Alfredo Borba - wikimedia commons

Papa se treba držati propovijedanja vjere u Boga, ne u klimatske promjene

Autor:

Papa poručuje da su svi koji ne vjeruju u to da ljudi izazivaju klimatske promjene glupi. I, onako, u maniri svakako nedostojnoj svog položaja, ali dosojnoj Karla Marksa, dodaje da će “povijest suditi” onima koji negiraju klimatske promjene i to da su za njih krivi ljudi. Papa bi ipak trebao reći da Katolicima u konačnici sudi Bog, a ne povijest. Pri tome poziva ljude koji u to ne vjeruju “da pitaju znanstvenike”, i poziva se, ni manje ni više, nego na – Stari zavjet. On je, odgovarajući na letu iz Kolumbije na pitanje talijanskog novinara koje se ticalo klimatskih promjena, citirao Stari zavjet -“čovjek je budala, tvrdoglavac ako ne želi vidjeti”. To se, u izvorniku, ticalo spoznaje Boga, a ne klimatskih promjena, ali navikli smo da papa Bergoglio kreativno tumači Sveto pismo.

Na to je možda najbolje odgovor u evanđelju po Mateju (5-22): “A tko bratu rekne ‘Glupane!’, bit će podvrgnut Vijeću. A tko reče: ‘Luđače!’, bit će podvrgnut ognju paklenomu.” No, Sveti otac tu nije stao: “Svatko tko negira klimatske promjene treba otići znanstvenicima i pitati ih. Oni govore vrlo jasno… klimatske promjene imaju učinak, i znanstvenici nam pokazuju put koji treba slijediti. I mi imamo odgovornost – svi mi. Svi, maleni ili veliki, imamo moralnu odgovornost… mi to moramo uzeti ozbiljno… povijest će suditi o našim odlukama”.

Što je sporno u papinoj izjavi? Puno toga. Počnimo od onog da kaže nam “znanstvenici pokazuju put koji trebamo slijediti”: Kao prvo, papa treba slijediti put Isusa Krista i pozivati ostale da čine isto. Papa ne treba niti smije pozivati ikog da vjeruje u bilo što izvan onog što izlazi iz okvira kršćanskog nauka i etike. Sekularni kultovi i masovni pokreti poput ekološkog i te kako izlaze, iako naravno prirodu treba štititi, i spram nje se odnositi s poštovanjem i racionalno. On je poglavar Katoličke crkve, ne Zavoda za primjenjene znanosti instituta Rade Končar. Da ne bude zabune, svačija je stvar hoće li vjerovati u Boga, klimatske promjene, nijedno, ili oboje. Ovdje se ne radi o tome pokazuju li nam znanstvenici pravi put, ili ne: radi se o tome da je papa tu izašao iz okvira svojih kompetencija, i proglasio sve klimatske skeptike lošim katolicima. Što je moralno više nego sporan postupak, jer to je li netko dobar katolik ne ovisi o tome vjeruje li da će nas zadesiti propast svijeta ako ne budemo vozili bicikle umjesto automobila, i da spas besmrtne duše ovisi o tome koliko Co2 naš auto ispušta. Usto, među tzv. klimatskim skepticima i te kako ima i vrlo ozbiljnih znanstvenika.

Nadalje, nije posao znanosti bilo kome pokazivati bilo koji put, niti se ozbiljna znanost time bavi. Znanost se bavi objektivnim proučavanjem i objašnjavanjem zakonitosti, činjenica, pojava i njihovih mogućih uzroka, i to radi određenom zadanom znanstvenom metodologijom. Znanost se ne bavi proricanjem budućnosti, bar ne ona ozbiljna. Najbitnije od svega, znanstveni način razmišljanja se temelji među ostalim na kritici i sumnji: u znanosti, za razliku od vjere, ne postoji ništa što se ne bi smjelo dovoditi u pitanje i sve podliježe dokazivanju i eksperimentu. U pitanjima znanosti, vjerovanju nema mjesta. U pitanjima vjere, sumnji nema mjesta. Zato jer se vjera u osnovi i ne bavi fizičkom, već metafizičkom razinom postojanja svijeta. Niti se njome treba baviti.

Zašto ne bi znanost pokazivala put, pitate se možda? Jer je znanost amoralna, odnosno moralno neutralna, obzirom da su i činjenice takve. Prirodna znanost se ne bavi time koji su postupci moralni i ispravni, nego koje su činjenice točne i istinite. Naravno, znanstvena otkrića postavljaju određena moralna pitanja, i pitanja o tome kako se kao pojedinci i zajednica trebamo prema tim saznanjima postaviti. Ali to izlazi iz domene čiste znanosti, bar one prirodne. To je stvar politike, pa ako hoćete i vjere. Tu bi papina intervencija čak bila i donekle moralno opravdana, kad ne bi bilo nekoliko “ali”.

Prvo, u znanstvenoj zajednici ne postoji jasan konsenzus oko klimatskih promjena, odnosno oko toga koliko i kako ljudi na njih utječu te kakve će biti posljedice. Ali postoji i mišljenje da je stvaranje moralne panike prijetnjom uništenja planete ako se ne donesu globalni protokoli – naglasak je na “globalni” – o “sprječavanju globalnog zatopljenja” pseudoznanstvena prevara temeljena na nedokazanim hipotezama i tendencizonom tumačenju podataka. I da je to dio globalističke agende kojoj je cilj uvođenje globalnih protokola i zakona, a koja je suprotna kršćanskom nauku. Postoji i mišljenje da papa Franjo gura upravo tu globalističku agendu, i to mišljenje ima temelja u njegovim postupcima i stavovima o imigraciji, klimatskim promjenama, homoseksualnosti.

Nesporno je jedino to da se klimatske promjene događaju oduvijek i da će se događati uvijek, i da ih ne možemo spriječiti. I to je jedino što nikom nije sporno. Naravno, nije sporno niti to da je svaka vrsta koja se raširila planetom izazvala manje ili veće klimatske promjene: biljke su stvorile kisik i ozonski omotač, omogućivši razvoj životinja. Ljudi, nesporno, mijenjaju klimu već samim tim što ih je mnogo i sijeku šume da bi stvorili sebi stanište, uzgojem krava koje ispuštaju u zrak više CO2 nego sva prometna sredstva na planeti, sadnjom monokultura. No bismo li se trebali osjećati krivima radi toga? Pokušati smanjiti svoj utjecaj na okoliš? Da, svakako, ali u kojem smjeru i kako, da ne bismo uslijed neznanja i ograničenja naše tehnologije napravili više štete nego koristi? Trebamo li si umisliti da smo mi Bogovi koji mogu svjesno klimu krojiti kako žele, da ona zapravo ovisi o nama? Da ne postoje sile u prirodi (ili izvan nje!) koje su daleko iznad nas i izvan našeg razumijevanja? Opasno je kad sam papa potiče uvjerenje u ljudi da se mogu igrati Boga! I da postoje sekularne mogućnosti iskupljenja!

Problem je što znanost zapravo zna malo o tome kako mi stvarno utječemo na klimatske promjene, i što će se dogoditi u budućnosti, pa stoga ne može dati ni jasan odgovor što nam je činiti. Znanost još manje zna kako spriječiti klimatske promjene: jer, i kad nas ne bi bilo, one će se i dalje događati. Primjer? Razina svjetskih mora raste 2,3 milimetra godišnje. I to dokazuje da ljudi svojim djelovanjem mijenjaju klimu? Ne baš: pogledajte kako je rasla razina svjetskih mora zadnjih 22.000 godina! Prosječan rast razine mora je u tom periodu bio – 6 mm godišnje! A ljudi na planeti gotovo da nije bilo! Izvornik je ovdje. Usto, povijest u zadnjih 5.000 godina bilježi bar 75 dramatičnih i dugoročnih promjena klime, od velikih vrućina u doba egzodusa Židova iz egipta koje su trajale oko osam stoljeća i vrhunac dosegle oko 1100. prije Krista, do mini ledenog doba 1.400-1.800 i velikih hladnoća u ranom srednjem vijeku. Ljudi su se prilagodili i opstali, kao i uvijek. Evolucija je uvijek brža od klimatskih promjena.

 

 

Dakle: od zadnjeg ledenog doba je razina mora porasla za 130 metara, bez ikakvog našeg utjecaja! A ljudi su još tu, nisu izumrli. Kao ni većina vrsta. Još zanimljivije: otkad ljudi dominiraju planetom i grade civilizacije, klimatske promjene su se usporile! Zadnjih 2.000 godina, razina mora se kretala kao na gornjoj slici: tamo negdje u vrijeme Krista, mora su bila metar i pol viša nego danas! A u ranom srednjem vijeku, metar i pol niža. Što nam ovi znanstveni podaci govore? Da će se razina mora i klima mijenjati što god mi uradili! I najgore: čak ne znamo u kojem smjeru.

Da, mi možemo i zacijelo i trebamo smanjiti svoj utjecaj na okoliš u okviru mogućnosti, ali trebamo li kolektivno klečati na kukuruzu, ispovijediti se jer imamo auto koji ispuhuje malo više CO2, i ne idemo biciklom na posao? U stvari, mi čak jako malo znamo o tome kako uopće utječemo na okoliš, i čak ne znamo jesu li te promjene u konačnici negativne ili će dovesti do nečeg o čemu se znanost ne usuđuje niti sanjati. Porast razine svjetskih mora i temperature zadnjih pedesetak godina dokazuje utjecaj ljudi i CO2 na klimu? Znanstveno, ne dokazuje ništa: korelacija kao ni koincidencija ne podrazumijeva uzročno posljedičnu vezu, osim teoretičarima zavjera i maloj djeci, samo indicira da ona možda postoji. Uostalom, u doba moje mladosti znanstvenici su nam predviđali ledeno doba. Danas, zapravo, predviđaju sve posve suprotno od onog što su predviđali pred oko pola stoljeća.

Usto, papa je taj odgovor na pitanje o klimatskim promjenama dao u kontekstu uragana u SAD. Tvrditi da je Irma dokaz klimatskih promjena je otprilike jednako ozbiljno kao i tvrditi da je taj uragan dokaz da postoji HAARP, ili da su ga uzrokovali chemtrailsi. Koincidencija pojave snažnog uragana s time što su klimatske promjene glavna tema razgovora ne dokazuje, znanstveno, baš ništa. Ono što tumačitelji znanosti i prognostičari katastrofe od “znanstvenih radnika” među novimarima do pape tvrde – da je taj “uragan dokaz klimatskih promjena”, je najblaže rečeno glupost kojoj bi se svaki ozbiljan znanstvenik iz viktorijanske ere (dok je ozbiljnih znanstvenika još bilo!) opovrgnuo odmahnuvši rukom i uz posprdan osmjeh. Uragani poput Irme su jednako česti i snažni koliko su bili i zadnjih nekoliko tisuća godina, od 1851 do danas je bilo samo 18 godina u kojima Floridu nije pogodio ni jedan uragana! A u povijesti svijeta je bilo uragana spram kojih današnji izgledaju kao propuh. Što bi tek prognostičari katastrofe rekli da se danas desi eurupcija vulkana poput one Pompeja ili vulkana Krakatau, 1883. godine? Erupcija tog vulkana u južnim morima je snizila temperaturu na sjevernoj polutki za stupanj i pol idućih godinu dana, a klimatski kaos na zemlji je potrajao godinama, u Kaliforniji u kojoj kiša inače padne par puta godišnje je idućih godine kišilo svaki dan! Lista geoloških i klimatskih promjena koju je ta erupcija od prije gotovo sto pedeset godina prouzročila prelazi okvire teksta, no nebo iznad cijele planete je bilo djelomično zamračeno godinama, a klima se u biti dugoročno promijenila. Kako to spriječiti?

Nikako, jasno. Mi nemamo instrumente kojima možemo spriječiti velike promjene klime koje će se dogoditi mimo nas i našeg djelovanja, samo znamo da će se sigurno dogoditi jer su se oduvijek događale. Mi danas jako malo znamo o globalnim promjenama klime i još se manje trebamo u to petljati, jer ćemo zbog oskudnog znanja o svemu vjerojatno prouzročiti više štete nego koristi, kako je inače u povijesti uvijek bilo kad su ljudi temeljem nedostatnog znanja pokretali velike akcije. Primjerice, znanstvenici su pred nekoliko stotina godina smatrali da se bolesti prenose vodom pa su ljudima preporučali da se ne peru, a smatralo se i da trudnice ne smiju biti izložene svježem zraku i sunčevoj svjetlosti, pa su u doba renesanse često bile zatvorene u mračne i neprozračivane prostorije gdje su uglavnom ležale mjesecima ne krečući se. Usput, vjerovali su i da mačke prenose kugu, pa su preporučali njihovo tamanjenje. Što je pogodovalo štakorima koji su bili stvarni prenosioci kuge. Ali eto, pitajte znanstvenike ako ne vjerujete!

Usto, “znanstvene” prognoze budućih katastrofa su se u prošlosti gotovo uvijek pokazale pogrešnima: Sjetite se Rimskog kluba od 300 tada vodećih svjetskih znanstvenika, koji je početkom sedamdesetih “dokazao” da će nafte nestati najkasnije do negdje malo iza 2000. godine ako znatno ne smanjimo njenu potrošnju. Od onda se potrošnja nafte uvišestručila, zbog rasta Afrike i Kine i broja stanovnika na planeti: Ipak, nafte iz do sad poznatih i iskoristivih nalazišta ima za još otprilike do kraja stoljeća! No panika oko nestanka nafte je prouzročila dvije naftne krize, udesetostručila cijenu barela nafte, uvedeno je ograničenje brzine od 88 km/h u SAD, stvoren je OPEC za kojeg je Trump ispravno ustvrdio da bi njegovi osnivači bili u zatvoru da je takva monopolitstička udruga gdje proizvođači dogovorom utvrđuju kvote i cijene na štetu potrošača osnovana u SAD ili bilo gdje gdje postoje zakoni protiv monopola. Dokument Rimskog kluba je u biti bio prevara i pljačka u cilju bogaćenja određene grupe ljudi, pokrivena pred javnošću prognozom katastrofe od strane “znanstvenika”. Pod egidom potrebe štednje goriva dobili smo samo deset puta skuplje gorivo, da bi na kraju ispalo da nafte ima na pretek. Postoji sumnja da je “globalno zatopljenje” ista priča, da ćemo u konačnici samo morati plaćati visoke poreze i globe na jake usisavače, žarulje koje u stvari i svijetle, i aute, ako nam uopće budu dozvoljeni, a nikakvog zatopljenja ni biblijskog potopa neće biti. Iako se emisija ničeg zapravo neće smanjiti.

Predviđanja budućnosti od strane znanstvenika do sad, povijesno gledano, bila upravo onoliko točna koliko i gatanje iz tarot karata i gledanje u staklenu kuglu, pa i kad se radilo o autoretitima poput Einsteina. Ništa od onog što su znanstvenici predviđali za 21. stoljeće se, jednostavno, nije dogodilo: ovdje je jedan mali pregled onog što je znanstveni časopis “Scientific American”  predvidio da će se desiti u idućih deset godina, 2005., prije 12 godina. Od jeftine struje iz solarnih panela koji će ujedno istu skladištiti do lijeka za AIDS, ništa se nije obistinilo. Znanost može puno toga, ali nema te znanosti, niti će je ikad biti, koja može pouzdano predviđati budućnost. Ne, nemamo atomsku fuziju, lijek koji liječi sve bolesti, i kamen mudraca.

Znanost se, dakle, ne smije baviti vjerovanjima u buduće događaje koje ne može sa sigurnošću predvidjeti, kao što se vjera ne smije baviti znanošću, niti se papa treba baviti vjerovanjem u znanstvena i pseudoznanstvena, ponekad i politički motivirana, predviđanja budućnosti. Usto, ateisti često ustanu na stražnje noge kad se crkva petlja u politiku, a klimatske promjene i naš odnos prema njima su, budimo iskreni, prvenstveno političko pitanje gdje se određene politike u interesu određenih skupina pravdaju “znanstvenim dokazima” koji to često nisu, ili ih se proizvoljno i posve neznanstveno tumači.

I na kraju, treba se sjetiti velikog znanstvenika Georgesa LeMaitrea, profesora fizike na katoličkom sveučilištu Leuven, autora teorije Velikog praska. LeMaitre je ujedno bio i katolički svećenik. Njegovo otkriće o postanku svemira je tadašnji papa slavodobitno protumačio kao dokaz kreacije, kao dokaz da postoji Stvoritelj. Odgovor LeMaitrea je bio hladan tuš za papu: odbrusio je da to nije dokaz baš ničega, osim toga kako je svemir fizički nastao (jer vjera, naravno, ne treba tražiti nikakve znanstvene dokaze postojanja Boga, inače nije vjera nego skepsa: znanost je po prirodi stvari skeptična, pa bi takvom trebala biti i kad se radi o utjecaju ljudi na klimatske promjene, inače nije ozbiljna znanost). I usput napomenuo kako on svoju vjeru drži striktno odvojenom od svoje znanosti. Papa bi se trebao držati istog principa. A ateisti koji su tako bezgranično opčinjeni papa Franjom bi se trebali sjetiti toga da se inače zalažu za to da se pape ne petljaju u politička pitanja, ukoliko ona nisu izravno vezana na kršćanski nauk i etiku.

Autor: