Hrvoje Jelavic/PIXSELL
Hrvoje Jelavic/PIXSELL

‘Hrvatski labirint laži’

Autor: Miki Bratanić

"Hrvatskoj je nužno potreban hitan izlaz iz labirinta laži na polje istine, kako bi se suočavanjem sa vlastitom poviješću mogao završiti ovaj suludi virtualni ideološki građanski rat."

„Labirint laži“ je njemački film koji govori o javno-političkim opstrukcijama suočavanja njemačke javnosti sa zločinima nacizma. Desetljeće nakon završetka Drugog svjetskog rata, tisuće onih koji su u nacizmu okrvavili ruke, integrirali su se u sve pore društva, od obavještajnih, gospodarskih i političkih, pa je svako nastojanje otkrivanja pune istine užasa nailazilo na prepreke. Svima je bilo lakše okrenuti glavu i „okrenuti se budućnosti“, a mnogobrojne žrtve morale su se suočavati sa svojom poviješću svakodnevno susrećući svoje zločince. Nitko nije želio kopati po vlastitoj povijesti, jer su mnogi bili dio tog mračnog vremena, pa bi kopanje moglo dovesti do vlastitih korijena i sramote. Zato je šutnja bila blago. Sve dok se krajem pedesetih nije okupila mala grupa mladih ljudi koji su preskočili prepreke vlastitih obiteljskih tereta prošlosti i odlučili istinu o zločinima nacizma staviti pred lice njemačkog naroda. I lavina je krenula. Suđenje koje je uslijedilo i osude koje su donesene sigurno nisu obuhvatili ni manji dio svih koji su bili u toj zločinačkoj mašineriji, ali suđenje je postiglo potpuni cilj; okrenulo je glavu njemačkom narodu, otvorilo je njegove oči, suočilo ga s istinom i činjenicama. Tako rasterećena povijesnih utega, Njemačka je krenula naprijed u svoju budućnost, te iz pepela i ruševina postala svjetska velesila, ostavljajući za sobom svoju mračnu povijest.

Povukao sam paralelu s našom hrvatskom svakodnevicom, ali ne s opstrukcijom suočavanja hrvatske javnosti s nacističkim, fašističkim ili ustaškim zločinima, jer u Hrvatskoj na sreću nema nacista, fašista ili ustaša (premda se mnogi političari i njihovi medijski istomišljenici nadljudskim naporima trude da ih izmisle) koji bi to mogli raditi, već s opstrukcijom suočavanja hrvatske javnosti sa svojom komunističkom prošlošću koju i danas rade nasljednici komunističke ideologije.

Četvrt stoljeća nakon stvaranja države Hrvatske, očito je da komunistički mentalitet u Hrvatskoj nije povijest, te da raspad Jugoslavije nije značio i raspad komunizma, pogotovo one njegove kompnente koja je zatirala nacionalno. I danas mnogi žive dobro na račun blaćenja svega što je Hrvatsko, po istom ključu kao što su to nekad radili njihovi prethodnici. Isti recepti iz oba rata ponavljaju se na jednak način: sakrij istinu – istakni laž. A kada se to radi dovoljno dugo, onda su rezultati zajamčeni.

Raspodijelivši se na dvije strane političke scene, lijevu i desnu, stara se oligarhija zaogrnula dvjema svetinjama – antifašizmom i domoljubljem – te ih licemjerno zloupotrebljava, zavaravajući ovaj naivni i nepismeni narod, koji je prihvatio poziv na „zaborav povijesti“. Naravno, mnogi koji pozivaju na zaborav povijesti ne zaboravljaju onaj dio koji njima odgovara, a u kojem je laž, već ga i dalje do povraćanja ponavljaju na očigled naroda, koji nije sposoban upaliti svjetlo i provesti vlastitu „lustraciju“.

Nema nikoga tko bi racionalno, objektivno suočio javnost s istinitom koja glasi: hrvatski narod participirao je u oba svjetska zla – fašizmu i nacizmu na jednoj strani, i komunizmu na drugoj. Na žalost, nikoga nema da otkrije plašt svetinja i ukaže na one koji se ispod njega skrivaju. Na žalost, jer hrvatski narod je participirao i u antifašizmu i u domoljublju i na to treba biti ponosan, a ne može jer su svetinje oskvrnjene i izmješane sa zlim i nečasnim.

Usprkos navodnim medijskim slobodama, naša javnost ne zna istinu o zločinima komunizma, već i dalje konzumira one laži koje su se desetljećima plasirale i nudile kao univerzalna istina, a u kojima se ističu ili umnožavaju samo ustaški zločini, a prikrivaju ili umanjuju oni komunistički.

A u čemu je razlika između njemačke i hrvatske opstrukcije? U čemu je razlika između ljudi koji opstruiraju istinu? U čemu je razlika između ovih zločina? U čemu je razlika između ovih istina? U čemu je razlika između Nijemaca i Hrvata koji okreću glave?

Komunizam je najveće zlo u povijesti čovječanstva – i to pokazuju brojke. Kineski komunisti ubili su, prema procjenama međunarodnih instituta, 65 milijuna Kineza, što je deset puta više nego što su nacisti, fašisti i nihovi pomagači zajedno ubili pripadnika židovskog naroda. Ruski komunisti ubili su milijun Židova. Najdulju bodljikavu žicu kojom su opasani ljudi u povijesti čovječanstva podigli su i po njenim tragovima kasnije izgradili zid upravo komunisti u Berlinu kako bi zarobili ljude u komunističkoj „demokraciji“, u njihovom „koncentracijskom logoru“. O zločinima komunizma u Hrvatskoj objavjeno je, prema mojim spoznajama, gotovo 200 knjiga, a ona o komunističkim zločinima samo u Dalmaciji sadrži gotovo 800 stranica.

Sve ove činjenice, na žalost, hrvatskoj javnosti nisu dovoljne da progleda i ne postoji kritična masa koja bi hrvatsku glavu okrenula u povijest i otvorila joj oči, pa je zato ona danas podijeljena do boli na svim razinama, jer u temelju našeg društva nedostaje istina. I zato je Hrvatska, za razliku od Njemačke, tamo gdje joj je i mjesto: u blatu vlastite povijesne kaljuže u kojoj se valja i ne može iz nje izaći i krenuti u istinsku budućnost.

Na žalost, suđenje kao što je bilo u Njemačkoj, u Hrvatskoj nije moguće, jer su propušteni pravni mehanizmi koji bi omogućili suočavanje javnosti s istinom, a istina o tom dijelu naše povijesti ostala je samo dio predizbornog folklora desnog rukava našeg političkog kaputa.

To je na duši onih kojima je to bila ljudska i građanska dužnost i koji su bili plaćeni da to naprave. Tisuće žrtava komunizma u Hrvatskoj umrlo je gledajući svoje zločince kako se mirno šeću ovom zemljom i – što je najgore – participiraju u vođenju i upravljanju ovom zemljom.

Preskakanjem ovih povijesnih istina, a ponavljanjem povijesnih laži, srušila se moralna društvena osnovica, relativizirao ljudski život i pogazilo dostojanstvo.

A tamo gdje nema istine, nema ni pravde, nema ni demokracije.

Zato je Hrvatskoj nužno potreban hitan izlaz iz labirinta laži na polje istine, kako bi se suočavanjem s vlastitom poviješću mogao završiti ovaj suludi virtualni ideološki građanski rat. Samo istina može rasteretiti ovo teško breme podjela i samo rasterećeni možemo napokon krenuti dalje u budućnost u kojoj će istina predstavljati uzor i vrijednost, a ne prijezir, i u kojoj će se ljude koji se bore za istinu cijeniti i poštovati.

Autor: Miki Bratanić

ZADNJE VIJESTI