stock photo

Lazanski: ‘Hrvati prešućuju herojstvo majora Tepića zbog vlastite izdaje’

Autor: Marcel Holjevac

Miroslav Lazanski, Hrvatima dobro poznat još iz ‘liberalnih’ hrvatskih tiskovina poput Danasa i Starta, gdje je bio zadužen za popravljanje krkanskog imagea i veličanje JNA, za prezentiranje ubojica Udbe i Kosa kao nekih agenata 007 i brkatih šumadijskih oficirčina kao vrhunskih vojnih profesionalaca, u svojem tekstu objavljenom u Politici tvrdi kako je major Tepić heroj, a ne zločinac. Podsjetimo, radi se o časniku JNA koji je dignuo u zrak vojni objekt kako ne bi pao u ruke “ustašama”, a bio je spreman dignuti u zrak i sve ostale vojarne u Bjelovaru te prouzročiti brojne civilne žrtve. U dizanju u zrak skladišta sa 170 tona municije ubijeno je 11 branitelja, a stradao je i sam Tepić.

Lazanski o najnovijem zahlađenju odnosa iz­me­đu slu­žbe­nog Za­gre­ba i slu­žbe­nog Be­o­gra­da oko po­di­za­nja spo­me­ni­ka na­rod­nom he­ro­ju (posljednjem u SFRJ!) ma­jo­ru Mi­la­nu Te­pi­ću u Be­o­gra­du kaže:  “Za nas je on he­roj, za Hr­vat­sku ni­je. Mi sma­tra­mo da je ma­jor Te­pić ostao vje­ran svo­joj voj­nič­koj za­kle­tvi i dr­ža­vi SFRJ, no­va hr­vat­ska dr­ža­va tu pro­šlu dr­ža­vu i za­kle­tvu oči­to ne pri­zna­je. Ne­vjerojat­no je da ni­tko u Hr­vat­skoj ne smije ni da­nas reći: u trenutku ka­da je ma­jor Te­pić di­gao u zrak skla­di­šte mu­ni­ci­je Be­de­nik, Hr­vat­ska još ni­je bi­la me­đu­na­rod­no pri­zna­ta i JNA je bi­la je­di­na le­gi­tim­na voj­na si­la na pro­sto­ru Hr­vat­ske. Sve osta­lo su bi­le ile­gal­ne pa­ra­voj­ne for­ma­ci­je. Na­rav­no da se to u Hr­vat­skoj ne smije iz­go­vo­ri­ti, jer bi to do­ve­lo u sum­nju slu­žbe­ni ka­rak­ter ra­ta ko­ji je ta­mo vo­đen.”

Istina je, jasno, posve suprotna – samo na žalost ni u Hrvatskoj se to ne smije javno izgovoriti, kamoli u Srbiji! Jer, kao prvo – JNA niti u jednom trenutku rata nije bila legitimna niti legalna vojna sila u Hrvatskoj! Iz dva razloga: Prvo, predsjedništvo SFRJ NIKAD nije izdalo naredbu o korištenju JNA u sukobima u Hrvatskoj! Glasanje na predsjedništvu je završilo 4:4, predstavnik BIH (Srbin!) je bio protiv, za korištenje JNA su ruku digla samo četiri Miloševićeva člana predsjedništva – Oba oka u glavi, i obje pokrajine (s tim da je vlast na Kosovu tada bila oktroirana). Dakle, JNA nije mogla nikako biti legitimna vojna sila u tom sukobu. Ušavši u njega bez naredbe vrhovnog zapovjedništva, ona je zapravo ta koja je, pravno gledano, bila pučistička banda izvan bilo čije političke kontrole, vojska koja nije bila u službi niti jedne države, dakle paravojna formacija. U službi SFRJ nije bila, jer nije slijedila zapovijedi vrhovnog zapovjednika – predsjedništva SFRJ. A formalno – pravno, to nije bila srpska vojska, Milošević je uvijek odbijao priznati ono što je bilo očito – da to u stvarnosti jest srpska vojska, vojska Srbije. Kvaka je što kao de facto srpska vojska JNA nije imala što raditi u Hrvatskoj – Srbija isto tako nije bila “međunarodno priznata”, i ne samo to, nego nikad nije niti proglasila neovisnost!

Druga stvar je to što međunarodno priznanje Hrvatske ne znači da ona nije postojala kao subjekt međunarodnog prava: U povelji UN-a je uveden princip samoodređenja, kao rezultat konvencije o pravima i obavezama suverenih država potpisane od velikih sila, uključujući SAD, 1933. godine u Montevideu, i kojom je okončan kolonijalizam. Tim principom je jasno naglašeno da država postoji po sebi, ako postoji, a ne po tome je li međunarodno priznata: Princip samoodređenja kaže da država mora imati stalno stanovništvo, teritorij, i vladu koja tim teritorijem i populacijom stvarno i upravlja, te mogućnost stupanja u odnose s drugim državama: Priznanje je posve nebitno. Naime, da su SAD čekale da ih Britanija prizna kao neovisnu državu, načekali bi se! A i kolonije nisu morale tražiti da ih bivši kolonijalni gospodari priznaju, niti uostalom bilo tko drugi – ako su se opredijelile za neovisnost, i ako su vlasti imale kontrolu nad populacijom i teritorijem, smatrane su po tom principu neovisnim državama. Uostalom: Nije ni Srbija, kad je proglasila neovisnost, pitala turskog sultana smije li i priznaju li ih oni ili bilo tko, niti je Karađorđeva vojska Turke smatrala legitimnom  vojnom silom “jer Srbija nije bila priznata”.

No, Lazanskom promiču ti pravni detalji: “Ma­jo­ra Te­pi­ća u Hr­vat­skoj op­tu­žu­ju da je di­žu­ći u zrak skla­di­šte mu­ni­ci­je ubio i 11 pri­pad­ni­ka hr­vat­ske voj­ske, ko­ji su na­pa­da­li to skla­di­šte, a ti ko­ji su na­pa­da­li skla­di­šte bi­li su po me­đu­na­rod­nom pra­vu u to vrije­me pa­ra­voj­na for­ma­ci­ja. Jer, Hr­vat­ska je me­đu­na­rod­no pri­zna­ta tek po­čet­kom 1992. go­di­ne.” Kako sam naveo, međunarodno priznanje je tu s pravne strane irelevantno! Relevantno je – proglašenje neovisnosti!

Ali dalje Lazanski kaže, “da sve te prav­ne fi­ne­se osta­vi­mo po stra­ni, fe­no­men voj­nič­ke za­kle­tve i voj­nič­ke žr­tve pri­zna­van je i po­što­van u ra­to­vi­ma čak i od ne­pri­ja­te­lja”, pa navodi primjere iz slavne srpske vojničke povijesti – “travanjskog rata” 1941, koji je inače, što Srbi vole prešutjeti, završio tako da se sedmorici pijanih Švaba i njihovom psu, izvidnici predvođenoj poručnikom Fritzom Klingerbergom, predao garnizon od 150.000 ljudi, a gradonačelnik mu je potpisao kapitulaciju! Sad, Srbi su taj maestralni i sramotni poraz voljeli pripisivati “izdaji Hrvata”, no činjenica je da je Jugoslavija ta koja je izdala Hrvate i dvadesetih godina prošlog stoljeća, prvo pucajući 1918. u prosvjednike na Trgu Bana Jelačića (što je obavio prastric Vesne Pusić, brat njenog djeda), a kasnije razdijelivši Istru i Dalmaciju Talijanima Rapalskim ugovorima  i tretiravši Hrvate kao porobljeni narod. Isto se ponovilo devedesete: Kakve je obaveze ikoji Hrvat imao prema JNA, moralne ili ma kakve druge, zakletva ili ne, kad se ta JNA okrenula protiv njegovog naroda kojeg je bila obvezna štititi? Lojalnost nije jednosmjerna ulica!

“Ma­jor Mi­lan Te­pić i voj­nik Sto­ja­din Mir­ko­vić bra­ni­li su obje­kt JNA u Hr­vat­skoj, u SFRJ. Bra­ni­li su ta­da­šnju dr­ža­vu, bra­ni­li su svo­ju voj­nič­ku i ofi­cir­sku čast. Ko­ju su mno­gi 1991. iz­da­li. Kao i 1941. I svi ti ko­ji su je iz­da­li za­vr­ša­va­li su ci­vil­ne ško­le i voj­ne aka­de­mi­je u Ju­go­sla­vi­ji. Ne u šu­mi, i ne u Ka­na­di, ili Austra­li­ji. Vje­ru­jem da mno­gi u Hr­vat­skoj in­tim­no pri­zna­ju he­roj­stvo ma­jo­ra Tepi­ća, na­rav­no jav­no to ne­će reći. Ne zbog Te­pi­ća, već zbog vlastite iz­da­je…”, kaže Lazanski.




Intimno, ja izdajom smatram samo čin Tepića, jer se Tepić nije borio protiv vanjskog neprijatelja, nego “unutarnjeg”, što svakako nije posao vojske osim u diktaturama i vojnim huntama, ili u kolonijama. Izdajom općenito smatram okretanje JNA protiv Hrvata koji su tu JNA u Drugom svjetskom ratu i stvarali da bi se ona okrenula protiv njih. No, volim kad “heroj” Lazanski tako patetično priča o herojstvu. Najmanje se on ima pravo pozivati na ičije herojstvo, ili govoriti o izdaji: On je zajedno s oficirima JNA kukavički sred noći 1991. pobjegao iz vojarne u Sloveniji i prebacio se u Hrvatsku ostavivši ročnike na milost TO Slovenije, tražio od pilota helikoptera JNA da se vrati na Pleso jer Slovenci pucaju, pa mu prijetio kad je odbio, herojski na kraju zbrisao iz Hrvatske u BIH i dalje, a kao kruna svega slikao se kraj table “Vukovar” glumeći hrabrog vojnog reportera da bi na kraju ispalo da se zapravo javljao iz – Sremske Mitrovice. O izdaji svog naroda, Slovenaca, da se ne govori.

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.