predsjednica.hr/Filip Brala/ Pixsell

Grabar-Kitarović i Plenković nesreću ljudi pretvorili u natjecanje za pozornost nacije

Autor: Marin Vlahović

Ovoga puta stvarno nemamo što prigovarati u pogledu brzine reakcije državnog vrha na elementarnu nepogodu koja je paralizira Zadar. Poplava kakvu ovaj grad ne pamti, nije iznenadila Vladu koja je odmah reagirala. U Zadar su stigli premijer Plenković te ministri Božinović i Krstičević. Vojska se automatski aktivirala i uključila u borbu s vodom. Scene iz Zadra, kao da su snimljene u nekoj drugoj državi.

Uistinu nismo navikli na ovakve prizore u Dalmaciji, a još nam je čudnije vidjeti kako su se na licu mjesta u trenutku našli i dužnosnici, koje inače tako rado volimo prozivati za nezainteresiranost u kriznim situacijama i općenito, generalni manjak empatije prema problemima običnih građana. Logistički gledano, barem na prvi pogled, sve se odigralo onako kako treba, kao da zaista postoji koordinacija između različitih službi, ili čak scenarij za ovakve situacije. Časnik hrvatske vojske pred kamerama je naveo kako stotinu vojnika na širem zadarskom području već sudjeluje u otklanjanju vode te spašavanju imovine.

Pazili da se ne sretnu

Sve se doima kao gotovo savršena operacija, do te mjere, da čovjek postane sumnjičav glede stvarnih motiva, ove iznenadne brige za Hrvatsku. I onda gledajući vijesti, shvatiš, o čemu se zapravo radi. U isto vrijeme prema Zadru su krenuli Plenković i ministri te predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović. Oboje su posjetili zadarsku bolnicu, samo zasebno, kao da ne predstavljaju istu državu, ili u najmanju ruku istu vlast i političku stranku. Davali su odvojene izjave i uložili veliki trud da se nigdje slučajno ne sretnu.

Izvjesno vrijeme, svim promatračima jasno je kako između premijera Plenkovića i predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović komunikacija ne štima, ali do sada nisu bili toliko vidljivi razlozi za ovaj međusobni animozitet. U političkim porukama, kao i ideološki, nema tu većih razlika. Naivci koji su mislili da je Kolinda Grabar-Kitarović domoljubna heroina, gadno su se prevarili. To naravno ne znači kako je automatski rigidni komunist i jugo-nostalgičar, već da je jednostavni ”boli džon” za politiku i teme koje opterećuju mnoge Hrvate.

Tijekom predizborne kampanje odlazila je u Savsku i tamo držala govore, glumila razumijevanje i busala se u domoljubna prsa. Danas, kada je pitaju o legitimnosti pozdrava „Za dom spremni“, pokazuje kako je istodobno neprincipijelna i neobrazovana. Zar je toliko teško reći napornim novinarima i raznim provokatorima kako su poginuli HOS-ovci heroji Domovinskog rata te da kao takvi nemaju nikakve veze s ustaštvom Drugog svjetskog rata? Da je pozdrav „Za dom“ povijesni hrvatski pozdrav, ali da je njegova izvedenica „Za dom spremni“ ustaška inačica koja je u suvremeno vrijeme, nakon zadnjeg rata, definitivno promijenila svoje značenje te da simplifikacija aktualnih prijepora u društvu doprinosi još dubljim podjelama?

Praznina iza osmijeha

Mogla je puno toga reći, samo nije znala kako, jer se u stvarnoj politici uopće ne snalazi. Društvene mreže, stalna potreba za slikanjem i namještanjem osmijeha, glumljenje vazda neke vedrine, energije, sve kako bi se prikrila stvarna praznina.

Suočimo se s istinom. Kolinda Grabar-Kitarović predsjednica je zato što su tako htjeli određeni krugovi u Americi. Jedina dobra stvar vezana uz nju je ta što nije Ivo Josipović.

Između onoga što ne želimo i ničega, izabrali smo ništa. Ženu koja nema sposobnosti, kapaciteta ni karaktera da bude ministar, a kamoli predsjednica Republike. U Srbiji je četnički pokret potpuno rehabilitiran, a naša domoljubna predsjednica nema hrabrosti izreći neke notorne činjenice. Ustaški pokret nastao je kao odgovor na velikosrpski teror u Kraljevini Jugoslaviji. Njegov radikalizam pa i zločini za koje nema opravdanja, svakako su posljedica i tog terora. Evidentno ona to ne može i ne smije reći jer se to ne bi svidjelo nekome u Americi.

Hladni premijer

O bruxelleskom slugi Plenkoviću već je sve rečeno. U pitanju je individua lišena normalnih ljudskih emocija i reakcija. Hladnokrvan, bešćutan i pomalo bizaran premijer koji uvijek teži kompromisnim rješenjima koja nikome ne odgovaraju, osim njemu samome.

Ovaj duet čini vlast koja nije adekvatna izazovima vremena. Neprijateljsko okruženje, elementarne nepogode, socijalna nepravda i gospodarski kriminal, kao i neprestani rad ”pete kolone” zahtijevaju lidera koji posjeduje odlučnost i čvrstinu. Predsjednica i premijer, neovisno o karakternim razlikama, vrlo su slični. Ono što ih povezuje jest taština, patološka želja da se usprkos svemu, nametnu kao broj jedan u državi. Zato su i pohitali u Zadar, kako bi dokazali da se na njih može računati u svakom trenutku i situaciji. Otišli su, kako bi u očima naroda ispali bolji nego što jesu. Nesreću ljudi, borbu za spašavanje života i imovine, pretvorili su u natjecanje za pozornost nacije. Ne znam tko je u ovom nadmetanju pobijedio, ali sam poprilično siguran, kako su najveći gubitnici ovakve vlasti, građani Republike Hrvatske.

Autor: Marin Vlahović