Damir Sencar/HINA/POOL/PIXSELL
Damir Sencar/HINA/POOL/PIXSELL

Pad Vlade ili ‘velika koalicija’!

Autor: Kazimir Mikašek-Kazo

Zanimljivo je u cijelom ovom slučaju da je Dalija Orešković, ista ona koja je bez ijednog valjanog dokaza srušila Karamarka, odgodila rasprave u tri prijave protiv Zdravka Marića u kojima postoje indicije za ozbiljan sukob interesa

Andrej Plenković ruši vlastitu Vladu ili si otvara prostor za preslagivanje u Hrvatskom saboru što neodoljivo podsjeća na epizodu kojoj smo svjedočili u nedavnim događajima Karamarkovoga pada. Sličnosti su bez ikakve sumnje velike, akteri su isti i oni vidljivi i oni nevidljivi. Ipak postoje značajne razlike.

Most je rušio Karamarka iz posve drugih pragmatičnih motiva nego što je to, navodno, činio u ovom slučaju ! U periodu njihovog političkog djelovanja za vrijeme Karamarka u Mostu je prevladala jedina moguća ambicija, a to je učvrstiti svoj položaj na političkoj sceni, ostati, a ne nestati u trenutku kada su se počeli osipati zahvaljujući Petrini i Prgometu. U Mostu su bili itekako svjesni da je premijer Orešković tek privremeno rješenje, a isto tako su znali da je njihova ogromna politička moć u Vladi kroz ucjenom oteta ministarstva također privremeno rješenje i da će HDZ u svojevrsnoj kupovini vremena kad-tad krenuti u konačnu ofenzivu i obračun s njima. Možemo slobodno tvrditi da se tu radilo o uzajamnom neprijateljstvu. Mostovo rušenje Karamarka bez ikakve sumnje bilo je podupirano od udbaškog podzemlja, nevjerojatno dobro osposobljene i ustrojene organizacije, a osnovni motiv udbe i njihovih satelita nije bio formalna pomoć Mostu već zaustavljanje Karamarkovih suverenističkih politika, zaustavljanje konzervativne revolucije, spašavanje Tita, zaustavljanje lustracije, zaustavljanje ujedinjavanja branitelja, a osobito zaustavljanje revizije pretvorbe i privatizacije. Jedan od najvećih krimena Tomislava Karamarka bio je najavljeni otvoreni rat uvoznom lobiju koji kontrolira cjelokupni mainstream medijski prostor. Dakle Karamarko nije dočekao svojih pet minuta pojesti ili oslabiti Most, već je bio srušen u poznatom udbaškom scenariju uz pomoć unutarstranačkih struktura u HDZ-u koje su se protivile Karamarkovim politikama. Poznata su imena koja su se protivila Karamarkovim politikama, bila ona javna, bila ona tajna i ta imena danas dominantno vladaju u HDZ-u. U ta imena, prvi među jednakima spada Andrej Plenković koji je to javno obznanio i priznao, pa onda i djelatno dokazao smjenom Karamarkovih ministara.

Nesretni i nespretni pokušaj Mosta rušiti ministra Marića zbog sukoba interesa i kazneno progoniti Todorića nije bio usmjeren na rušenje ove Vlade već je to klasičan populistički potez unutar predizborne kampanje. Taj potez bio je utemeljen i na opće prihvaćenom mišljenju svekolike javnosti koja opravdano misli da slučaj Agrokor nije nikako mogao egzistirati bez ozbiljnog kriminala. Potpuno je razvidno da je Plenkovićeva Vlada mogla i dalje funkcionirati i bez Zdravka Marića, dakle smjenom jednoga, a ne četiri ministra, ukoliko bi se Mariću dokazao sukob interesa i potpuno je razvidno da mogući kazneni progon Todorića ne bi imao utjecaj na daljnji uspješan rad Plenkovićeve Vlade. Od istražnih radnji, kriminalističkih vještačenja, do mogućeg optuženje Todorića prošlo bi najmanje dvije godine, ako ne i više!? Dakle paralelno je bez problema mogao ići „Lex Agrokor“ i mogući kazneni progon, jer vjerojatno će kad-tad do toga neminovno doći. Zanimljivo je u cijelom ovom slučaju da je Dalija Orešković, ista ona koja je bez ijednog valjanog dokaza srušila Karamarka, odgodila rasprave u tri prijave protiv Zdravka Marića u kojima postoje indicije za ozbiljan sukob interesa. Ako smo opravdano optužili Daliju Orešković da je instrument u rukama mentalno komunističke bulumente u slučaju „konzultantica“, u čijim je rukama Dalija instrument danas ako ne u istim? Tko je zaustavio te procese?

Ona ista Udba koja je pomogla Mostu srušiti Karamarka, poglavito pomoću obavještajnog podzemlja i vješto falsificiranih dokaza kojima su na dnevnoj bazi bombardirali Petrova i Orepića, zatim uz masovnu pomoć svih medija, podmetnula je ovaj put Mostu udbašku koru banane na koju se neiskusni Most poskliznuo i vjerojatno se više ne će nikada dići, kao i mnogi „treći putevi do sada“!? Nagovorili su istaknute pojedince iz Mosta da krenu đonom na Marića i Todorića, a ovi su naivno, bez ikakve ozbiljne analitike krenuli u vlastito samoubojstvo iz zasjede. „Tko se mača laća i sam od njega pogine“, a meni se čini da je Most dobio ono što je zaslužio. Ali ne zbog ove naivne akcije rušenja ministra Marića, već ih je Božja kazna stigla zbog rušenja Karamarka i njegovih politika.

Plenković je jedva dočekao ovu jedinstvenu šansu dokazati da nije anemični birokrata nego je sposoban i ima hrabrosti povlačiti državničke poteze. Andrej Plenković nije morao nužno znati pozadinu ove zavjere koja ga je konačno dovela pred svršen čin, nije nužno bio planer, ali svi njegovi prethodni potezi koje je povukao bili su priprema za moguće iskakanje ili rušenje Mosta. Moramo priznati ti potezi bili su pragmatično nužnost obzirom na realan odnos političkih snaga i s obzirom na činjenicu da povjerenje u Most nije bilo na potrebitoj razini zbog prijašnjeg Mostovog lutanja.

U te preventivne poteze svakako ubrajamo uklanjanje svih Karamarkovih ljudi na čelu sa Hasanbegovićem, bezrezervna suradnja sa Pupovcem i manjincima, koketiranje s HNS-om i Vesnom Pusić, odabir Prgometa za gradonačelničkog kandidata, suradnja s Bandićem i niz drugih sitnica koje su upućivale na to da može i bez Mosta ako to zatreba i da može učiniti korak ulijevo u datom trenutku. Iz politika HDZ-a Plenković je potpuno izbacio svjetonazorske teme, zaustavio Hasanbegovićeve projekte „zatvaranja pipe“ i tom politikom otvorio si je put za dobar odmak iz centra ulijevo ako to zatreba. Na žalost, Mostovi pod kapacitirani provincijalski političari nisu vidjeli ništa zaslijepljeni svjetlima reflektora na velikoj pozornici i kao slijepi miševi ili guske u magli upali su u vlastitu mišolovku.

Plenković je ovim političkim hororom svjesno ili nesvjesno gurnut prema velikoj koaliciji o kojoj sam više puta analitički pisao predviđajući to kao završnu scenu operacije rušenja Karamarka, rušenja Milanović, instalacije Plenkovića i Bernardića. Velika koalicija u hrvatskom slučaju ne može se nikako uspoređivati s onom u Njemačkoj. Naime, Njemačka je obavila lustraciju, nema Tita, nema aboliranih četnika, nema svoje Srbe, nema ideološki korumpirano pravosuđe, nije imala domovinski rat i nije imala pljačku u privatizaciji i pretvorbi.

Na spomen velike koalicije u Hrvatskoj svakome odmah padne asocijacija da se tu nužno radi o koaliciji HDZ-a i SDP-a što je potpuno netočno. Za SDP bi ovog trenutka bilo izrazito štetno ulaziti u bilo kakvu koaliciju sa HDZ-om, nalaze se u dubokim previranjima, ali to ne znači da se ideološki ne slažu s mnogim Plenkovićevim potezima. Velika koalicija koja će nastati preslagivanjem ove Plenkovićeve Vlade je ideološka koalicija, koalicija u kojoj će svi partneri imati isti stav o Titu, lustraciji, kopanju po prošlosti, arhivima i isti stav o procesuiranju pljačke u pretvorbi i privatizaciji. Jedino takva velika koalicija u Hrvatskoj je i moguća, a ona s Tomislavom Karamarkom nije bila moguća i zbog toga je srušen. Svi mogući potencijalni partneri u Plenkovićevoj presloženoj Vladi o ovim teškim svjetonazorskim pitanjima imaju isti stav i konačno se udba kroz ovaj sofisticirano osmišljen projekt vratila kući jača nego ikada prije. Ta moćna organizacija postoji i djeluje na prostorima cijele bivše Jugoslavije i kroz nju Jugoslavija nije nikada prestala postojati.

Preslagivanje saborske većine će uspjeti, jer je neformalno dogovoreno puno ranije, Most će ostati bez četiri ministra i bez predsjednika Hrvatskog sabora i konačno će omraženi Most, a omražen je i ljevici i desnici, doživjeti svoj drastičan pad, a možda i silazak s političke scene. Predizborna je kampanja, uslijedit će potpuna medijska blokada Mosta, a s druge strane svjedoči ćemo medijskom veličanju državnika Plenkovića. Moguće je da će i u Mostu doći do raskola, jer posve sam siguran da za operaciju Marić i Todorić nisu u Mostu svi znali niti su te ishitrene, naivne odluke podržali. Ostale strančice u Hrvatskom saboru podržat će bez ikakve sumnje Plenkovića, jer mogući novi izbori za njih bi značili gubitak saborske fotelje zauvijek. Nakon što prođu lokalni izbori podrška Plenkoviću još će narasti, jer u jeku predizborne kampanje mnogi svoju predizbornu taktiku baziraju na napadima na HDZ u želji da ih oslabe ili im otmu dio biračkog tijela. Raskol u HDZ-u malo je vjerojatan scenarij.

Mnogi će pozdraviti Plenkovićevo preslagivanje radi ostanka Vlade i proklamirane stabilnosti Hrvatske, mnogi će ga proglasiti državnikom i herojem, osim onih koji misle da su neriješena povijesna pitanja iz prošlosti mlinski kamen o vratu Hrvatske koji objektivno prijeti potapanjem i onoga što sada imamo. Više je nego razvidno, svi će procesi i snovi o snažnoj Hrvatskoj koja bi se trebala temeljiti na istini o prošlosti, radi sadašnjosti i budućnosti, biti zaustavljeni radi stabilnosti Hrvatske. Tu stabilnost u ovim turbulentnim vremenima, sa utegom INE, Agrokora, Piranskog zaljeva, izbjegličke krize, neriješenih pitanja sa Srbijom i BiH, pod teretom prijeteće globalne krize, na svojim plećima mora ponijeti Andrej Plenković sa novom Vladom i neprincipijelnom koalicijom, za koju hrvatski narod nije glasovao kada je glasovao za HDZ. Ono što zabrinjava jest to što mu je jedini Pupovac dao bezrezervnu podršku!? Znači li to da će onda Plenković tu bezrezervnu podršku Pupovca platiti bezrezervnom podrškom Srbiji po nalogu Angele Merkel i Bruxellesa radi stabilnosti regiona!?

Autor: Kazimir Mikašek-Kazo

ZADNJE VIJESTI