Luka Stanzl/PIXSELL

MARCEL HOLJEVAC: Tko se poskliznuo u Bakačevoj?

Autor: Marcel Holjevac

Bandić je, sviđalo se kome ili ne, došao iz Pogane Vlake – zbog čega su ga urbane seljačine često ismijavali - i donio duh kozmopolitizma u Zagreb

Malograđansko-čaršijski mentalitet je jedan od većih problema ove zemlje. Kad god tko pokuša napraviti nešto što nije posve utilitarno, dosadno, nemaštovito, naiđe na ismijavanje i prezir sitnih duša, jalnuških diletanata i ordinarnih nesposobnjakovića. U korijenu svega je zavist, jer oni nemaju sposobnosti niti hrabrosti provesti u djelo tako nešto.
Zato, mimo svega što inače mislim o Bandićevom poštenju, iznimno cijenim njegovu poduzetnost i kreativnost, pa i hrabrost da se ponekad ide protiv struje. Koliko je sitne ljudske bijede i jala u svim onim sprdanjima s fontanama, koliko zlobe u napisima da Bandić radi ovo ili ono “dok narod gladuje”! Dođavola s tom pričom! Uvijek netko negdje gladuje, uvijek je netko negdje siromašan. Je li to razlog da svi skupa jedemo koricu kruha umjesto da po ulici ližemo sladoled i jedemo hot dog? Da se prestanu prodavati kolači na Zrinjevcu i tamo otvori pučka kuhinja? Da skrušeno hodamo pognute glave ulicom i ispričavamo se drveću za zrak koji dišemo, siromašnima za relativno blagostanje koje neki uživaju?

Bandić je, sviđalo se kome ili ne, došao iz Pogane Vlake – zbog čega su ga urbane seljačine često ismijavali – i donio duh kozmopolitizma u Zagreb. Zahvaljujući ponajviše njemu, Zagreb danas više nije turobna i siva socrealistička zabit u eks-komunističkoj državi, nego jedno od najatraktivnijih turističkih odredišta srednje Europe! Možda Zagreb nije Budimpešta niti Prag, ali bogami više nije ni sinonim za sivilo i dosadu kakav je ne tako jako davno bio!
Dežurni seronje i profesionalni moralisti su ismijali i napali njegov zadnji projekt skijaške staze u Bakačevoj, razlajali se po društvenim mrežama i medijima kao živčani pekinezer kojeg je susjedova mačka našamarala. Zagreb bi po njima trebao živjeti dosadnim, ćudorednim životom bez ičeg zabavnog i maštovitog, jer to, gle vraga, košta.
Da, sve nešto košta. Ali tko ništa ne ulaže ne može ni očekivati ništa. Unatoč svim njegovim brojnim manama, Bandić je svijetli primjer u Hrvatskoj: dok Rijeka propada pod Obersnelom, ne miče se iz osamdesetih, dok se Osijek seli u Dublin, dok Split ostaje Split, dotle Zagreb zadnjih 20 godina proživljava nevjerojatnu transformaciju, i danas je jedini grad u Hrvatskoj koji donekle iskače iz opće samoubilački turobne atmosfere. Ako ste imalo ljudi, barem dio svog novca, ma koliko malo imali, potrošit ćete povremeno na nešto šašavo i zabavno, nešto za što savršeno dobro znate da vam nije potrebno, ali vas veseli.
Staza u Bakačevoj za utrku skijaških legendi je, budimo iskreni, zabavna i originalna ideja, ideja koja će Zagrebu svakako donijeti veliku promociju, koja će se vrtjeti po svjetskim televizijama i youtubeu, koja bi, ako sve protekne u redu, mogla biti jedan od najboljih propagandnih poteza ikad. Ali sitne duše, najviše oni kojima su roditelji šezdesetih i sedamdesetih došli u Zagreb na studij iz Dalmatinske zagore, i dalje mrze “hercegovanca i dotepenca” Bandića. Jer on troši na javna dobra, fontane i skijaške staze, umjesto da im sagradi “besplatne” stanove kao Tito njihovih djedovima kad su došli iz šume!

“Vizionarski” potez Plenkovića: HEP za INU!

Petrov i nije tako blesav kako se čini. Ali za sebe. Odigrao je udbašku igru i srušio Karamarka, navodno zbog INE, “jer mi sigurno dobivamo arbitražu a Karamarko je za nagodbu, fuj mađaronski plaćenik”, da bi on sad s tom istom bratijom uvjerio cijelu Hrvatsku kako je jako mudro otkupiti od pametnijih susjeda Mađara njihov udio u INI, neovisno o cijeni, jer to će ionako platiti građani iz svog džepa, a političari će pokupiti vrhnje. Kao što će građani platiti i izgubljenu i posve nepotrebnu arbitražu, do koje je došlo jer je Hrvatska očito odbijala ispuniti svoj dio ugovora s Mađarima i poštovati vlastiti zakon o privatizaciji INA-e iz 2002. Lovostaj prestaje, INA će ponovo biti kasica-prasica udbomafijaške vrhuške. Self-service za kriminalce, kakva je i bila do 2000. i najave privatizacije, kad je godišnje gubila 200 milijuna dolara koje smo mi, “vlasnici”, pokrivali. Hvala vam na takvom “vlasništvu”, ja bih radije da vlasnik budu Mađari!
Ali o tome sam već pisao. To je potez koji nema nikakve ekonomske logike ni svrhe, to je bacanje dvadesetak milijardi kuna u vjetar, i prečac do bankrota države. Jedina svrha tog poteza je dokazati kako su Plenković i njegova ekipa briselskih pripuza domoljubi, kao što je jedina svrha Milanovićevog inaćenja MOL-u bila dokazati da on nije Sanader, što će zemlja platiti tri-četiri milijarde kuna.

Novi moment u cijeloj priči je da je Vlada, uz malo njurganja Bulja, odlučila financirati prodajom udjela u HEP-u idiotima koji smatraju da je dobar posao uložiti novac u kompaniju kojom upravljaju hrvatski političari. Ta kompanija, istina, zarađuje novac – i to masu novca – unatoč tome što je vode gangsteri iz HNS-a, što se na direktorska mjesta zapošljava isključivo po političkim kriterijima i vezi, dakle uz predočenje stranačke odnosno partijske iskaznice, unatoč tome što zapošljava tisuće uhljeba. A zarađuje samo zato jer ima monopol, pa može guliti kožu građanima kako mu se sprdi.
A Hrvati i dalje nasjedaju na priče kako ništa nije smjelo biti privatizirano i kako će biti bolje kad sve to ponovo bude “naše”! Hrvatska desnica, ako tako nešto uopće postoji, umjesto da se jasno založi za privatizaciju obje firme – jer javna poduzeća nisu samo snažan generator javnog duga kojeg će plaćati naša djeca i unuci, ako ne odu u Irsku, nego i generator kriminala, uhljebništva, i najgore od svega – komunističkog mentaliteta, stoji na istim pozicijama kao i šef sindikata u HEP-u Denis Geto, inače suosnivač maoističke organizacije “Radnička fronta” zajedno s notornim ekstremistom Matom Kapovićem. Naše, sve to treba biti “naše”! Kao da to “naše” nije i upropastilo bivšu državu i bacilo je u korupciju i dugove, a na najboljem putu je da uništi i ovu!
A ako i dalje podržavate ideju o kupovini INA-e novcem od prodaje HEP-a, razmislite o ovom: za deset do dvadeset godina većina novih automobila će ići na struju. Inine pumpe će zamijeniti punionice za elektromobile. A mi prodajemo Elektru da bi tim novcem kupili naftnu kompaniju koja ne proizvodi naftu, već je uvozi, i čija se glavna imovina, uz dvije propale rafinerije u koje treba uložiti teške milijarde da bi bile – možda, kad i ako – profitabilne, sastoji od lanca benzinskih pumpi! Stvarno, vizionarski potez Plenkovića i Mosta!

Američka avantura

Ljevica je nervozna jer nikako Kolindi Grabar Kitarović ne uspijeva namontirati nekakav spomena vrijedan skandal. Sad su protiv nje podnijeli čak tri prijave za sukob interesa. Hej, prošlo im je s Karamarkom, zar ne…? U čemu je sukob interesa ako predsjednica države putuje u SAD, službeno ili neslužbeno (da, postoji i neslužbeni posjet), da bi se sastala s vodećim ljudima Trumpovog tranzicijskog tima?
Iz Predsjedničinog ureda su javili da je posjet služben, i da ona, za razliku od Vesne Pusić, u državničke posjete ide redovnom linijom. Čemu uopće ta hejterska kampanja? Takvo prozivanje je potpuno deplasirano i komično, i kad se bi ne radilo o čistoj zloći, i kad takvo prozivanje ne bi imalo takav odjek u medijima, stvar ne bi bila vrijedna spomena. Što je tu zapravo uopće sporno, iz perspektive ljevice, teško je reći.
Iz moje, sporno je nešto drugo, a to je nedavni posve nepotreban susret u New Yorku s Hillary Clinton. Iznimno je glupo pred izbore u SAD stati na stranu jednog kandidata, jer kad on izgubi, kao što je izgubio, morate ići na noge novom caru i zakleti mu se na lojalnost. I probati se vaditi u stilu “ono s Hillary je bila samo prolazna veza…”
I kao druga stvar, nejasno je tko radi u Uredu predsjednice, pa da nisu u stanju preventivno staviti kakvu kratku najavu puta, nego im se događaju ovakve amaterske greške. To bi bilo dovoljno da se izbjegne tzv. skandal. A “skandal” tamo gdje ga nema forsiraju mediji čiji se vlasnici otvoreno hvale time da ne plaćaju porez i objavljuju piratske snimke od golova Lige prvaka nadalje. Gdje ide Predsjednica i zašto? Ide u SAD, pobogu! Kao da je prvi put da ide tamo!
Ispada da je sporno samo kad ona putuje u SAD: kad jugoslavenčine putuju po kirgistanima i sjevernim korejema, kad davno bivši predsjednik Mesić putuje po zabitima četvrtog svijeta tko zna za čiji račun i interes – ali o trošku RH – onda to nije problem! Mesić je šest godina trošio državni novac na svoje putešestvije nakon što je prestao biti predsjednik, i deset godina prije toga dok je to bio, i nikome nije palo na pamet da ga pita u čemu je caka, koju korist RH ima od njegovih putovanja, ali kad Kolinda Grabar Kitarović ode dogovoriti se o budućim odnosima najmoćnije svjetske sile i RH s timom najmoćnijeg čovjeka na planetu, dignu golemu halabuku ti isti mamlazi koji ne znaju ni gdje su šuplji dok se ne popipaju – ali zato “pouzdano znaju” da je Kolinda otišla privatnim poslom u SAD. Ipak to nije njihov voljeni drug Tito koji je Galebom išao u kurvarluke. Njemu zacijelo ne bi prigovarali.




Vokabular hrvatskih intelektualaca

Vjeran Drago Zvonimir Carlos Pilsel Grković Cayetano Felipe Lopez Martinez y Gonzales, ili kraće Pilsel, je od svih hrvatomrzaca najviše pogođen gore spomenutim putovanjem. U jednom od svojih polupismenih udbaško-jalnuških uradaka bivši terorist-wanabe je Predsjednicu počastio hrpom epiteta: „Potpuno bezosjećajna prema ljudima u potrebi, prema onima koji unatoč slabim plaćama služe i dežuraju … ne želi da se čitavi i zdravi vrate kući ako su u misijama poput one u Afganistanu, … prema nama Kolinda Grabar-Kitarović pokazuje prezir i tvrdoću srca: ‘Gladni su, neka jedu kolače’, čuje se iz Amerike…“.
Naziva je Pilsel još i „neodgovornom Vrhovnom zapovjednicom lišenom svakog osjećaja solidarnosti i morala“, kaže da je „nebitna i bezvezna da za nju nitko ni ne pita“, pa dodaje da treba biti „bezosjećajan gad da u noći kad tvoji sugrađani obnavljaju vjeru u to da život može biti kudikamo bolji nego što jest pobjegneš u SAD te da tim građanima zapravo poručiš da te boli dupe“. U nastavku kaže, „ta gadura svojim ponašanjem potvrđuje da je u potpunosti neiskrena, da ne cijeni ni građane ni zemlju koju predstavlja i da živi u potpuno parazitskom odnosu prema svima nama“.
Zatim je još naziva „Čokolinda Grabež“ i kiti je epitetima „nepromišljena, neupućena, plitka, dekoncentrirana, nebulozna, agresivna i zlobna … bezosjećajna gadura i parazit“. Na kraju čitave te hrpe, da prostite, sranja, Pilsel umno zaključuje: „Hrvatska predsjednica je inkarnacija onog najgoreg što u Hrvatskoj moramo napustiti: bezobrazluk, nepoštivanje drugih, nestručnost, licemjerstvo i nedostatak sućuti“.
Kritizirati političare argumentirano je jedna stvar. Grubo osobno vrijeđati bilo koga je druga stvar, i odraz primitivizma Pilsela i medija koji tog pećiskog trola sumnjive prošlosti uopće pripuštaju na svoje stranice. Sloboda govora je jedna stvar kad se radi o facebooku i psovanju majke političarima u birtiji, no u profesionalnom novinarstvu bi ipak trebalo poštovati nekakve minimume profesionalizma, i zakonitosti struke. Da ne govorim koliko je jadno kad jedan Pilsel piše za osobu koja je predsjednica jedne, makar i nebitne, države da je „nebitna osoba“: Pilsel ni u toj nebitnoj državi nije nitko bitan. Nije čak ni nitko nebitan. Samo relikt hrvatske udbaške prošlosti.
Naravno, ne očekujem da će se HND oglasiti u vezi divljanja Drage Pilsela, jer je predsjednik te filijale SNS-a koja glumi stručno cehovsko tijelo previše zauzet svojim “šrafima” i paranojom od ustaša koji ‘oće da ga genocidišu. Piljenjem “šrafa” na kotačima. Kad smo već kod toga, čekamo željno rezultate istrage o Lekovićevim “šrafima”. Najmanje što duguje javnosti nakon što je Hrvate implicitno optužio za ustašluk je izvijestiti javnost o tome što je policija pronašla. Tim više što je on zadnji koji, zbog funkcije koju obnaša, smije od javnosti išta skrivati.

Šljam




Obožavam kad se “antifašisti” i borci protiv nacionalizma izautaju kao obični šovinisti, rasisti i šljam. Kad sjašu sa svog visokomoralnog konja i prikažu se u pravom svjetlu, kad izađu iz ormara. Oni mrze generalizacije, osim kad oni to rade. Dragan Markovima, borac protiv nacionalizma (hrvatskog) i ultranacionalist (jugoslavenski) po vlastitom priznanju, profesor na fakultetu i lider novoosnovane marginalne i ekstremističke stranke “Nova ljevica” se pošteno izblamirao kad je na svjetlo dana izašao njegov dvije godine star intervju, uredno zabilježen na youtubeu, u kom kaže da su “Dalmatinci maliciozni podli ljudi koji vam nikad ništa neće reć u facu” – smetalo mu je što su mu iza leđa govorili da je Jugoslaven i komunjara, a ne u lice. Zašto ga to vrijeđa kad sam ne skriva da je Jugoslaven i komunjara, i zašto se sklonio u Split, a ne tamo gdje ga srce vuče – negdje oko Beograda, ostaje enigma.
“Ne mogu reći da nas je niko šikanirao i tjerao”, kaže Markovina, ali onda govori kako se Split “užasno promijenio” pa onda palamudi o fašizmu i logoru u Lori (halo, Markovina, fašizam je bio na srpskoj strani!) i kaže “svi ti Hercegovci, taj šljam, iz Herceg Bosne, a živi u Splitu…”
A odakle je on ono došao u Split??? Nije li krajnje licemjerno i ogavno žaliti se da ti iza leđa pričaju da si komunjara i jugoslavenčina (a vjerojatno i srbenda, što svakako jest) a onda u idućoj rečenici iza leđa ljudima govoriti da su “šljam”!
No dobro, od ljevice čovjek ni ne očekuje nego dvostruke moralne kriterije po principu “nije govor mržnje kad mi to govorimo, nije fašizam kad mi to radimo”. A ni od njegovih stranačkih kolega tipa Vesne Teršelič i Zorana Pusića čovjek ne očekuje da misle drukčije i smatraju da nije u redu tako se ponašati. Da je netko za Srbe poput njih rekao da su šljam, svakako bi već bile podnesene prijave za govor mržnje. A svi su oni manje-više Srbi vlastitim izborom, mogli su isto tako biti i Hrvati, vrata su im bila otvorena.
Zoranu Pusiću, jasno, ništa nije sporno. “Sporno bi bilo da to za Dalmatince kaže neki Zagorac, ali kolegi Markovini tata je s Korčule, iz Lumbarde”, kaže on, zaboravljajući reći odakle mu je mama (sličan slučaj kao i kod mladog Glavaševića). “Ono što je govorio u intervjuu rečeno je ljutito, sigurno je imao loših iskustava, ali mislim da je apsolutno zlonamjerno stavljati to u kontekst bilo kakve generalizacije”, drži Pusić. I dodaje kako su ti o kojima govori stvarno i bili “politički šljam”.
Jasno, svatko ima pravo na svoje mišljenje o tome tko je politički šljam. Osobno, smatram da su šljam Markovina i njegovo društvo. I jugofašisti. Naravno, nemojte to shvatiti kao generalizaciju. Nisu svi Srbi takvi.

Nekretninski harač

Od nove godine ukinuto je pravo da prvu nekretninu kupite bez plaćanja poreza na promet nekretninama. Samo će umjesto pet posto poreza plaćati – četiri. Stvarno darežljivo od Vlade! Treba li reći i hvala? A iduće godine uvodi se porez na nekretnine. I oporezivat će se sve.
Ja, osobno, nisam protivnik poreza na nekretnine. Činjenica je da su Hrvati desetljećima sve ulagali u beton, jer se to u socijalizmu činilo najsigurnijim, a u biti je bilo i jedino moguće ulaganje. Činjenica je da bi i puno uspješnija zemlja propala da je toliko novca otišlo u nekretnine koje uglavnom zjape prazne, a toliko malo u ulaganja u vlastito obrazovanje i posao. Hrvati tradicionalno jako nerado ulažu u vlastito obrazovanje, nekako svi više vole da država uloži “društveni” (susjedov) novac u obrazovanje njihove djece koja će onda to znanje “koje nije roba” kao osobni kapital odnijeti sa sobom u Dublin ili Toronto.
S te strane, porez na nekretnine ima smisla – ako će se time potaknuti građane da više ulažu u znanje i posao a manje u beton, ako će se time urediti da vrijedne nekretnine ne propadaju jer vlasnici nemaju novca za njihovo održavanje. Ali, pod nekoliko uvjeta. Prvo, da oni koji imaju nekretnine ispod određene vrijednosti i/ili kvadrature ne plaćaju ništa, da oni koji imaju skromne nekretnine plaćaju minimalni porez na onaj dio koji prelazi minimum, a da oni s dvorcima i tri kuće na moru plaćaju neki razuman iznos poreza. Nadalje, da se uredi tako da nema muljanja prenošenjem nekretnina na djecu od brata, firmu, i tako dalje. Da se izbjegnu malverzacije. I treće, najvažnije: da se ukine porez na promet nekretninama.
Jer, plaćati istovremeno dva poreza posve suprotne namjene je suludo! Porez na promet nekretninama je problematičan, jer koči inače jako slabu mobilnost radne snage u Hrvatskoj: ljudi nerado sele za poslom jer ako mijenjaju grad, moraju prodati i kupiti nekretninu i na to platiti suludo visok porez od čak 5% vrijednosti nekretnine, vjerojatno najviši u svijetu! Taj porez je kontraproduktivan, a svrha mu je posve suprotna onoj poreza na nekretnine, čiji je cilj upravo potaknuti mobilnost.

Kadrovik Kovačić

Mostov Ivan Kovačić se već davno našao u ovoj rubrici. Taj veliki poštenjačina iz Omiša je jednom davno rekao da suradnja s HDZ-om nije moguća jer tamo ima korumpiranih ljudi koji zapošljavaju ljude po vezi. I jer HDZ-ovci sebi na čelo lokalnog ogranka u Omišu biraju čovjeka koji se njemu ne sviđa i s kojim je u ratu.
Neovisno o tome je li dotični HDZ-ovac lopov, napisao sam tada, nije nimalo korektno kadrovirati po tuđoj stranci i suradnju na nacionalnoj razini uvjetovati time koga će članovi HDZ-a sebi izabrati na čelo lokalnog ogranka Omiš, jer uostalom to je njihovo demokratsko pravo i na to Vlada ne može utjecati, niti smije. A sad je taj veliki borac protiv korupcije uspio mimo svih natječaja zaposliti kao savjetnicu u svom ministarstvu Sonju Čikotić, članicu Mosta i suprugu Ante Čikotića, Mostova državnog tajnika u Ministarstvu zaštite okoliša i energetike. Sonja Čikotić pri tome je u Ministarstvu uprave zaposlena bez javnog natječaja, jer je premještena s fakulteta na kojem je dosad radila u Ministarstvo.
Sve je legalno, zar ne? Makar bilo i očito? Ali nije legitimno! To je sprdanje sa zakonom i očiti klijentelizam! Jer, ta tridesetogodišnjakinja očito nema nikakvog iskustva na području energetike koje bi je kvalificiralo za savjetnicu u Ministarstvu: to nije posao za mladež ni inače. Savjetnici su u normalnim uvjetima stari, iskusni ljudi. Ovo samo dokazuje ono o čemu već dugo pišem, a to je da je Most interesno – rodijačka regionalna udruga u kojoj vladaju nepotizam i klijentelizam, te u kojoj je osobno prijateljstvo s Božom ili nekim iz njegovog kruga jedini uvjet za napredovanje i dobivanje lukrativnih mjesta u državnoj službi.
Što i nije ništa novo u Hrvatskoj, ali je tragično da ta “stranka”, koja to zapravo i nije, uživa ugled kakav uživa. A Božo Petrov veća štetočina i jazavac od Sanadera i Milanovića zajedno. Most se od optužbi za očiti nepotizam brani time da su protiv njega “Hanžekovićevi mediji”, a Božo mu je izbio monopol na ovrhe. Da se razumijemo, o Hanžekoviću imam još gore mišljenje nego o Petrovu, ako uopće o ikom mogu imati gore mišljenje nego o Petrovu, ali eto ja ne pišem za Hanžekovića. Moj prezir spram Petrova i Mosta nije financijski uvjetovan, već sasvim iskren. A što se sukoba te dvojice tiče, gledati dva šakala kako pokušavaju jedan drugom razderati vrat je svakako zabavnije nego gledati jednog kako pokunjeno cvili u klopci.

Autor:Marcel Holjevac
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.