VRIJEME PROGRAMIRANOG MIRA JE GOTOVO! Europa prelazi na ratno gospodarstvo: Strah od otvaranja balkanskog nedovršenog ratovanja iz 90-ih godina prošlog stoljeća nikad nije bio veći
Lazanski: ‘Hrvati prešućuju herojstvo majora Tepića zbog vlastite izdaje’
Miroslav Lazanski, Hrvatima dobro poznat još iz ‘liberalnih’ hrvatskih tiskovina poput Danasa i Starta, gdje je bio zadužen za popravljanje krkanskog imagea i veličanje JNA, za prezentiranje ubojica Udbe i Kosa kao nekih agenata 007 i brkatih šumadijskih oficirčina kao vrhunskih vojnih profesionalaca, u svojem tekstu objavljenom u Politici tvrdi kako je major Tepić heroj, a ne zločinac. Podsjetimo, radi se o časniku JNA koji je dignuo u zrak vojni objekt kako ne bi pao u ruke “ustašama”, a bio je spreman dignuti u zrak i sve ostale vojarne u Bjelovaru te prouzročiti brojne civilne žrtve. U dizanju u zrak skladišta sa 170 tona municije ubijeno je 11 branitelja, a stradao je i sam Tepić.
Lazanski o najnovijem zahlađenju odnosa između službenog Zagreba i službenog Beograda oko podizanja spomenika narodnom heroju (posljednjem u SFRJ!) majoru Milanu Tepiću u Beogradu kaže: “Za nas je on heroj, za Hrvatsku nije. Mi smatramo da je major Tepić ostao vjeran svojoj vojničkoj zakletvi i državi SFRJ, nova hrvatska država tu prošlu državu i zakletvu očito ne priznaje. Nevjerojatno je da nitko u Hrvatskoj ne smije ni danas reći: u trenutku kada je major Tepić digao u zrak skladište municije Bedenik, Hrvatska još nije bila međunarodno priznata i JNA je bila jedina legitimna vojna sila na prostoru Hrvatske. Sve ostalo su bile ilegalne paravojne formacije. Naravno da se to u Hrvatskoj ne smije izgovoriti, jer bi to dovelo u sumnju službeni karakter rata koji je tamo vođen.”
Istina je, jasno, posve suprotna – samo na žalost ni u Hrvatskoj se to ne smije javno izgovoriti, kamoli u Srbiji! Jer, kao prvo – JNA niti u jednom trenutku rata nije bila legitimna niti legalna vojna sila u Hrvatskoj! Iz dva razloga: Prvo, predsjedništvo SFRJ NIKAD nije izdalo naredbu o korištenju JNA u sukobima u Hrvatskoj! Glasanje na predsjedništvu je završilo 4:4, predstavnik BIH (Srbin!) je bio protiv, za korištenje JNA su ruku digla samo četiri Miloševićeva člana predsjedništva – Oba oka u glavi, i obje pokrajine (s tim da je vlast na Kosovu tada bila oktroirana). Dakle, JNA nije mogla nikako biti legitimna vojna sila u tom sukobu. Ušavši u njega bez naredbe vrhovnog zapovjedništva, ona je zapravo ta koja je, pravno gledano, bila pučistička banda izvan bilo čije političke kontrole, vojska koja nije bila u službi niti jedne države, dakle paravojna formacija. U službi SFRJ nije bila, jer nije slijedila zapovijedi vrhovnog zapovjednika – predsjedništva SFRJ. A formalno – pravno, to nije bila srpska vojska, Milošević je uvijek odbijao priznati ono što je bilo očito – da to u stvarnosti jest srpska vojska, vojska Srbije. Kvaka je što kao de facto srpska vojska JNA nije imala što raditi u Hrvatskoj – Srbija isto tako nije bila “međunarodno priznata”, i ne samo to, nego nikad nije niti proglasila neovisnost!
Druga stvar je to što međunarodno priznanje Hrvatske ne znači da ona nije postojala kao subjekt međunarodnog prava: U povelji UN-a je uveden princip samoodređenja, kao rezultat konvencije o pravima i obavezama suverenih država potpisane od velikih sila, uključujući SAD, 1933. godine u Montevideu, i kojom je okončan kolonijalizam. Tim principom je jasno naglašeno da država postoji po sebi, ako postoji, a ne po tome je li međunarodno priznata: Princip samoodređenja kaže da država mora imati stalno stanovništvo, teritorij, i vladu koja tim teritorijem i populacijom stvarno i upravlja, te mogućnost stupanja u odnose s drugim državama: Priznanje je posve nebitno. Naime, da su SAD čekale da ih Britanija prizna kao neovisnu državu, načekali bi se! A i kolonije nisu morale tražiti da ih bivši kolonijalni gospodari priznaju, niti uostalom bilo tko drugi – ako su se opredijelile za neovisnost, i ako su vlasti imale kontrolu nad populacijom i teritorijem, smatrane su po tom principu neovisnim državama. Uostalom: Nije ni Srbija, kad je proglasila neovisnost, pitala turskog sultana smije li i priznaju li ih oni ili bilo tko, niti je Karađorđeva vojska Turke smatrala legitimnom vojnom silom “jer Srbija nije bila priznata”.
No, Lazanskom promiču ti pravni detalji: “Majora Tepića u Hrvatskoj optužuju da je dižući u zrak skladište municije ubio i 11 pripadnika hrvatske vojske, koji su napadali to skladište, a ti koji su napadali skladište bili su po međunarodnom pravu u to vrijeme paravojna formacija. Jer, Hrvatska je međunarodno priznata tek početkom 1992. godine.” Kako sam naveo, međunarodno priznanje je tu s pravne strane irelevantno! Relevantno je – proglašenje neovisnosti!
Ali dalje Lazanski kaže, “da sve te pravne finese ostavimo po strani, fenomen vojničke zakletve i vojničke žrtve priznavan je i poštovan u ratovima čak i od neprijatelja”, pa navodi primjere iz slavne srpske vojničke povijesti – “travanjskog rata” 1941, koji je inače, što Srbi vole prešutjeti, završio tako da se sedmorici pijanih Švaba i njihovom psu, izvidnici predvođenoj poručnikom Fritzom Klingerbergom, predao garnizon od 150.000 ljudi, a gradonačelnik mu je potpisao kapitulaciju! Sad, Srbi su taj maestralni i sramotni poraz voljeli pripisivati “izdaji Hrvata”, no činjenica je da je Jugoslavija ta koja je izdala Hrvate i dvadesetih godina prošlog stoljeća, prvo pucajući 1918. u prosvjednike na Trgu Bana Jelačića (što je obavio prastric Vesne Pusić, brat njenog djeda), a kasnije razdijelivši Istru i Dalmaciju Talijanima Rapalskim ugovorima i tretiravši Hrvate kao porobljeni narod. Isto se ponovilo devedesete: Kakve je obaveze ikoji Hrvat imao prema JNA, moralne ili ma kakve druge, zakletva ili ne, kad se ta JNA okrenula protiv njegovog naroda kojeg je bila obvezna štititi? Lojalnost nije jednosmjerna ulica!
“Major Milan Tepić i vojnik Stojadin Mirković branili su objekt JNA u Hrvatskoj, u SFRJ. Branili su tadašnju državu, branili su svoju vojničku i oficirsku čast. Koju su mnogi 1991. izdali. Kao i 1941. I svi ti koji su je izdali završavali su civilne škole i vojne akademije u Jugoslaviji. Ne u šumi, i ne u Kanadi, ili Australiji. Vjerujem da mnogi u Hrvatskoj intimno priznaju herojstvo majora Tepića, naravno javno to neće reći. Ne zbog Tepića, već zbog vlastite izdaje…”, kaže Lazanski.
Intimno, ja izdajom smatram samo čin Tepića, jer se Tepić nije borio protiv vanjskog neprijatelja, nego “unutarnjeg”, što svakako nije posao vojske osim u diktaturama i vojnim huntama, ili u kolonijama. Izdajom općenito smatram okretanje JNA protiv Hrvata koji su tu JNA u Drugom svjetskom ratu i stvarali da bi se ona okrenula protiv njih. No, volim kad “heroj” Lazanski tako patetično priča o herojstvu. Najmanje se on ima pravo pozivati na ičije herojstvo, ili govoriti o izdaji: On je zajedno s oficirima JNA kukavički sred noći 1991. pobjegao iz vojarne u Sloveniji i prebacio se u Hrvatsku ostavivši ročnike na milost TO Slovenije, tražio od pilota helikoptera JNA da se vrati na Pleso jer Slovenci pucaju, pa mu prijetio kad je odbio, herojski na kraju zbrisao iz Hrvatske u BIH i dalje, a kao kruna svega slikao se kraj table “Vukovar” glumeći hrabrog vojnog reportera da bi na kraju ispalo da se zapravo javljao iz – Sremske Mitrovice. O izdaji svog naroda, Slovenaca, da se ne govori.
ZADNJE VIJESTI
RUSI SPREMAJU BOLNO OTRIJEŽNJENJE!? Dok Ukrajinci slave, nešto se kuha u pozadini: ‘Mogli bi promijeniti strategiju, a onda bi moglo postati doista brutalno’
‘Hrvati dobili lavor hladne vode u glavu!’ Putinov financijski šut MORH-u: Probudili smo se iz dubokog, pacifističkog, utopijskog sna i došli u ružnu realnost
Kako smo mi Hrvati svoj kraljevski grad smjestili baš u područje gdje vjekovima živi srpska živalj?!