Ivica Galovic/ PIXSELL
Ivica Galovic/ PIXSELL

Politička i etnička eutanazija Hrvata u Bosni i Hercegovini

Autor: Kazimir Mikašek-Kazo

Uporno ponavljanje mantre „da je ulazak BiH u EU strateški interes Hrvatske“, istog trena nakon „hapšenja“ u Orašju postalo je smiješna floskula, jer taj strateški interes može se ostvariti samo ako i BiH, ovakva kakva danas je, misli da je to i njen strateški interes

Projugoslavenske ili regionske političke snage u Republici Hrvatskoj, zagovornici neke nove konfederalne Jugoslavije, snažno su djelovale već u vrijeme Domovinskoga rata, a eksponenti takve politike, Mesić, Pusić i Josipović na svjetlo dana javno su izašli nakon smrti predsjednika Tuđmana, osobito 2000. godine dolaskom Mesića na Pantovčak i Račana u Banske dvore.

Morbidne optužbe vlastite države za agresiju na BiH, umirovljenje generala, pogrom Hrvata iz Bosne i Hercegovine, neselektivno dilanje arhivske građe kojom su pumpali haško tužiteljstvo protiv vlastite države, imale su za cilj oslabiti suverenost i samostalnost vlastite države, države za čije postojanje i opstojnost, po njihovom mišljenju, ima šanse jedino u nekoj trećoj konfederalnoj Jugoslaviji.

Kontinuitet takve politike nastavljen je dolaskom Ive Sanadera, „detuđmanizacija“ je cvjetala u punom jeku, a Sanader je imao prljavu zadaću bezuvjetno surađivati sa Haškim sudom, onu prljavu zadaću zbog koje mu je Račan prepustio vlast 2003. godine.

Cilj je bio da HDZ na čelu sa Sanaderom završi najprljavije antisuverenističke zadaće kako bi upravo zbog tog krimena u kombinaciji s megalomanskom korupcijom, u pogodnom trenutku mogli zauvijek srušiti HDZ, što se djelomično i dogodilo na izborima 2011. godine dolaskom Zorana Milanovića. Bez obzira na povijesni minimum postignut na tim izborima, bez obzira na sve optužbe protiv HDZ-a kao „zločinačkoj organizaciji“, u HDZ-u i njihovom biračkom tijelu ostalo je dovoljno domoljubnih snaga, a dolaskom T. Karamarka te snage su počele stvarati neke nove politike pobjedama na svim izborima na kojima su sudjelovale.

Nasuprot probuđenom domoljublju nakon dugih mračnih vremena nedržavotvornih politika, Zoran Milanović je nastavio provoditi politike Mesića i Beograda pogromom svih nosivih stupova Hrvatskog suverenizma, sintagmama o „slučajnoj državi sa slučajnim narodom“ i samo naivnim promatračima takva politika je mogla izgledati slučajna, kao plod jednog nadobudnog ego manijaka kakav je Zoran Milanović po svom psihološkom profilu.

Milanović nije vodio svoju politike premda je to pokušao, već je ucijenjen vodio politiku centara moći u Hrvatskoj, a tko su ti centri moći doznali smo iz sadržaja zakona „Lež Perković“! U otvorenom sukobu ideja i politika između T. Karamarka i Z. Milanovića, Milanović, kao istureni igrač vladara Hrvatske sve više je gubio glavu i pozicije i donesena je jednostavna odluka. Treba ukloniti i Karamarka i Milanovića i dovesti na čelo vlade čovjeka koji će stabilizirati i pomiriti lijevo-desne politike. Naravno, takvim pomirenjem, „ne ćemo o prošlosti, okrenimo se budućnosti“, s obzirom na medijski odnos snaga, regionalističke ideje dobile su novi, toliko potreban vjetar u jedra i svojevrsno olakšanje koje je više nego znakovito oslikano u hvalospjevima mentalno komunističkih medija Andreju Plenkoviću.

Isti mediji, s istom vlasničkom strukturom, gazili su tadašnjeg pobjednika Karamarka, a sada dižu Plenkovića na pijedestal kulta ličnosti, isto onako kako su to činili u prvim godinama Sanaderovog mandata. Više nego znakovito!?

Ako je Sanader dobio poklonjene izbore 2003. godine, sa zadatkom da umjesto ljevice odradi prljave poslove isporuke generala Haškom sudu, koji je onda zadatak dobio Plenkovića kojemu je Milanović namjerno ili svojim namjernim glupostima poklonio zadnje izbore? Pri tome moramo imati na umu da nije Milanović bio kreator svoje predizborne kampanje, nije Milanović bio kreator svojih gluposti!? Sve procese pomno je kontrolirao Mesić i njegovi iznutra, Mesić koji je danas zadovoljan pobjedom Andreja Plenkovića. Zadovoljan je i Šeks, a Mesić, Manolić i Šeks, posttuđmanovski, zapravo su kreatori Hrvatske, ovakve kakvu danas imamo.

Andrej Plenković je, čini se, čovjek je sa zadatkom, eksponent politika kreiranih u briselskim hodnicima, politika koje pragmatično gledajući ne moraju nužno biti štetne za Hrvatsku, ali sigurno su takve da ne smiju štetiti politikama briselskih centara moći i to je za EU primarno. Pogled na Hrvatsku stvarnost i stvarnost „bosanskog bureta baruta“ iz briselskih hodnika potpuno je drugačiji od pogleda na tu stvarnost kada se sa svim silnicama tog problema moraš suočiti oči u oči!? Andrej Plenković je već na prvom „strateškom“ koraku približavanja politikama u BiH „slomio zube“.

Uporno ponavljanje mantre „da je ulazak BiH u EU strateški interes Hrvatske“, istog trena nakon „hapšenja“ u Orašju postalo je smiješna floskula, jer taj strateški interes može se ostvariti samo ako i BiH, ovakva kakva danas je, misli da je to i njen strateški interes.

Ma koga je briga za strateške interese Hrvatske, ako mogući partneri tj. vladajuće oligarhije u BiH u tome ne vide svoj strateški interes!? Dakle potpuno promašena politika i pitanje je samo je li promašaj Plenkovića bio namjeran ili slučajan!? Ma koga je briga u BiH za strateške interese EU koja se po izjavama Martina Schultza ovog trenutka raspada?

Pitanje je je li Plenković znao za uhićenja u Orašju ili to nije znao?

Ako nije znao radi se o veleizdaji hrvatskih nacionalnih interesa onih snaga koje žele eutanazirati političke Hrvate u BiH i za to odgovornost snose vodstva sigurnosnih službi, a ako je znao onda se s tom eutanazijom Plenković slaže i ima savjetnike koji Hrvatsku namjerno guraju u slijepu ulicu. Sve se svodi na isto, na politički i etnički nestanak Hrvata u BiH koji su očito postali smetnja svim budućim regionskim, davno iskovanim planovima. Hrvati u BiH su obezglavljeni i podijeljeni u 23 stranke i strančice i nemaju apsolutno nikakvo institucionalno uporište ni minimalno djelovati na strateške politike u BiH.

Nakon što su Plenkovića ponizili Izetbegović i Dodik, mason i hrvatska krvopija Hanžeković pokreće svoje snage – njegov „Jutarnji“ danima pokušava progurati veleizdajničku ideju da djelatnog četnika „Vučića molimo da on posreduje i izvrši pritisak na Izetbegovića i njegovo pravosuđe“ – možemo samo zamisliti kakve bi užasne odnose Hrvata i Bošnjaka to stvorilo. Umjesto da ukinemo Tuđmanovu samobilačku aboliciju četnika i optužimo i Vučića i Nikolića i Dačića za sudjelovanje i/ili planiranje rata protiv RH i potjernicama ih ograničimo u „španciranju“ svijetom (kao što su oni progonili Ejupa Ganića), mi ih trebamo moliti „da malo pritisnu Bošnjake“!? Da nije suludo, bilo bi smiješno!?

Ali tko može ukinuti Tuđmanovu samoubilačku aboliciju, tko može lustrirati srpske pobunjenike i tko može procesuirati abolirane ratne zločince kada se Pupovac javno u Saboru hvali „da je u koaliciji s Andrejom Plenkovićem“?

BiH nije potrebna nikakva pomoć Hrvatske u njenom neizvjesnom pristupanju EU, naprotiv takva pomoć može samo štetiti njihovim strateškim i geostrateškim ciljevima i obvezama. BiH treba ostaviti da sama ispuni zahtjeve EU, a ne da njihove balkanske, „baščaršijske“ podlosti Hrvatska skriva pod tepih. Srbiji je ta pomoć još manje potrebna, jer i Srbija i BiH imaju snažne alate ucjene koje će do krajnosti koristiti u mogućim pregovorima sa EU.

Uostalom, kakav je uzor Srbiji i BiH ovakva, ekonomski, materijalno i duhovno slomljena Hrvatska, potpunu disfunkcionalna i opljačkana država, država koja je „krava muzara“ u tim magičnim euroatlantskim integracijama. Dok je posljedica tih euroatlantskih integracija isisavanje zadnjeg centa iz Hrvatske uz pomoć „belosvetskih“ bankaroida, dotle Rusija i Kina upumpavaju nepoznate svote novca Srbiji, a Turska i ostale islamske zemlje ogromnim sredstvima u BiH grade novi politički i genetski poredak. Ni BiH, ni Srbiji ovakva Hrvatska nije potrebna, jer oni imaju snažne geostrateške ucjenjivačke alate kojima će kupiti ranjenu EU kad god se sjete i na taj način potpuno marginalizirati interese Hrvatske koji strateški i geostrateški uopće i nisu definirani. Za to vrijeme Merkeličina miljenica Srbija istovremeno ima vojne manevre s Rusijom na Hrvatskoj granici i sudjeluje u nekakvim EU vojnim postrojbama! Doista imbecilno i bolesno.

Dakle Bošnjacima i Srbima u BiH nije potrebna suverena Hrvatska, a Hrvati u BiH mogu im biti samo velika smetnja i to su u zajedničkom pravosudnom djelovanju jasno iskazali „hapšenjem“ u Orašju, što je tek početak pogroma Hrvata i svake moguće entitetske politike naslonjene na interese Republike Hrvatske. Treći entitet u BiH je zabranjen, jer bi on snažno učvrstio geostrateški položaj Hrvatske u zaleđu Jadrana.

Bošnjacima i Srbima potrebna je veleizdajnička politika Hrvatske, regionska politika Mesića, Pusićke i Josipovića, ona politika koja je u svim svojim strukturama premrežena jugoslavenskom Udbom, politika koja počiva na filozofiji memoranduma SANU 1 i SANU 2.

A platforma i jednog i drugog memoranduma je kristalno jasna i zrcali se u izjavi većine srpskih akademika: „SPASIMO JUGOSLAVIJU! VELIKA SRBIJA JE REZERVNA OPCIJA!“

Akademici SANU su se složili: “Glavni je cilj sačuvati Jugoslaviju, jer samo u njoj srpski narod će imati svoju cjelinu. Velika Srbija je mnogo manji strateški okvir“!

O velikosrpskom utjecaju u svim bivšim republikama raspadnute Jugoslavije izlišno je govoriti. Udbaške strukture rasprostranjene su i premrežile su sve pravosudne i državno odvjetničke institucije bivših republika od Vardara pa do Triglava, a iz recentnih događaja u svezi uhićenja u Orašju jasno se vidi rukopis tih struktura u Hrvatskoj i BiH i jasno se vidi operativni način njihovog sinkroniziranog djelovanja. Uz pomoć infrastrukture pravosudnih tijela njihova je zadaća relativizirati sve ratove vođene na prostoru bivše Jugoslavije, svesti to na nesretni, nametnuti građanski rat, a pomoću selektivnih i montiranih optužnica najžešće optužiti i osuditi one koji se snažno opiru ideji neke nove konfederalne Jugoslavije.

U Srbiji imamo sudovanje temeljem „univerzalne jurisdikcije“, a u BiH je izgrađena infrastruktura „mini Haga“ sa 14.000 mogućih novih optužnica, naravno većinom protiv Hrvata! Skoro 1.000 zapovjednika HV i HVO-a nalazi se na tim pripremljenim optužnicama.

Jesmo li mi uopće svjesni kolika je nesaglediva povijesna šteta nanesena Hrvatskoj u posljednjih 15 godina? Jesmo li svjesni da danas domoljube poput Hasanbegovića lustriraju oni koji bi trebali biti lustrirani?

Otvoreno je novo lovište na hrvatske branitelje, a na meti su Republika Hrvatska i Hrvati u BiH! Hrvatsku je potrebno prikazati ustaškom državom, a hrvatske vojnike u BiH potrebno je prikazati agresorima i najvećim zločincima. Potrebno je srušiti temelje nastanka Republike Hrvatske, besramno ocrniti Domovinski rat i tim činom sve druge zločine i zločince ekskulpirati od svake objektivne odgovornosti. U BiH je potrebno onemogućiti sva konstitutivna i institucionalna prava hrvatskog naroda, a krajnji je cilj od Hrvata u BiH stvoriti nacionalnu manjinu i na toj politici se aktivno radi, kako iseljavanjem Hrvata tako useljavanjem Srba i islamista. Nije daleko dan kada će u BiH biti manje od 10% hrvatskog življa o odnosu na današnjih 14,5%.

Geostrategija je majka svih politika i daljnjim radikalnim zaoštravanjem ovog naoko epizodnog slučaja u Orašju možda ćemo doći do nekih ispravnih i konkretnih zaključaka.

Tito i Jugoslavija bili su pojam geostrateške sigurnosti ovih prostora u vrijeme „hladnog rata“ i sva bogatstva svijeta stajala su Titu na raspolaganju upravo zbog te činjenice, bogomdanog geostrateškog položaja Jugoslavije naslonjene na Jadransko more. Vještim manipulacijama između Istoka i Zapada, vještim podmetanjem „nesvrstanih“ koji su svi zapravo bili „svrstani“, kupovao je jeftine kredite, socijalni mir, a ponajviše je omogućio samom sebi neviđene hedonističke užitke. Padom „antifašističkog“ (kako ga je zvala „narodna vlast“ DDR-a), Berlinskog zida sve je to palo u vodu, dugovi su došli na naplatu i Jugoslavija se raspala u bjesomučnom osvajačkom ratu Srbije i JNA protiv svih.

Stvorena je Republika Hrvatska, koja je baštinila sve najvažnije geostrateške elemente koji su Titovoj Jugoslaviji vrijedili zlata u vrijeme „hladnog rata“, a vrijede zlata i danas kada se ponovo bude hladnoratovski vjetrovi koji u kombinaciji s radikalnim islamizmom prijete svjetskoj sigurnosti. Bilo bi potrebno pažljivo analizirati koliko je u BiH još uvijek ukorijenjen nostalgični „jugoslavenizam“!?

Baštinili smo geostrateške vrijednosti koje „vrijede zlata“, kad bi Domovinu vodili oni koji Hrvatsku vole i znaju voditi, ali …

Geostrategija kao platforma svih politika nacionalne sigurnosti, geostrategija koja u svim ozbiljnim državama ima stoljetnu tradiciju i najveću važnost, u Hrvatskoj je potpuno marginalizirana namjerno izazvanim ideološkim sukobima i veleizdajničkim srljanjem u neku „treću Jugoslaviju“! I Srbija i BiH, nekim novim konceptualnim regionskim rješenjem Hrvatskoj žele oteti vodeću geostratešku ulogu na ovim prostorima i siguran sam da su se baš oko toga pitanja vodili i nadalje se vode svi unutarnji ratovi na području bivše Jugoslavije.

Možemo samo zamisliti kako se jadno osjećaju oligarsi na Beogradskom pašaluku i u „baščaršijskim sokacima“ kada hrvatski ministar turizma izvjesti o 10 milijardi eura prihoda od hrvatskog turizma, što je samo banalan ekonomski ekonomski pokazatelj u usporedbi sa stvarnom vrijednošću ukupnog geostrateškog kolača kojim bi Hrvatska suvereno trebala gospodariti i na tom tragu ubirati važne međunarodne političke bodove? Hrvatska bi trebala biti geostrateški suverena, a nije!

Hrvatska u 25 godina svog postojanja nije ispunila ni najosnovnije elemente svoje samobitnosti, nije do kraja definirala ni najosnovnije geostrateške pretpostavke, jer nije definirala ni jedno otvoreno granično pitanje. I nepismeni seljak prvo što će učiniti, sagradit će ogradu oko svog novog posjeda!? Kroz sve pukotine na nedefiniranim hrvatskim granicama pušu jugoslavenski vjetrovi i čini se da se ta monstruozna tvorevina nikada nije ni raspala.

Hrvatska nije ni cjelovita država, jer bez Pelješkog mosta to fizički ni ne može biti. Gdje je danas Pelješki most i tko će konačno odlučivati o tom pitanju? Suverena Hrvatska, BiH ili EU?

Srpsko-Ruski prirodno povijesni savez, Tursko-Ruski novi savez i skriveni Bošnjačko-Srpski savez koji je otkriven na „slučaju Orašje“ u svojoj sinergiji ozbiljna su prijetnja i samobitnosti i opstanku Republike Hrvatske. Ni za jedan od ovih starih-novih saveza konstitutivnost Hrvata u BiH ne dolazi u obzir.

Konstitutivnost Hrvata u BiH, mogući treći entitet, ojačali bi geostratešku poziciju Hrvatske, a to ni Srbija, ni Rusija, ni BiH, ni Turska ne žele dozvoliti. Oni imaju svoje planove zagrabiti u taj geostrateški kolač, a što je najvažnije imaju moćne alate za ucjenjivanje EU. Te moćne alate upravo im je poklonila impotentna, veleizdajnička Hrvatska vanjska politika. Najnovija najava Angele Merkel o primanju u azil pobunjenika koji su u Turskoj radili na svrgavanju Erdogana samo će udaljiti i Tursku i BiH od europskih integracija.

Rusija pomoću prijetvorne Srbije i tzv. Republike Srpske ulazi u „mekani trbuh“ EU-e i NATO-a radeći na destrukciji mogućeg euroatlantskog puta BiH. Nakon definitivnog ulaska Crne Gore u NATO savez i propuštene prilike za osvajanje te geostrateške točke na Jadranu, apetiti Rusije, Turske i Srbije na prostorima BiH samo su dodatno pojačani. Nitko ne zna kakva će biti buduća američka politika nakon pobjede Donalda Trumpa – za sada Srbi slave i smatraju da će ih blagonaklono gledati, a Putin je među prvim čestitarima. Postoji opravdana bojazan da će Putin na ovom brdovitom Balkanu dobiti odriješene ruke i projicirati takva rješenja koja odgovaraju jugonostalgičarima.

Ruska ulaganja u Crnu Goru koja dosežu milijarde eura, naseljavanje Crne Gore desetkom tisuća ruskih državljana koji će postati ili su postali državljani Crne Gore ulog je za neizvjesnu budućnost koja se ovisno o političkim događajima može značajno promijeniti. Uostalom vidi se na što je sve spremna Rusija i Srbija u Crnoj Gori – ubiti političko vodstvo samo da bi Crnu Goru spriječili da uđe u NATO.

Srbija diže milijardu eura kredita za gradnju potpuno nerentabilne auto-ceste Beograd – Bar da bi se barem u dalekoj budućnosti dočepala mora i spriječila Crnu Goru da se prometno okrene prema BiH i Republici Hrvatskoj.

Tursko-Ruski savez već sada dominantno utječe na politiku vodstva federacije BiH, a konačan san Turske je također izlazak BiH na Jadransko more i to su pravi razlozi zbog kojih se događa „slučaj Orašje“, zbog kojih se dogodio „slučaj Stolac“, kao i mnogi drugi naizgled marginalni događaji na istoj matrici.

Možemo li onda zaključiti da Federacija BiH zajedno sa tzv. Republikom Srpskom opstruiraju europski put BiH i možemo li zaključiti da je strateški interes Hrvatske, ulazak BiH u EU, samo „prazna puška“ bez ikakve objektivne političke snage.

Daljnji progon Hrvata, političkim suđenjima za ratne zločine u BiH jer su optuženici u proteklih 21 godinu možda i stotinama puta bili u BiH ili tamo neprekidno živjeli, egzodus Hrvata iz BiH je nezaustavljiv, pogotovo uz činjeničnu spoznaju da Hrvati u BiH nemaju nikakav pravni ni institucionalni okvir zaštititi se od ovakvih politika.

Ako Dodikova banjalučka i Izetbegovićeva sarajevska čaršija samo žele istrage u svezi konkretnih zločina Hrvata neka optužnice preda DORH-u, jer ovako su optužnice samo političke naravi.

Problem hrvatske politike tim je veći, jer na optužnicama stoje i teške optužbe protiv već procesuirani i neprocesuiranih generala Hrvatske vojske, a moguća pravomoćna presuda davno zaboravljenoj i napuštenoj „haškoj šestorci“ na čelu s generalom Praljkom za „udruženi zločinački poduhvat“ dovela bi Hrvatsku na dno dna političkog rejtinga sa nesagledivim pravnim posljedicama. Plenković je potpuno na Sanaderovom tragu, imenovanjem Obuljanke za ministricu kulture, koja je Praljkove očajne vapaje i dokaze o nevinosti proglasila šundom .

U pitanju je opstojnost same Države, a apologeti neke nove konfederalne Jugoslavije nakon svih opisanih procesa imat će „dokaz da Hrvatska nije sposobna samostalno postojati“ i da je jedino rješenje udruživanje u neku novu monetarnu ili trgovačku uniju s podlogom od 20.000.000 stanovnika staro-nove Jugoslavije, uz dominantan geostrateško-politički utjecaj Beograda, kako ih je naučio njihov „voljeni drug Tito“.

Nakon „Brexita“ i nakon izjave Martina Schultza o raspadu EU ovakav scenarij dobiva sve više na utemeljenju. Svjedočimo li mi arhitekturi nekog novog „bratstva i jedinstva“?

Ni Beograd ni Sarajevo ni Zagreb ne odriču se Tita. Ista stvar je i s Ljubljanom i Podgoricom i to je poveznica koja bez sumnje utječe na sve političke događaje na ovim prostorima. Dokle god se u Zagrebu bude kočoperio najveći krvnik hrvatskog naroda, Tito, na najljepšem zagrebačkom trgu, dokle god partizanski krvnici i Staljinovi kvislinzi pod krinkom lažnog „antifašizma“ nesmetanu razvijaju protiv-hrvatske zastave sa krvavim petokrakama i banče po RH i Kumrovcu, dokle god se u Beogradu bude hodočastilo „kući cveča“, ideja velikosrpske Jugoslavije ne će biti mrtva, niti će ideja slobodne Hrvatske biti dovršena.

Institucionalno nasilje nad Hrvatima u BiH može vrlo lako dovesti do novog krvavog rata na Balkanu, a ako međunarodna zajednica ne reagira na vrijeme mogli bi svjedočiti krvavom ratu puno širih razmjera. Ionako se ne vidi gdje bi budući kreatori nemira u Svijetu mogli izazvati veliki sukob Zapada sa Rusijom – bilo oko triju baltičkih zemalja, bilo na Balkanu.

Autor: Kazimir Mikašek-Kazo

ZADNJE VIJESTI