polovici devetnaestog stoljeća, nisu nikada bili ujedinjeni u ratu protiv Turaka. Pristali su biti sluge Osmanlijskog carstva, a s vremenom između njih i Turaka razvio se obostrani respekt pa je tako i Srpska pravoslavna Crkva uz islam, postala službenom religijom carstva. Pritom, za razliku od Hrvata nisu masovno prelazili na Islam (niti ih se na to u tolikoj mjeri prisiljavalo). Hrvati, starosjedioci Bosne i Hercegovine, danas se većinom smatraju muslimanima, odnosno, Bošnjacima, iako su porijeklom većinom Hrvati, ili u manjoj mjeri Srbi.

Zbog toga nas ne treba iznenaditi srdačnost Erdogana prema Vučiću i Dačiću. Ti odnosi stvarani su stoljećima. Preko leševa se dolazilo do ciljeva, a ponekad je taj cilj i „prijateljstvo“.

Gdje je u tome svemu Hrvatska? Kao država koja nema vanjsku politiku, mi smo nigdje i kao takvi savršena meta sviju. Dobar primjer apsurdnosti naše pozicije jesu i stalni verbalni napadi Bakira Izetbegovića i drugih čelnika Bošnjaka iz Federacije BiH. Nadam se kako ih neću uvrijediti ako napišem kako se i tu povijest ponavlja. Bivši Hrvati udaraju na one koji su i dalje ostali Hrvati, a to kod nas, uistinu nije ništa novo.

Autor: Marin Vlahović