Mosul pao, Molenbeek se drži: ISIL nije poražen, niti će skoro biti

Autor:

Kad će ovo prestati, pita se nekakva glumica koja je tragediju u Barceloni krajnje neukusno iskoristila za samopromociju, tj. naslikavanje svoje stražnjice po Facebooku i da se pohvali da je u Barceloni. Ne, neće skoro: Alahovi vojnici zadnjih dana rade prekovrermeno.

Istovremeno, malo tko se još sjeća da su početkom ove godine u Barceloni, poprištu najnovijeg velikog terorističkog napada, održani veliki prosvjedi ljevice, koji su okupili 160.000 ljudi. Tražili su da Španjolska odmah – prihvati imigrante. Ti imigranti su svoju zahvalnost Barceloni pokazali jučer.

No, stvarno, kad će to prestati? Kad netko pokrene križarski rat i potjera muslimane odakle su došli, ili kad oni uvedu šerijat ovdje i istrijebe ili prevedu na Islam kršćane, pri čemu je drugo puno vjerojatnije. Naime, prva opcija nije realna jer Europi njen moralni kod, koji je i dalje kršćanski iako je Europa odavno suštinski ateistička, brani takav postupak. Ni u srednjem vijeku, u vrijeme rekonkviste, ponovnog osvajanja Iberijskog poluotoka, današnje Španjolske i Portugala, nije bilo moguće takvo rješenje. Zato je rekonkvista- sukob islama i kršćanstva na teritoriju današnje Španjolske – i trajala stoljećima. Od osmog, kad je, 718., sedam godina nakon što su Mauri osvojili Iberijski poluotok, do 1492., kad je osvojena Grenada. U idućih dvadesetak godina preostali Mauri – preci današnjih Marokanaca, ugrubo rečeno – su prisiljeni prijeći na kršćanstvo, ili napustiti Španjolsku.

Time nije izbjegnuto da Islam uhvati trajne korijene na europskom tlu: osmanska osvajanja su ostavila trajni trag u vidu pretežno islamskih BIH i Albanije. U drugim okupiranim zemljama, kršćani su ostali vjerni svojoj vjeri. Kao i u Italiji, posebice Siciliji, koja je također bila okupirana od strane muslimana dugo, dugo vremena. Možda tu treba tražiti uzroke zašto se kršćanstvo dulje održalo na jugu Europe nego na njenom sjeveru. Tamo gdje su se ljudi osjećali manje ugroženima, tamo gdje su zaboravili višestoljetnu opasnost od islama, jer je nikad u pravom obliku nije niti bilo, bili su skloniji odreći se vjere i nacionalne homogenosti u ime velikog ničeg. U ime tlapnji o multikulti svijetu bez vjera i granica, iz Lenonove pjesmice. U ime sekularne profanosti.

Bliski istok nije bio te sreće: taj nekoć civilizirani dio starog svijeta, još iz vremena helenizma, nakon što je neko vrijeme bio dobrim dijelom kršćanski, pao pod islamsku vlast, praćenu istrijebljenjem kršćana. Nekadašnje crkve i katedrale su pretvorene u džamije, pa i čuvena Aja Sofija je nekoć davno bila kršćanska crkva, a Bizantsko carstvo, ishodište istočnog kršćanstva, palo u ruke muslimana i postalo ishodište pohoda osmanlija na Europu. Stigli su, kako znamo, do pred sam Beč. U zaustavljanju te pošasti i Hrvatska je imala veliku ulogu – ali se od tih ratova nikad nije u cjelosti oporavila, naročito demografski. Ceh svega toga i danas dolazi na naplatu.

Istovremeno, na zapadu Europe u jeku je apologetika islamskih terorista. Oni nas, znate, kolju jer smo zli kršćani, i jer smo bijeli rasisti, i jer smo to zaslužili jer smo njihove zemlje držali kao kolonije, i zbog križarskih ratova, i jer su oni deprivilegirani zato što smo mi privilegirani, i sve ostale gluposti iz repeortara retardirane i izmišljene povijesti. U stvarnosti, naravno, nisu kršćani ti koji su kolonizirali islamske zemlje, već su oni stoljećima pokušavali osvojiti kršćanske zemlje, s promjenjivim uspjehom. U stvarnosti, križarski ratovi koje antife vole svima stavljati pod nos kao da mi imamo išta više veze s njima nego oni koji su se kršćanstva odrekli i odbacili ga pa ga i otvreno mrze, mrzeći i vlastito kulturno naslijeđe pa i sebe same, iako su se često pretvarali u obične pljačkaške pohode nipošto nisu bili neopravdani, radilo se o borbi za povrat zemalja koje su muslimani preoteli i okupirali. Što bi bio grijeh vapeći do neba da se radi o zemlji kakvih domorodaca koju su naselili bijeli ljudi i tamo zasnovali državu. Ali ovako, problem je u kršćanima!

S takvim stavom većine europljana, ne vidim neke perspektive za rješenje. Europa sebe već odavno tješi time da će terorizam prestati kad ISIL bude poražen u Siriji i Iraku. Davno sam rekao da je to besmislica, jer, suprotno narativu medija i političara, ratovi u Siriji i na Bliskom istoku nisu uzrok terorizma u Europi, niti imaju veze s njim. Ratovi na Bliskom istoku čak nisu niti uzrokom invazije “migranata” na Europu, jer velika većina njih dolazi iz zemalja u kojima nikakvog rata nema, ili iz zemalja u kojima plemenski ratovi traju neprekidno negdje od Julija Cezara. Jer, teroristi u Parizu, Briselu, i drugdje, nisu došli iz Sirije na čamcu. Ne, oni su rođeni u Europi, često kao druga ili treća generacija! A mi godinama slušamo debilnu demagogiju kako se “protiv terorizma treba boriti na izvorištu, u Siriji”, nerijetko popraćeno pljeskom intelektualno insuficijentnih i kognitivno kljastih. Kao da je ta demagogija ikad, uostalom, služila ičem drugom osim da se opravda rušenje Asadovog sekularnog režima i uspostava islamske države na teritoriju današnje Sirije, pod kontrolom “umjerenih terorista” koji nisu iz ISIL-a nego iz Al Quaide!

Zato pad Mosula i vojni poraz ISIL-a nije, kako su se neki naivno ponadali, označio i prestanak terorizma u Europi. Mosul je možda pao – ali teroristi u Parizu i Bruxsselu nisu došli iz Mosula, nego iz Molenbeeka u Belgiji. Teroristi koji su davno prije “arapskog proljeća” raznijeli autobuse u Londonu su rođeni u gradiću u Engleskoj u kom je danas preostalo četrdesetak bijelih Engleza, koji je etnički posve očišćen od domorodaca! Razumni ljudi poput Enocha Powela su prije pola stoljeća su upozoravali kakve će nužno i neminovno biti posljedice masovne imigracije, to je svakom tko je nešto iz povijesti naučio trebalo biti jasno. Masovna imigracija je uvijek i svugdje u povijesti u konačnici rezultirala sukobima i ratovima.

A u tom ratu, muslimani će se boriti za ono što im je najsvetije, Alaha. Za to su spremni poginuti. Za što će se boriti Europljani? Za svoje pravo da piju pivo i jedu svinjetinu? Je li vrijedno za to poginuti? Ne, naravno, zato su na zapadu sve glasniji oni koji kažu da se, eto, mi moramo prilagoditi pridošlicama. Ne smijemo ih izazivati jer su plahi, osjetljivi. Krivo ga pogledaš i on izvuče čakiju i prikolje te. Zato ih se ne smije krivo pogledati, to je ružno, to je rasizam.

Zdrav razum i goli instinkt za samoodržanjem pak zovu na oprez: u ljudskoj je prirodi da su podozrivi prema ljudima iz druge sredine, drugog plemena, druge vjere, druge boje kože, druge kulture. Taj instinkt nije nastao bez razloga, ljudi su društvena bića, pripadaju nekoj zajednici, i u pravilu se solidariziraju s njom kad dođe do sukoba. S kim će se solidarizirati muslimani u Europi dođe li do sukoba većih razmjera, do neke islamske revolucije negdje u Europi gdje ima dovoljno muslimana da je provedu? Nije teško predvidjeti. Istraživanja pokazuju da većina muslimana podržava ideju o uvođenju šerijatskih zakona u europu, a dobar dio, doduše manjinski ali bitan, oko četvrtine, podržava i nasilje protiv kršćana u ime Islama. “Ali oni nisu u većini”, kažu liberali. Kao da je to bitno! Nisu ni nacisti u Njemačkoj nikad imali većinu! Ni komunisti u Rusiji! Nije bitno tko ima većinu, nego tko dominira i kontrolira određenu društvenu skupinu. Kombinacijom zastrašivanja i propagande islamisti mogu bez problema kontrolirati muslimansku populaciju u Europi.  U toj populaciji ima na milijune onih koi podržavaju terorizam, prešutno ili aktivno, i na desetke tisuća onih koji su spremni počiniti teroristički čin.

Naravno, patetično je gledati reakcije bijelih Europljana nakon svakog terorističkog čina, kao danas u Barceloni kad s glavnog gradskog trga poručuju “eto, izašli smo na cestu, vidite da se ne bojimo”, okruženi kordonima policije! Naravno, pa najbolje još da se ljudi trebaju bojati izaći na ulicu! Ali, strah je tu i sve je prisutniji. Europljani lupetaju o ujedinjenosti u borbi protiv terorizma, ali podjele su u stvarnosti sve veće. Podjele na one koji žele nastaviti kao do sad, u smjeru multikulti i multinacionalnih država u nadi da će se jednog dana sve samo od sebe srediti, da će jednog dana terorizam nestati netragom bez neke vanjske sile koja će ga spriječiti, i da će svi živjeti sretno za sve vijeke vjekova, i na one koji smatraju da tome treba stati na kraj radikalnijim mjerama.

Ali radikalnijih mjera nema niti ih može biti. Teroristi ne samo da su među nama, nego su državljani EU. Dakle, nemoguće ih je protjerati. Čak i one koji su došli i odbijen im je azil u većini slučajeva nije moguće protjerati, jer se za dio njih ne zna odakle su zapravo došli, a i kad se zna, zemlje iz kojih su došli ih nerijetko ne žele primiti natrag. S druge strane naš politički, edukacijski i represivni sustav nema nikavkog utjecaja na muslimansku zajednicu u Europi, na velik dio nje. I vodeći njemački islamolog Basam Tibi, musliman rođen u Siriji, profesor i autor brojnih knjiga o Islamu u Europi, došao je nedavno do zaključka: Islam je nespojiv sa zapadnom civilizacijom, posve nekompatibilan. Integracije neće biti.

Naš svijet se promijenio, priroda politike se promijenila, mi to ne želimo priznati. U vrijeme moje mladosti, politika je bila sporedna stvar na zapadu, bar ovakva kakvu danas imamo. Većina ljudi je politiku vidjela kao mogućnost države da im pomogne naći posao, ostvariti ambicije, osigurati integritet tijela i imovine kroz represivni aparat, a krajnja ljevica i desnica su bile nakupine agresivnih ideoloških fanatika koji su bili uvjereni da će ih netko drugi doći glave ako oni njega ne ubiju prvi.

Zavjera ili ne, planirano ili ne, najmerno ili posve slučajno, centar je otklizao daleko ulijevo od mog rođenja, a sigurnost i blagostanje stvar prošlosti. Priče o miru, jednakosti, poštivanju različitosti, uključivanju u društvo sviju i svakog ma kako marginalnoj skupini pripadali, pretvorili su Europu i zapad u orvelovsku distopiju, socijalističku sveprisutnu i sveregulirajuću totalitarnu državu koja ne štiti, već svojim politikama imigracije ugrožava živote onih koje bi trebala štititi, dok horde fanatika marširaju ulicama u obrani tih i takvih politika uz povike “nacist”, “rasisti”, “homofob”, upućene svakom tko dovede takve politike u pitanje.

Dugo smo se zavaravali da je ljevica, ma kako ekstremna bila, za razliku od ekstremne desnice zapravo bezopasna; hrpa ostarjelih hipija i mladih revolucionarno nabrijanih studenata koji u životu nisu pročitali dvije ozbiljne knjige sve skupa. Jedni će umrijeti, drugi će jednog dana odrasti, zaposliti se, uozbiljiti. No to se nije dogodilo. Ohrabreni time što su njihove imbecilne i od stvarnosti odvojene ideje uvijek nekako nalazile put do visokih krugova, intelektualnih i financijskih elita, pa i vlada država, oni su preuzeli potpunu kontrolu i počeli oblikovati naš svijet prema svojim mjerilima. Društvo je postajalo sve slabije i mekše, oni sve jači. Razum je postao fašizam. Filozofija “živi i pusti druge živjeti”, poštuj druge ali štiti sebe i svoje, je prepustila mjesto antifa-ideologiji koja kaže “živi kako ti mi kažemo, govori što ti mi dozvolimo”. Borba za opstanak je ustupila mjesto filozofiji socijalne države gdje svatko “ima pravo na život dostojan čovjeka”, radio ili ne, pa i bio građanin ili došao jučer s planine u Afganistanu. Prosperitet zapada je taj isti zapad učinio dekadentnim i razmaženim, ideju homogenog društva koje funkcinira na temelju kulturne kompatibilnosti stanovnika je zamijenilo društvo koje promovira “alternativne životne stilove”. Kao i u socijalizmu, sve je više onih na zapadu koji traže da ih država (“društvo”) hrani i oblači, “jer oni to zaslužuju” samom činjenicom da su živi i postoje, ali bez zahvalnosti. Na kraju, sve je više onih koji agresivno grizu ruku koja ih hrani. “Bijeli supremacionist”, kako jadno, zapravo! A to je samo zadnja u nizu optužbi.

S druge strane, već smo se pomirili da smo za sve one koji traže “više različitosti” u Europi, različitosti koja sad ljude gazi kamionima i automobilima u ime svoje različitosti, mi koji plaćamo poreze koji financiraju podjednako antifu kako i imigrante “Hitleri.” I da ćemo i dalje biti na udaru optužbi za rasizam, seksizam, homofobiju, katolibanstvo i što sve ne čisto zato jer smo bijeli i kršćani, ako smo muškog spola onda još i gore. Povijest se krivotvori sve otvorenije, uklanjaju se spomenici kao što su u SSSR-u retuširali fotografije i s njih brisali članove Vrhovnog sovjeta kad bi ovi završili u Gulagu. Zanimljivo, nitko ne povlači paralele između nacista i ubojica iz Barcelone. Koji, baš kao i nacisti, ubijaju ljude jer im se ne sviđa koje su vjere i nacije. S tim da su nacisti bili ograničeni uglavnom na Židove, dok je popis kod islamista puno dulji: kršćani, budisti, hinduisti, ateisti, Židovi, svi su na listi za odstrel. Bijeli supremacionizam? Zašto nitko ne spominje smeđi supremacionizam Arapa?

I koji je naš odgovor na prijetnju? Borba protiv Islama? Ne, nego borba protiv islamofobije. Koji je naš odgovor na to kad muslimani sve češće autima namjerno gaze ljude? Uklanjanje svega islamskog, kao što se nakon incidenta u Charlottesvilleu masovno uklanjaju svi spomeni na Jug i generala Leeja u SAD? Ne, nego iz Švedske dolaze pametni prijedlozi da se zabrani promet automobilima u centru gradova! Jer, ne smije se reći da su muslimani opasni, pa se tvrdi da su automobili opasni!

Koliko to ludilo može trajati? Bojim se, puno dulje nego se itko usuđuje i pomisliti. U povijesti, takve su situacije obično rezultirale krvavim revolucijama, kad ljudi ne bi imali alternative, i kad bi znali da od političara nemaju što očekivati. No, ovog puta niti revolucije nema na vidiku. Izgleda da smo posve izgubili svaki kapacitet za samoobranu. No jedno je sigurno: za ovu situaciju ne treba kriviti muslimane. Nego one koji su ih doveli, od Angele Merkel do Antife. Jer, da vam je netko uvalio opasan proizvod koji vam je ubio dijete, mogli biste ga tužiti. Da vas susjedov pas ugrize, možete tužiti susjeda. Istom logikom, trebala bi postojati mogućnost da ako vam imigranti ubiju dijete, tužite onog tko je imigrante i doveo, a bio je svjestan opasnosti i upozoren na nju.

Autor: