Nel Pavletic/PIXSELL, Sasa Miljevic/PIXSELL, Zeljko Lukunic/PIXSELL

Kako se u Hrvatskoj možeš izvući s ubojstvom?

Autor: Marin Vlahović

Željko Blažević godinama je živio na ulici kao skitnica. Nije imao prijatelja. Izbjegavao je ljude i bojao ih se. Bio je zapravo nevidljiv. Hranio se starim kruhom i lukom, koji ga je čuvao od bolesti tijekom hladnih zimskih mjeseci. U Zagreb je stigao iz Osijeka. Nije izazivao nikakve incidente. Trudio se biti neprimjetan. U sebi je nosio neku traumu iz Grada na Dravi. Ta trauma ga je pretvorila u plašljivo biće koje nema nikakvog povjerenja u ljude. Usred bijela dana, zaklao je čovjeka čiji ga je pas navodno napao. Nije se okomio na psa, nego na vlasnika. Što je bio stvarni povod ovog besmislenog ubojstva? To naše službe nikada nisu otkrile. Psihički bolesnog Blaževića, smjestili su u Remetinec među pritvorenike koji po zakonu ne bi smjeli dijeliti smještaj s psihičkim bolesnim osobama. Blažević se zatvorio u sebe i nije htio razgovarati s drugim pritvorenicima. Zbog toga su ga počeli zadirkivati, ponižavati, a on bi to jedno vrijeme trpio, sve dok u nekom kritičnom trenutku ne bi poludio. Nakon razdoblja „smirivanja“, opet bi ga vratili u takozvanu zdravu populaciju Remetinca.

Pitate se zašto takav pritvorenik nije bio u samici? Zato što su samice privilegija za ličnosti poput Ive Sanadera, Milana Bandića i Nadana Vidoševića. U vrijeme kada se u Remetincu nalazio Blažević, tamo je bila ekipa iz famozne akcije „Maestro“, dakle potpredsjednici Fonda za privatizaciju. Normalno i takvi su tražili i uglavnom dobivali pravo na samoću i duševni mir.

Trostruki ubojica Ivan Dvorski, također je proveo određeno vrijeme u Remetincu, dijeleći ćeliju s još šest pritvorenika. Dvorski, kojeg su „potopili“ s najjačom mogućom terapijom, tako da je cijeli podbuhao i obolio na jetru, definitivno nije normalan čovjek jer da je barem malo normalan i pametan, završio bi u ludnici, a ne zatvoru.

U istom tom Remetincu boravio je i manijak koji je nožem teško ranio svoju suprugu. Urinirao je i obavljao nuždu u gaće. Bilo je i pritvorenika koji su jeli vlastiti izmet. Sve su to za našu državu normalni, svjesni i odgovorni građani, za razliku od odvjetnika i hladnokrvnog ubojice Darka Zadre, visokorangiranog pripadnika narko- miljea s iznimno visokim kvocijentom inteligencije koji je danas slobodan. Zadro je,naime, za ovu državu lud. Toliko lud da su ga nakon nekoliko godina boravka u Vrapču pustili na slobodu.

Doduše i već spomenuti Željko Blažević kasnije je završio u Vrapču i od tamo odšetao na kraće putovanje. Htio se vratiti u rodni kraj. Blažević nije pobjegao. Otišao je zato što tamo nikome nije bio zanimljiv.

Damir Voškion, monstrum koji je poubijao vlastitu peteročlanu obitelj, nalazi se na liječenju u Popovači. Svakih šest mjeseci donosi se nova odluka o nastavku liječenja ili puštanju na slobodu. Ako ga uskoro puste, hrvatska javnost neće imati pravo na tu informaciju, baš kao što je i Zadro izašao u tišini.

Ovaj tekst ne bi bio potpun kada ne bismo spomenuli i notornog Tomu Horvatinčića. Famozna sinkopa, koja se tobože dogodila baš u krucijalnom trenutku prije sudara s drugim plovilom, nije psihička bolest, ali je ozbiljna indikacija da s vama nešto nije kako treba. Horvatinčić se vadi na neki svoj feler.

Po svemu što smo vidjeli i čuli, Komšići ne pripadaju prvom ešalonu hrvatske političke i gospodarske oligarhije. Snalažljivi su i lukavi, ali daleko od intelektualnog i društvenog nivoa, nekada vrhunskog odvjetnika Darka Zadre i financijske moći Tome Horvatinčića. Ipak, i oni čitaju novine, ili portale, pa su čuli kakve priče prolaze na našim sudovima. Podsjetimo, David Komšić je prvo izveo Kristinu Krupljan na večeru u „Nokturno“, a na kraju tog izlaska, ubo je nožem 88 puta. Onda se prvo riješio krvave odjeće i otišao kući. Na suđenju se smijao i zijevao. Njegovi roditelji, iznijeli su vrlo neuvjerljivu priču o psihičkim tegobama svog sina. Vodili su ga u Bosnu i Hercegovinu kod nekog liječnika. Ne znaju kako  se zvao liječnik, kao ni od čega im boluje sin.  Nema veze, netko će im valjda pomoći oko dijagnoze. Sve zajedno, nespretno su to izveli, ali to ne znači da im priča nema prolaza na sudu. Pitanje je samo koliko su Komšići uistinu utjecajni i bogati.

Vjerujem da je mnogima od vas, kao i meni osobno, muka od svega. Sasvim sigurno, život u ovakvoj državi, čini veliku štetu našem duševnom zdravlju. Ludilo nam se nudi kao nekakav spas od toga da ne poludimo do kraja. Samo nismo mi ludi, jer da jesmo, političari bi nas se bojali. Uostalom, nema svatko pravo glumiti da je lud. Ludilo je postalo privilegija odabranih. Mi ostali smo samo obične budale.

Autor: Marin Vlahović
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.