Patrik Macek/PIXSELL

LIČKI SCENARIJ: Ako vam se ne gadi, pročitajte cijeli naputak za ponašanje u predizbornoj kampanji!

Autor: Ankica Benček

Ove se godine u predizbornoj kampanji za lokalne izbore dogodilo nešto potpuno novo, inovativno i kreativno, dosad neviđeno, nezamislivo

Svega smo se nagledali i naslušali u ovih četvrt vijeka samostalne, suverene, neovisne, demokratske i moderne Hrvatske. Bilo je tu smijeha, suza, ponosa, bola, jala, primitivizma, egoizma, hedonizma, inovacija, kreacija, populizma, nacionalizma, kreacionizma, biblijskih vrijednosti,  partizanštine, ustaštva, udbaštva, politikanstva, licemjerja, partikularizma, titoizma, tuđmanizma… Pojedinačno, u kombinacijama, u varijacijama, ovisno o pojedincima, interesnim skupinama, političkim strankama, političkim koalicijama (principijelnim i neprincipijelnim), u danom vremenu i pojedinom prostoru. Malo je toga bilo spontano. Spontanome, pogotovo kad izlazi iz srca i za opće dobro,  puno se toga  može kroz prste propustiti, oprostiti, zaboraviti i s nostalgijom sjećati. Većina toga se se to režirala po određenom scenariju, od zgode do zgode, ovisno o aktualnoj poziciji i opoziciji, vođeno uglavnom osobnim intresima, pojedinih stranačkih lidera, mjesnih šerifa, profesionalnih mahera i stvorenog ili kupljenog PR. Manje više, sve je zasnovano na spinovima, reklami, dodvoravanju lokalnom ili državnom stranačkom vođi, imajući u vidu neke buduće sinekure i benefite, te zavaravanju biračkog tijela.

Godinama se  taj program ponavljao, postao je prepoznatljiv i pomalo otrcan. S lakoćom se moglo predvidjeti tko će što govoriti, kako će se ponašati i na koji način će iskazivati svoje dosad neviđeno domoljublje, svoju brigu za narod, svoje multidisciplinarne sposobnosti I svoje zasluge za stvaranje i obranu Lijepe Naše, usput obavezno  spominjući pokojnog predsjednika Tuđmana, njegove zasluge, što je neosporno, s posebnim naglašavanjem osobnim zasluga u svemu tome, iznoseći neke slučajeve druženja s predsjednikom, razgovora, anegdota,…

Ove se godine u predizbornoj kampanji za lokalne izbore dogodilo nešto potpuno novo, inovativno i kreativno, dosad neviđeno, nezamislivo.  Ne, nije to bilo u Zagrebu, niti u jednom od većih gradova, sa stoljetnom kazališnom, scenskom i filmskom tradicijom. To se zbilo u Gospiću, odnosno  u Ličko-senjskoj županiji. Napisan je scenarij kako treba dočekivati, pozdravljati, oslovljavati i ophoditi se prema  kandidatu državotvorne stranke, za župana, gospodinu dr. Darku Milinoviću.

Ne bih to sad prepričavala, samo bih naglasila bitne stvari: od dolaska na skupno mjesto, odlaska autobusima, barjaktarima, ustajanja, sjedanja, povika, aplauza, skandiranja, zabrana i prijetnji kako će se svugdje popisivati tko je bio na skupu. Za pretpostaviti je što će biti s onima koji nisu tom stranačkom  spektaklu prisustvovali.

Iz uputa osim ostaloga slijedi:

U dvoranu doći najmanje pola sata prije. Kada počne svirati himna pjevajte iz svega glasa i ruka obavezno na srcu….ustanite s mjesta i krenite uz dugi aplauz, i počnite jako skandirati “Dado, Dado, Dado”, kako je već pisao Večernji.

Ako vam se ne gadi, pročitajte  cijeli naputak i zapitajte se  gdje mi to živimo, u kojem stoljeću živimo, kuda idemo, čemu težimo, što će biti s nama, koliko će mladih obrazovanih ljudi samo zbog ovoga otići iz zemlje i nikad se neće vratiti.




Nakon takvog dočeka, u zagrijanoj, ostrašćenoj, “domoljubnoj”, napetoj, local-patriotskoj atmosferi čovjeku proradi adrenalim, svi mogući osjećaji uzavru, prožeti neizmjernim ponosom, radošću, srećom, veličinom, egoizmom, narcizmom, ohološću, nadmoći, herojstvom, mesijanstvom, …  Koliko god bio usredoćen, priseban, verziran  i sposoban, ne možeš vidjeti, tko je oko tebe, tko ima kakvu kapu ili majicu,  ne možeš racionalno procijeniti što je  prikladno, što je dopustivo,  što je nedolično,a što je upitno u svakom pogledu, naročito ustavnom.

A možda je to ipak nenapisani dio cijelog scenarija? Neka se vidi tko smo i što smo. Svoji na svome.

Uostalom, zar su neke “sitnice” upitne, važne i bitne, uz ovakvu privrženost, popularnost, pridržajnost, potporu, veličanje,  priznanje, ljubav prema  jednom čovjeku, svojoj  stranci i jedinoj  domovini?




Nije li to možda ljubomora u onih koji nemaju takav doček?  Nije li to zavist u onih gdje se  ne pjevaju himne, ne viju barjaci i  ne ističu ostale državne insignije?

Svašta se mota po glavi onih koji su sve ovo osmislili.

Nameće se pitanje što o tome misli glavni junak ove priče, liječnik, specijalist, intelektualac, gospodin, političar, branitelj i domoljub.

Ne znam što on misli. Iz naputka članovima stranke može se zaključiti da rade ono što on želi, što ga veseli i što ga  čini sretnim. Valjda oni koji su to osmislili i napisali dobro poznaju svog kandidata za župana.

Ja samo znam da moj znanac, “susjed” iz Gaja, narodni tribun, čovjek s osnovnom školom, seljak, individualni poljoprivrednik, politički neimar, erudit u nekom smislu, svojevrsni pučki filozof takvo nešto nikad ne bi dopustio u svojoj predizbornoj kampanji, na stranačkim skupovima.

On bi to vrlo kratko komentirao: Čuj, gleć sim, nekaj ti bum rekel: “Ja sam seljak. Nisam seljačina.”

Sapient sat!

Autor:Ankica Benček
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.