Patrik Macek/PIXSELL
Patrik Macek/PIXSELL

MARCEL HOLJEVAC: Oj partijo iz tri dijela, ponovo ćeš biti cijela!

Autor:

Osobno, da sam u HDZ-u, bio bih jako skeptičan prema kandidatu kojeg mi preporučuju protivnici. Uz sve konje koje imaju u HDZ-u, ne treba im još i trojanski. A između trojanskog konja i konja kao takvog, većina ljudi će radije izabrati konja kao takvog. Dakle Milanovića.

Ćaća se vraća, samo bez karizme i šarma

Pavićev Telegram, inače lijevoliberalne provenijencije, je strahovito zabrinut za budućnost HDZ-a. Hanžekovićev Jutarnji još i više. A i čitatelji Indexa, od kojih vjerojatno nijedan nikad nije glasao za HDZ, su rekli da bi na čelu HDZ-a najradije vidjeli Plenkovića. Iskreno, i ja bih na čelu SDP-a najradije vidio Zdravka Tomca, ali to je zato jer nisam baš na istoj svjetonazorskoj i ideološkoj strani kao SDP. Ali ne bih imao ništa ni protiv Stazića na tom mjestu. Jer za njega vjerojatno ne glasa ni uža familija.

A hvalospjeve Plenkoviću piše i Ivan Violić. Novinar nekoć poznat kao Davor Butković. Koji je nekoć pisao hvalospjeve Ivi Sanaderu. I objavljivao nepostojeće intervjue s njim. Jer, Ivo Sanader je bio fin, pristojan, govorio je jezike, bio je bogat, dolazio je iz diplomacije, i detuđmanizirao je HDZ. Što je valjda bio korak u smjeru demokracije, po ljevici. Ljevica voli kad svi misle isto, onda je to demokracija. Naravno, pod uvjetom da svi misle onako kao i oni. A Sanader je volio jesti po istim skupim restoranima kao i Butković i tamaniti skupa vina. I nije ga bilo briga za neke tamo lustracije i čišćenje Augijevih štala pravosuđa i DORH-a. Kamoli medija. Pa su ga mediji voljeli.

A i pojedini gradski odbori HDZ-a daju potporu kandidatu za predsjednika stranke Andreju Plenkoviću. Kao u “dobra stara vremena” dok se o kandidatima odlučivalo u Komitetu. HDZ-ovci iz Varaždinske županije su jednoglasno stali uz europarlamentarca Plenkovića. Inače je to vrlo jak ogranak, koji ostvaruje oko 7% uspješnosti na parlamentarnim izborima. Ali znaju da bi s Plenkovićem imali više šansi. Nije samo jasno za što točno. Jer, za HDZ su ovi izbori unaprijed izgubljeni, ionako. A da pritom Milanović prstom nije mrdnuo niti išta uradio: HDZ je sam pao, sam se ubio.

Za Plenkovića se izjasnio i Zoran Milanović, njegov brat po oružju čije su nošenje obojica izbjegli zbrisavši u Bruxelles. On je rekao da bi se Plenković lijepo uklopio u lijevoliberalno krilo SDP-a, što je naravno izjava ciljana na Plenkovićevu diskreditaciju kod biračkog tijela, ali isto tako i čista istina. Od Milijana Brkića, međutim, dosad nismo ništa čuli o briselskom Andreju. To je valjda zato jer nije cijelo vrijeme rata bio u Bruxellesu, neko vrijeme je proveo i u Parizu i Londonu. Za Milanovića to i nije problem, jer on ionako ne predstavlja nikakvo domoljublje, predstavlja stranku koja misli da je rat bio građanski. Ali za šefa stranke čija se politika temelji na suverenizmu bi trebao biti. Istina, i Sanader je rat proveo negdje daleko.

Ukratko, sve smrdi na povratak Sanadera, samo bez karizme i malo bezličnog, a i čovjek u pozadini koji je obojicu doveo je isti, Vlado Šeks. Plenkoviću njegovi budući izborni protivnici proriču velik uspjeh na izborima, iako on na izborima za Europarlament nije uspio dobiti ni pola glasova od onog koliko ih je dobila Ruža Tomašić.

Osobno, da sam u HDZ-u, bio bih jako skeptičan prema kandidatu kojeg mi preporučuju protivnici. Uz sve konje koje imaju u HDZ-u, ne treba im još i trojanski. A između trojanskog konja i Milanovića većina ljudi će radije izabrati konja kao takvog. Dakle potonjeg.

Uostalom, svjetonazorski je Plenković ionako lijevo od Milanovića, i veći poslušnik. Milanović je barem na primjeru Perkovića pokazao da je u stanju suprotstaviti se EU da bi zaštitio “svoje”, iako su ti njegovi zapravo banda ubojica sa sjekirama, i nisu “moji” ni “naši”. Nije da podržavam taj potez, koji nam je nanio puno štete, dapače smatram da je dobro da nam Nijemci provode lustraciju kad već sami nećemo, već samo ističem karakterne razlike između Milanovića i Plenkovića. Plenković nikad ne bi prekršio direktive iz središnjice EU-a zbog bilo koga.

Vraća se i Čačić

26.06.2016., Deauville, Francuska - Izbornik Ante Cacic na konferenciji za medije hrvatske nogometne reprezentacije u Media centru - Palais Omnisports osvrnuo se na jucerasnju utakmicu i poraz u osmini finala od Portugala. Photo: Sanjin Strukic/PIXSELL
Sanjin Strukic/PIXSELL

 

Uz političku, red je da se spomenemo i nogometne gluposti, jer ionako politika nikog ne zanima kad se igraju prvenstva. A nogomet je uvijek dobra prilika onima kojima je do Hrvatske koliko do lanjskog snijega da iskažu “patriotizam” navijanjem za reprezentaciju, ne košta ništa i nitko vas radi toga neće proglasiti homofobnom rasističkom seljačinom. Istina, ne razumijem se u nogomet, čak me i ne zanima previše. No razumijem se u logiku i zdravorazumsko razmišljanje. Moja logika je, ako u nogometu imate postavu koja je jedva izvukla neriješeno s Česima i jedva pobijedila slabu Tursku, i drugu postavu, koja je s lakoćom pobijedila aktualne europske prvake Španjolce, onda je ova potonja postava ona na koju se treba kladiti, na koju treba staviti karte.

Izbornik Ante Čačić je međutim tu bolju postavu stavio u igru protiv Španjolaca samo zato jer je htio odmoriti svoje glavne igrače, i jer je, onako tipično hrvatski, bio zadovoljan drugim ili trećim mjestom u skupini, koje bi nas poslalo na Italiju. Ukratko, tipično kmetovski neambiciozan. Ali posrećilo mu se da je u svojoj neambicioznosti pukim slučajem uspio sastaviti pobjedničku ekipu u utakmici koju je namjeravao izgubiti, izborili smo prvo mjesto u skupini, i dobili lagan ždrijeb do kraja. I što je Ante Čačić uradio?

Umjesto da nastavi s ekipom koja je odlično igrala protiv Španjolaca, vratio je u igru svoje “zvijezde”, zajedno s nevidljivim Mandžukićem, koje nisu uspjele organizirati nijedan napad koji bi završio udarcem na gol u 90 minuta, protiv Portugala. I, naravno, izgubio je od trećeplasirane ekipe iz lakše skupine, kao prvoplasirani iz teže. Biti ziheraš i ići linijom manjeg otpora očito nije način na koji se dobivaju prvenstva: šteta, s jedne strane. S druge, Hrvati su masovno nakon pobjede nad Španjolskom već reprezentaciju vidjeli u finalu, odnosno pravili ražanj za Nijemce dok je Portugal još bio u šumi. Takav optimizam u nogometu i inače obično tako i završi, hladnim tušem.

Da nogometna glupost ne bi prošla bez političke, pobrinuo se Božin podrepni Orepić koji ne vidi naročit problem u huliganima koji su nas skoro i prije vremena izbacili s Europskog prvenstva, nego u Mamiću. Koji je u domeni pravosuđa, što nije Orepićev resor. Huligani međutim jesu. A problem vidi i u Horvatinčiću u svečanoj loži. Istina, Horvatinčiću možda nije tamo mjesto, no nije ni Radimiru Čačiću, koji je uradio to isto što i Horvatinčić pa to još pokušao zataškati, bilo mjesto u vladi, a nitko se nije bitnije nad tim zgražao.

Most? Može, bez Bože Petrova

08.06.2016., Zagreb - Sjednica Vlade RH sa velikim brojem tocaka dnevnog reda odrzana je u sjeni krize vlasti i zahtjeva za opozivom premijera i potpredsjednika. Bozo Petrov. Photo: Patrik Macek/PIXSELL
Patrik Macek/PIXSELL

 

Nakon što mu je, dok god nije srušio vladu, mantra bila “HDZ? Može, ali bez Karamarka”, Petrov sad kaže: “SDP? Može, bez Milanovića”. Odakle njemu moralno pravo da kadrovira po tuđim strankama? Da sam na mjestu Milanovića, poručio bih mu: Most? Može, bez Bože Petrova.

Naime, i Karamarka i Milanovića je ipak netko birao na čelo njihovih stranaka, Božu Petrova na čelo Mosta nikad nije izabrao nitko. On je s te strane zadnji koji ima što govoriti o unutarstranačkoj demokraciji, ili kome držati propovijedi, naročito o moralu u politici.

Most sve više predstavlja hrvatsku verziju Syrize ili Podemosa, radikalno populističku političku opciju po mjeri malog Hrvata, umjerenog katolika umjereno lijevih shvaćanja kojem je svaka promjena postojećeg vrijednosnog sustava neumjerena i koji će uvijek radije mijenjati ljude na čelu države nego mijenjati ponašanje koje je do bolesnog stanja naciju i dovelo, umjereno poslušnog svakom režimu, umjereno umjerenog u svojoj neumjerenoj neambicioznosti kad se govori o nacionalnim ciljevima i interesima i o bilo čemu što prelazi granice njegovog tanjura.

Umjesto salonskog komunista Tsiprasa i njegovog ćelavog ministra bajkera koji za 60.000 dolara po predavanju pljuje po kapitalizmu i nacistima Nijemcima, te ne želi smanjiti trošenje novca kojeg nemaju i kojeg im više nitko ne želi dati, dobili smo nadobudnog psihijatra, nerealiziranog sjemeništarca koji se koristi retorikom ministranta, uz najprizemnije floskule i populizam na rubu karikature. Sveti Petrov i njegovih 12 apostola demokracije će još neko vrijeme parazitirati na premisi “SDP jednako HDZ”, a most je kao nešto posve deseto, i glumatati demokratski korektiv koji instalira sebi podobne kadrove po tuđim strankama, sprdajući se tako s demokracijom. Njegova stranka nema ni svjetonazora ni ideologije, njihova je jedina ideologija obnašanje vlasti. Kao takvi, oni su u osnovi aberacija demokracije, interesna skupina bez misije i vizije.

I sve će to trajati dok ne postignu svoj krajnji cilj, veliku koaliciju u kojoj će svi političari živjeti u miru i slozi i raditi na svoju korist, a na štetu naroda. Kako to u velikim koalicijama uvijek biva. Jer, tamo gdje nema političke konkurencije, tamo gdje postoji politički monopol, tamo demokracije nema. Naravno, ono što je Boži teško uvidjeti je da, ako se HDZ i SDP dogovore oko svega, a s Plenkovićem na čelu potonjeg svakako hoće, Most postaje peti kotač i kao takav suvišan.

No, u Hrvatskoj, u kojoj su interesi medija, politike, nomenklature, elita, kapitala, jednaki Božinim – a to je da se nikad ne mijenja ništa suštinskog osim imena ljudi na vlasti, i da svi koji bi mogli doći na vlast provode istu politiku koja njihove interese neće ugrožavati – Božo je heroj svih medija, pa time i naroda, uz forsiranje Dnevnika i NU2.

Orešković najavio osnivanje Stranke umjerenog napretka u granicama zakona

30.06.2016., Sinj - Premijer Tihomir Oreskovic na poziv saborskog zastupnika Mosta Mire Bulje posjetio je Sinj. Photo: Miranda Cikotic/PIXSELL
Miranda Cikotic/PIXSELL

 

Kao da jedan Most Hrvatskoj nije posve suvišan, tehnički premijer Orešković najavio je osnivanje još jednog. Svojeg, u kom bi on bio Petrov. Jer kakav je to Hrvat koji nema svoju stranku. Od osnutka Hrvatske, jedno 99% stranaka je osnovano samo zato da bi njihovi lideri imali vlastitu stranku. I većina tih stranaka je nestala političkim padom ili smrću njihovih lidera, ili se razbila na pet stranaka kad su ambicije njihovih suradnika zaprijetile egu lidera i osnivača.

Taj drugi Most bi se valjda zvao Ćuprija, a kao i Most, kaže Orešković, “ne bi bio ni lijevo ni desno”, po staroj hrvatskoj filozofiji domobrana Jambreka. Ja nikako ne mogu shvatiti koja je svrha postojanja stranke koja nije ni lijevo ni desno. Jer, ja nikad nisam glasao za neku stranku jer mi se ona sviđa, nego zbog onog što svjetonazorski zastupa. 80% zakona koji se donose u svim parlamentima su neekonomski, svjetonazorski zakoni. Stranka bez svjetonazora je stranka koja je samoj sebi svrha. Sve zajedno jako podsjeća na Hašekovu duhovitu knjigu “Povijest stranke umjerenog napretka u granicama zakona”. Tadašnje političke stranke udruživale su se u tzv. izborne kartele i krivotvorile glasove birača. Naime, Hašekova boemska bratija je, sprdajući se s tadašnjom političkom situacijom u kojoj su se stranke udruživale kao i danas kod nas u predizborne koalicije krivotvoreći tako volju birača, odlučila osnovati političku stranku čiji bi naziv sadržavao riječi koje prolaze kod birača, kao što su “umjeren”, “napredak”, “granica” i “zakon”. Hašekova sprdačina je nakon 105 godina postala realnost u Hrvatskoj.

No, Orešković kaže, ako bi se HDZ i SDP dogovorili o velikoj koaliciji, on bi im prvi čestitao. No ipak boljim rješenjem smatra formiranje nove stranke koja neće biti ni lijevo ni desno. S novim idejama, koje nisu ni lijevo ni desno. Nego su umjereno nigdje. A kako HDZ više nije desno, nego negdje lijevo od sredine s Plenkovićem na čelu (u najavi), ne samo da bi hrvatska desnica spala na par stotina posve nebitnih HSP-ova, međusobno posvađanih gore od Roma u mahali, na kraju bi se sve očito sve svelo na povratak svih stranaka pod istu ideološku kapu, odnosno na ujedinjenje u KPJ. To bi bila velika koalicija pod motom “sve po starom, podržimo naše uhljebe”, u kojoj bi se HDZ i SDP dogovorili o kvoti parazita po receptu nalik nekadašnjem “republičkom ključu” u SFRJ, što je najbrži put do potpune propasti.

Hrexit?

Nakon Brexita, ogorčenost i frustracija u medijima i među političkim elitama u Hrvatskoj se može rezati nožem, kao na proslavi 40. rođendana radikalne feministice.

Nije ni čudo: nacionalni suverenitet nije dio plana i programa niti ljevičarskih udruga, niti tajkuna i oligarha, niti političkih elita. A time ni medija koji slijede jedne, druge i treće, najčešće u kombinaciji. Zapravo, sve što smo mogli pročitati o Brexitu u mainstream medijima je na razini moskovske Pravde iz vremena Leonida Brežnjeva i agitpropa. Britaniju, eto, čeka bijeda i glad sad, kad je rekla ne briselskim birokratima. Ne dao Bog da Hrvatima padne na pamet tako što jednog dana! Britancima je, jasno, dojadilo biti dijelom tvorevine koja je u osnovi nedemokratska i gdje se sve bitne odluke donose u kabinetima i hodnicima u koje ne dopire glas naroda, u komitetima koji su otuđeni od stvarnosti upravo koliko i centralni komitet nekadašnje KP.

Teško je shvatiti politiku lijevih liberala, koji se zalažu za suverenitet i nacionalnu samobitnost Kurda i Palestinaca, ali nipošto i Engleza. Ali je zato komično pročitati u balkanskom populističkom tabloidu naslov “Ako se makne od tabloida i populizma, EU iz svega ovoga može izaći kao bolja zajednica!”

EU, naravno, iz ovog može izaći kao bolja zajednica, ali ne tako što će pojačati pranje mozga i propagandu, nego tako što će nešto naučiti iz vlastitih grešaka koje su iz nje otjerale Engleze, a mogle bi i druge nastavi li EU s politikom imigracije i nametanja rješenja članicama. No hrvatski tabloidi su jako daleko od tog zaključka. A ljevica je ogorčena jer više ne može hrvatskim zagovornicima suverenističke politike (u okviru EU-a ili, ako to ne bude moguće, izvan Unije) jednog dana stavljati pod nos “civilizirane zapadnjake” naspram nas “primitivnih balkanaca” koji nismo za bratstvo i jedinstvo pod kapom Be…/Brisela.

Mjera kulture u Hrvata

13.06.2016., Rijeka - Ministar Zlatko Hasanbegovic u Rijeci na predstavljanju programa projekta EPK 2020. N apredstavljanju je sudjelovao i gradonacelnik Vojko Obersnel, te Ivan Sarar, rijecki procelnik za kulturu. Photo: Nel Pavletic/PIXSELL
Nel Pavletic/PIXSELL

 

U HDZ-u iznenađenja neće biti: kanidat ljevice, medija, centralnog komiteta, Buzina, i Bruxellesa za predsjednika HDZ-a će biti ujedno i jedini kandidat, kao i Karamarko nekoliko mjeseci prije njega.

Uostalom, kad ćemo se s njim već približiti idealu jednoumlja i jednopartijske države, iako ćemo formalno imati više stranaka, ali takvih koje se slažu po svim pitanjima, zašto bismo uopće gnjavili s više kandidata unutar stranke, kad bi ostali ionako bili samo statisti?

Meni je ipak zanimljivo primijetiti kako svi ističu kako je Plenković kulturan, i kako će s njim HDZ postati puno prihvatljivija stranka (kome i zašto?). Naime, i Karamarko je nesporno bio kulturan, nikad nije rekao ništa nekulturnog ili bezobraznog, za razliku od bezobraznog, arogantnog, neukog i bahatog Milanovića kojem su pucale cijevi, a Srbe je proglašavao barbarima, od Peđe Grbina koji se isto isticao glupim i primitivnim izjavama, ili od Jovanovića ili Stazića, koji bi mogli ući u anale hrvatskog političkog seljakluka i primitivizma.

S druge strane, Hasanbegović, koji živi kulturu, kojem ona nije resor nego način života, koji je pročitao više knjiga nego što su ih njegovi kritičari uopće vidjeli, se ne smatra “kulturnim”. Zanimljivi su kriteriji po kojima se u Hrvatskoj postaje kulturan, i očito nemaju veze s ponašanjem niti kulturom kao takvom, već s pravovjernim stavom. Dakle, kulturni ste ako ste za pobačaj, pride u svakom selu tri puta godišnje, protiv lustracije, i općenito ako ne mislite svojom već kolektivnom glavom. Nekulturni ste ako ste ikad u životu nosili ružnu kapu.

U Hrvatskoj bi, očito, i jedan Vaclav Havel bio proglašen vrlo, vrlo nekulturnim i neprihvatljivim čovjekom, ultradesničarskim krkanom i čobaninom. Jer je proveo vrlo temeljitu lustraciju u Češkoj kad je došao na vlast. Zato Česi danas nemaju problema kakvih imamo mi: imaju neovisno pravosuđe i medije, te državne institucije. Nekulturan je bio i Helmut Kohl i socijaldemokrat Schröder, jer su i oni temeljito provodili lustraciju. Kulturan je pak bio Sloba Milošević. Jer nikada nikoga nije lustrirao.

Dan propale državnosti

29.12.2015., Zagreb - U Gastro Globus restoranu na Zagrebackom velesajmu odrzana zavrsna svecanost obiljezavanja 70. obljetnice oslobodjenja Zagreba i pobjede nad silama nacifasizma te 40. obljetnice proglasenja grada Zagreba herojem. Photo: Slavko Midzor/PIXSELL
Slavko Midzor/PIXSELL

 

Kako proces pretvaranja RH u DNRH (Demokratsku Narodnu Republiku Hrvatsku) dobiva na ubrzanju, što podrazumijeva kako suspenziju demokracije tako i suspenziju državnosti kao takve, tako sve manje ljudi primjećuje da se 25. lipnja nešto slavi.

Istini za volju, nikad niti nije. Oreškovićeva vlada je mogla, da je htjela, provesti bar jednu, smatram jako važnu reformu, ali nije. Kao ni sve HDZ-ove vlade prije nje. Naime, nitko se nije udostojio vratiti proslavu Dana državnosti na 30. svibnja, koji se slavio devedesetih i nešto je ljudima značio. Ovako, Dan državnosti prolazi manje zamijećeno čak i od inače posve imbecilno nazvanog Dana antifašističke borbe, koji se doduše održava na pravi datum, ne na onaj koji je bio u SRH, kad se slavio četnički ustanak u Srbu, ali se krivo zove. Trebao bi se zvati onako kako se taj dan zove na zapadu tamo gdje se obilježava (a ne obilježava se manje-više nigdje), danom pokreta otpora, danom ustanka, čega god. “Antifašizam” je jednostavno termin koji je intrinzično vezan uz zemlje bivšeg sovjetskog bloka i komunizam, a Ustav RH kao jedinu ideološku odrednicu spominje “odbacivanje komunističkog sustava” (antifašizam se ne spominje nigdje, suprotno uvriježenom stajalištu).

Propustom da vrati Dan državnosti na njegov pravi datum HDZ je zapravo pokazao koliko je nesposoban i za najmanju promjenu u pravom smjeru, kamoli za provođenje kakve važne promjene kojom bi se Hrvatska od postkomunističke mafijaško-udbaške gubernije odmaknula u pravcu demokratske i suverene države, poput recimo lustracije. I kao takav zapravo jalov i beskoristan, s domoljubnog stanovišta.

Autor:

ZADNJE VIJESTI