Sanjin Strukic/PIXSELL
Sanjin Strukic/PIXSELL

Kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje zakone!

Autor: Tomislav Krušić / 7Dnevno / 26. kolovoza 2016.

Suverene države same propisuju svoje zakone i ne dopuštaju da im ih drugi nameću. Neke zajedničke obveze proizlaze iz članstva u EU-u i NATO-u, u koje smo stupili dobrovoljno. Srbija nije član nijedne od tih asocijacija, iz nametnute države u kojoj smo prisilno s njima živjeli teškom smo mukom i uz velike žrtve izašli i ne namjeravamo se vraćati. Srbija, dakle, želi k nama. Kako je krenula, teško će tamo dogurati

Na zasjedanju sabora 1790. u Požunu (današnja Bratislava), kad se htjelo od strane nekih država nešto Hrvatskoj na silu pravno nametnuti, skočio je hrvatski ban Ivan Erdödy i, izvukavši i visoko podigavši sablju, uzviknuo: Regnum regno non praescribit leges! Dvjesto godina kasnije, prvom demokratski izabranom predsjedniku Hrvatske tada mladi austrijski parlamentarac König ponudit će, netaktično i nespretno, pomoć u stvaranju novih zakona. Predsjednik mu je jasno kazao: „Regnum regno non praescribit leges!“ Iako pri tome nije bilo visoko podignute sablje, ovo sam dobro zapamtio, jer sam osobno morao izgladiti taj nesporazum. Kasnije se uspostavilo da je predsjednik Tuđman bio i te kako zainteresiran za inozemnu legislativnu praksu i nije bio uskogrudan u tom pogledu, ali je u danom trenutku morao upozoriti na suverenost vlastitog nacionalnog parlamenta. König, koji je zaista samoprijegorno pomagao demokratske procese u Hrvatskoj, nakon prvotnog iznenađenja, ovo je u potpunosti prihvatio, shvativši da je Hrvatska jako osjetljiva na svoju tek izborenu suverenost i da, iako željna pomoći, neće prihvatiti nikakva nametanja. Obojici sam zahvalan na ovoj školi, jer „primanje i davanje“ je lijepo koliko se lijepo uruči, ali i koliko se lijepo primi. Dakle, glasovita izjava ostaje vrijediti i danas, ali mnoge norme moramo uskladiti kako se ne bismo međusobno sudarali na sve manjim prostorima zemaljske kugle (isprike onima koji voze lijevom stranom ceste).

Četvrt stoljeća nakon ovog zbivanja Hrvatska ima zadaću pomagati svojim susjedima na njihovom putu prema europskim integracijama. Hrvatska se zaista trudi, posebice naspram BiH. Što se Srbije tiče, stalno dolazimo do onog momenta kada ta zemlja odbija pomoć. Iznenađujuće je da to radi ne samo s isukanom sabljom, već njome vitla i prijeti odsijecanjem naših glava. I to ne bilo kakvih, nego baš braniteljskih, onih koji su najzaslužniji što su četnički koljači danas od Hrvatske udaljeni na puškomet – dakle dovoljno da do nas mogu doprijeti samo njihova zločinačka arlaukanja. Ta buka, koja nam i ovih dana dopire iz Beograda, svakako nije ugodna, ali sa spoznajom da se odbija o sigurne hrvatske granice, manje zabrinjava i boli. Sjetimo se tako prve „zvijezde“ u demokratizaciji Srbije, Đinđića. Njegova pojava, program stranke i čak i njegova organizacija mladeži bili su doista nešto obećavajuće. Kad odjednom iz čista mira, mladi demokrati održe „pressicu“ s Draganom Vasiljkovićem i promoviraju „Zadužbinu Kapetana Dragana“. U međunarodnom okružju nastao je šok i nevjerica. Karl Bildt, koji je na prvu vjerovao sve što mu Srbi kažu, mi čak nije htio ni povjerovati, dok mu se sam Đinđić nije „pohvalio“ da je to bilo za vrijeme Mićunovića, ali da je sada „sve o.k.“!?!

U to vrijeme politički stasa sadašnji predsjednik Srbije. Nikolić je 1993. godine na Romaniji (BiH) službeno proizveden u najviši četnički čin. Tom je prigodom pred Vojislavom Šešeljom položio prisegu za četničkog vojvodu (video zapis je danas dostupan na internetu, ali budite uvjereni da se tamo ne spominju ni AVNOJ-evske granice ni samostalna Hrvatska). U intervjuu za Press iz 2009., Nikolić izjavljuje da je ponosan što je „miropomazan“ za četničkog vojvodu i da nema namjeru odreći se te titule, ali da su 1993. „bila druga vremena“. Baš kao što je Đinđić poručio Bildtu, i on poručuje da je „sada sve o.k.“ Opet međunarodna javnost izlazi iz stanja šoka i nevjerice, na „časnu srbijansku reč“ i uvjerava samu sebe da je sve ovo samo stvar prošlosti.

Vučićevo političko stasanje također sadrži javnosti poznate elemente koje smo dugo spremno pomirbeno „preskakali“ i uvjeravali sebe i vlastitu javnost da je to nešto što je zaboravljeno u prošlom mileniju. Čini se da smo pri tome poželjeli biti veći papa od pape, i veći Europljani od Europe, pa smo četničku prošlost lidera nama susjedne države tako duboko gurnuli pod tepih da ni pri današnjem spoticanju preko četničkih grba ne prizivamo u svijest pravu narav jedne fašističke ideologije koja nam stalno lupa na istočne granice. Čak se i naši proslavljeni antifašisti, koji tako revno čuvaju uspomenu na svoj vlastiti antifašizam, slabo prisjećaju i u pamet prizivaju četnička klanja. Nekako im je puno draže proizvoditi ustaše, pa ih nalaze čak i u liku jednog ministra kulture, pokrećući protiv njega pravu međunarodnu pobunu. Istovremeno četnike ne prepoznaju ni kad im s krvavom kamom među zubima šeću diplomatskim hodnicima i kad ruke krvave do lakata brišu o zavjese Banskih dvora, dok nam uhićuju branitelje i paralelno s time predaju „diplomatske note“ koje zvuče kao da ih je uglazbio sam Draža Mihailović. Koji je, usput budu rečeno, u Srbiji rehabilitiran, baš kao i čitav njegov četnički ravnogorski pokret.

Naši susjedi znaju da kod nas traje kampanja i to koriste

U ozračju predizbornog vremena susrećemo se s paradoksom da Zoran Milanović proziva Mira Kovača glavnim krivcem za probuđeno četništvo u Srbiji. Kovač je po Milanoviću kriv jer nije upozorio Srbiju da neće moći otvoriti Poglavlje 23 ne izmijeni li Zakon o univerzalnoj jurisdikciji. Kao da to nosioci četničke ideologije u Srbiji ne znaju? Kao da je to interni hrvatski problem, i služi samo za pokazivanje „dugih noseva“ u predizborno vrijeme. Prije godinu i pol dana, u veljači 2015., SDP-ova vlada je bila strogo protiv toga da se Hrvatski sabor zaključkom obveže od Srbije zatražiti promjenu srpskog neprihvatljivog zakona o ratnim zločinima. Za to postoje dokazi crno na bijelo. Hrvatska javnost nema nikakvih spoznaja da su Milanović i njegova vlada išta konkretno napravili kada je riječ o uvjetima koje Srbija mora ispuniti da bi ušla u Europsku uniju. To su uzroci naše oslabljene startne pozicije unutar EU-a s kojom je Kovač početkom godine preuzeo odgovornost za hrvatske vanjske poslove. Unatoč svemu tome, uspio je dobrim dijelom umanjiti štetu Milanovićeve politike i sve hrvatske zahtjeve uključiti u pregovarački okvir Srbije. Konkretno, ako Srbija ne promijeni svoj zakon neće moći u EU. To je sada zahtjev ne samo Hrvatske nego i EU-a, i to Srbija dobro znade. Znajući to, Srbija nastavlja progone i hapšenja europskih državljana. Time njezino političko vodstvo zapravo namjerno „usporava“ svoj put približavanja članstvu u EU, jer ono podrazumijeva puno širu paletu obveza od onoga što je trenutno i u našem i u fokusu srbijanske javnosti. Ne zabrinjava Vučića i Nikolića to što će morati prihvatiti hrvatske zahtjeve, nego što će se morati konačno deklarirati jesu li s Europom ili Rusijom. Trenutna je procjena srbijanskih vlasti da definitivan raskid odnosa s Putinovom Rusijom ne mogu politički preživjeti, a da im u stalnom „zatezanju“ s Hrvatskom zapravo jako dobro ide. Barem na unutarpolitičkom planu, a to je jedino što ih zanima.

Što, dakle, u odnosu na takvu srbijansku politiku treba poduzeti Hrvatska? Da se ne radi o susjednoj zemlji kojoj je Hrvatska doslovce pomagač na putu u EU, ministar Kovač bi već izdao preporuku našim državljanima da tamo ne putuju, a veleposlanika pozvao na konzultacije. No kako se radi o našim susjedima u odnosu na koje Europa ima određene interese, Hrvatska ima obavezu ponašati se razumno čak i u trenucima njihove periodičke umanjene ubrojivosti, koja nastupa uvijek kada je potrebno raskinuti još pokoju sponu s njihovom, do kraja neuspješnom ali još uvijek vrlo živahnom, velikosrpskom politikom.

Globalni svijet neće imati još puno vremena i razumijevanja za srpsko oblikovanje vlastite „zone ugode“ i zadovoljavanje vlastite heraldičke samodopadnosti. U vrijeme kada Sjeverna Koreja predstavlja nuklearnu prijetnju, arapski svijet prolazi katarzu, a EU „krpa rupe“ prema Turskoj u kojoj se odvijaju post-pučevske promjene, nije za očekivati da će netko imati razumijevanja za Vučićevo i Nikolićevo zadovoljavanje prohtjeva svih zainteresiranih velikosrpskih skupina, kojima trenutno udovoljavaju. Srbi će morati shvatiti da se svijet ne vrti samo oko njih. To nije ništa strašno. Tko god imalo svjesno gleda svijet oko sebe vidjet će da je u proteklih 30 godina svjetski gospodarski promet narastao 8,5 puta. Pri takvoj dinamici promjena odnosa interesa nitko se nema vremena zabavljati srpskom hirovitošću. A ni mi se na nju ne bi trebali previše obazirati. Treba ih pustiti da ponavljaju gradivo ispočetka sve dok ne nauče, a ne gnjaviti se posljedicama njihove samodopadnosti.

Dubrovnik forum

Pod geslom „Jačanje Europe: Povezivanje Sjevera i Juga“ u Dubrovniku će se domaćinima pridružiti: predsjednici Madžarske, Litve, Slovenije, Bugarske, slovački dopredsjednik vlade, ministri iz Češke, Rumunjske, austrijski i estonski državni tajnici ministarstava vanjskih poslova. Zadatak je posvetiti se političkoj platformi ove inicijative. Predsjednici će istaknuti potrebu suradnje i razvoja okvira koji će podržavati buduće projekte, posebice u trima razvojnim stupovima: energetici, transportu i telekomunikacijama. Povezivanje i integracija središnje Europe, te sjevera i juga važna je tema i nastavlja se na njujorški sastanak od 29. rujna ’15. koji je održan na marginama 70. Glavne skupštine UN-a. Ovaj „predsjednički“ okrugli stol će imati za zadaću daljnje konkretiziranje glavnih zaključaka iz New Yorka.

Posebice je značajan panel „Geopolitički izazovi“ kojeg će ministar Kovač moderirati. Sudionici panela su mahom partneri i ministri zemalja Jadransko-baltičko-crnomorske inicijative: Andrej Plenković, dopredsjednik Odbora za vanjsku politiku Europskog parlamenta i ujedno novi predsjednik HDZ-a, Crndak, ministar vanjskih poslova BiH; Hoxhaj – kosovski ino-ministar; Szijjártó, madžarski ministar vanjskih poslova i trgovine, Linhart, prvi austrijski diplomat; Mardasa – zamjenik šefa grčke diplomacije, Hoyt Brian Yee – visoki dužnosnik State Departmenta za europske i euroazijske poslove; Yildiz – zamjenik šefa turske diplomacije i, zanimljivo, James L. Jones, Jr. – predsjednik JGI-a, dojučerašnji Obamin savjetnik za nacionalnu sigurnost.

U ovo društvo pozvan je, dobrotom hrvatskog državnog vrha, i Vučić, koji je od toga odustao. Neshvatljivo zbog kakvog je ega Vučić spreman vlastitoj zemlji odreći šansu pripadnosti grupaciji koja može odoljeti trendovima neželjenih efekata stihijskih globalizacijskih kretanja i osoviti Europu na liniji Sjever-Jug. No to srbijansku javnost, koja je posljednjih mjeseci potpuno uronjena u kampanju pretvaranja Hrvatske u ustašku državu, ne zanima. Njihovo je političko vodstvo shvatilo da se s demokratskom Hrvatskom, Hrvatskom koja je članica UN-a, EU-a i NATO-a, ne može nositi, pa svim silama pokušavaju napraviti nemoguće: nastaviti tamo gdje su stali devedesete i uvjeriti čitav svijet da Hrvati jedu malu djecu, prekrštavaju Srbe i u dokolici ubijaju sve koji nisu prisegnuli na samokres, pištolj i bombu. To su uspješno radili gotovo pedeset godina, ali toga više nema niti će biti. Koliko će im trebati da shvate nije pravo pitanje. Pravo je pitanje koliko će Europi trebati da ih urazumi. Nama se ne bi trebalo žuriti, ali ako se Europa odluči na to moramo biti spremni preuzeti svoj dio odgovornosti i pomoći im. Da shvate.

Vratimo se na kraju na početak. Antun Gustav Matoš u svojoj poznatoj „Pri svetom kralju“, kroz usta kipa na banovom grobu govori majci koja tu dolazi s „teškim križem cijele jedne nacije“, tješeći ju: “ Majko, audiant reges: Regnum regno non praescribit leges, i dok je srca bit će i Kroacije!“ Tako je to s državama i zakonima. A tako je i s Hrvatskom. Koja nikada nije stajala bolje i nikada nije imala povoljniju međunarodnu poziciju. Unatoč srbijanskim aspiracijama i Vučićevom glavinjanju.

Autor: Tomislav Krušić / 7Dnevno / 26. kolovoza 2016.

ZADNJE VIJESTI