Kako je nekoć gladna Irska postala keltski tigar? Ključno je samopoštovanje! (2.dio)

Autor: Marcel Holjevac

Irac je u medijima u Engleskoj i SAD-u još od sredine 19 stoljeća – vremena najvećeg iseljavanja u povijesti – prikazivan uglavnom kao pijani majmun sklon igranju eksplozivom. Teško je reći mogu li se takvi prikazi Iraca proglasiti “rasističkim” kako to danas rade povjesničari – jednostavno, Irci su bijeli, a prikazivani su osjetno gore od crnaca. Stereotip o Ircu je bio da je lijen, nasilan, pijan, primitivan, rasist i terorist. I, što je najgore, katolik, što je u Engleskoj i Americi onog vremena bilo možda i gore od svega ostalog navedenog. Taj stereotip je, što je najgore u najvećem broju slučajeva, u 19. stoljeću odgovarao istini. Terorizam  je bio, jasno, usmjeren protiv Engleza.   Objašnjenje karikature iz 1881. u cijelosti bi oduzelo previše mjesta, ako vas zanima pogledajte ga ovdje.

Ni u novoj domovini, SAD-u, Irci zahvaljujući imageu primitivnih i agresivnih alkoholičara, nisu prolazili bolje, jer im status u biti nije bio bolji od crnih robova iz Afrike, s jedinom razlikom što kao bijelci nisu imali lance na nogama. Image nije pao s Marsa – još od vremena antičkog Rima, Kelti su bili na glasu kao divlji i barbarski narod iz šuma na sjeveru. Među prvim europskim narodima, naročito sjevernim, prihvaćaju kršćanstvo – već u 5. stoljeću. To je bio značajan korak prema civilizaciji, no keltsko naslijeđe je uvijek opterećivalo Irce, kao i urođena sklonost piću.

Bez malodušnosti i defetizma

No Irska se nije previše dala smesti. Za razliku od Hrvata, Irci se nikad nisu sramili toga što su Irci, uvijek su svoje irsko porijeklo s ponosom isticali, u SAD i drugdje. Nacionalni ponos Iraca je neupitan. Nikad nećete čuti Irca kako jamra kako je “ova država smeće” (Irska), a ni u vrijeme najvećeg iseljavanja nije bilo malodušnosti i defetizma kakva se u Hrvatskoj pothranjuje od neovisnosti. Irci isto tako nikada nisu imali značajnu petu kolonu, niti one koji su ikad govorili “pod Englezima nam je bilo bolje”, iako svakako jest – i to dobrih pola stoljeća nakon stjecanja neovisnosti.

Irci su također vrlo ponosni na svoju vjekovnu borbu protiv Engleza pa iako tu nije bilo borbi poput onih za Vukovar i Dubrovnik s ponosom će vam pokazati spomenik u Dublinu u kojem još stoje dva metka, ispaljena tijekom rata za neovisnost 1919-1921. Ili hotel u kojem su se par desetljeća ranije sastali irski nacionalisti kako bi dogovorili plan borbe protiv Engleza, pri čemu su se napili i nikad nisu uradili ni dogovorili ništa, ali svejedno. To je dio irske povijesti na koju su ponosni. Irci su mali narod koji nikad nije pokušavao glumiti da su finiji od Finaca, što neki Hrvati rade, niti su se ikad ikom ispričavali za to da mrze Engleze, naprotiv! Da su to radili, bili bi svima odvratni i antipatični, svi bi rekli “a za kog vraga ste onda išli u borbu za neovisnost”. Nisu ni, poput crnaca, krenuli u oputživanje svega i svakog za “rasizam” ili što već, niti svoje povijesne nedaće pravdali “opresijom” kojoj su nesporno bili izloženi jer, u krajnjoj liniji, žrtvom se ne postaje slučajno.

Stvorili su na kraju sebi image malog naroda koji se stoljećima borio protiv susjednog, većeg i agresivnijeg čije su bili žrtve. Mogli smo i mi, ali mi smo odlučili krenuti putem apologetike i “nismo mi to tako mislili” i na kraju izgubili i simpatije svijeta koje smo uživali devedesetih za bitke za Dubrovnik i Vukovar, kao i saveznike. Irci ni danas ne bježe od imagea pijanaca brzih na šakama – ali su to uspjeli kroz svoju dijasporu, režisere i glumce u Hollywoodu i književnike, isfurati kao dio nacionalnog identiteta, kao nešto simpatično. Hrvati najčešće ne uspijevaju biti simpatični niti samima sebi. Naročito lijevi mediji vole gaditi sve što je autohtono hrvatsko kao odvratno i smatraju da bismo bili simpatičniji svijetu da postanem Šveđani. Irci pak ne žele biti ništa do onog što jesu, što ne znači da nisu radili na vlastitoj civiliziranosti, ali ne tako da se pretvore u lošu kopiju Engleza ili Danaca.




Utjecaj zapadnog okruženja i porast standarda ipak su i promijenili neke stvari na gore. Pobačaj je doduše u Irskoj i dalje striktno zabranjen, ali su na referendumu odobrili istospolne brakove.

Politika nacionalnog konsenzusa

No stvoriti sebi image je samo dio priče. Ken Whitaker, spomenuti dugogodišnji ministar financija Irske, je bio stvarni autor dokumenta “Ekonomski razvoj” kojim je zavšila era “našizma” u Irskoj i ekonomija je otvorena prema svijetu, a socijalističke ideje poslane na smetlište povijesti osjetno prije nego je to u Engleskoj uradila velika Margaret Thatcher.




Već šezdesetih je otvaranje tržišta popravilo ekonomsku sliku, prosjek rasta u tom desetljeću je bio preko 4% – umjeren, ali konzistentan. Privučene su već tada brojne korporacije koje su koristile činjenicu da stanovništvo govori engleski i da je cijena radne snage niska. Pfizer je prvu tvornicu u Irskoj podigao 1969, a do 1970. čak je 350 stranih korporacija imalo svoje pogone u Irskoj. Kod nas, naravno, takve stvari završe pričom kako nas stranci izrabljuju kao jeftinu radnu snagu. Da, to je i ideja! Neće doći iz altruizma, doći će ako im se isplati! Isplati li se to nama? Da, ako nemamo bolju ponudu za posao, zar ne?

Napredak nije odmah zaustavio emigraciju. A otvaranje tržišta je imalo i cijenu. Brojne irske kompanije, osnovane kako bi servisirale malo i nekoć zatvoreno irsko tržište, jednostavno se nisu mogle nositi s konkurencijom i propadale su, no Irska je unatoč velikom otporu dijela javnosti ostala dosljedna otvaranju. Zemlja je i dalje snažno ovisila o poljoprivredi, koja je imala nisku produktivnost i iseljavanje sa sela se nastavilo, što u gradove u Irskoj što dalje, u SAD i Englesku. Irska je i dalje bila emigrantska, samo se iseljavanje usporilo.

Napretka je dakle bilo, ali je dobar dio pozitivnog učinka otvaranja ekonomije pojela povećana uloga države i visoka socijalna davanja. Javna potrošnja je porasla s 32% BDP-a 1960., na početku novih politika, na 42% BDP-a u 1973. Socijala i obrazovanje su najviše sudjelovali u povećanju troškova. Uz sufinanciranje OECD-a napravljena je – umjesto napamet rađenog novog kurikuluma, a bez da je itko ozbiljno analizirao probleme i potrebe školstva –  jako važna i utjecajna studija o obrazovanju, nazvana “Ulaganje u obrazovanje”. Objavljena je 1965. i naglašavala je kako je kvalitetno obrazovanje ključ budućeg razvoja irskog društva. Država je nakon toga uvela besplatno srednjoškolsko obrazovanje i besplatan prijevoz za đake. No, za razliku od Hrvatske, crkva je zadržala vrlo bitnu ulogu u obrazovanju, koju je uostalom imala od početaka pismenosti u Irskoj, koji se ionako vezuju za crkvu. Irci vole citirati biskupa iz svoje povijesti koji je jednom davno rekao da svako selo u Irskoj mora imati tri stvari: crkvu, krčmu (pub) i školu.

Nakon EU

Nakon ulaska u EU među prvima Ircima je samopouzdanje lagano počelo rasti. Mogli su poslovati s velikom i tada vrlo uspješnom zemljom kao partnerom i odbaciti naslijeđe svoje kolonijalne prošlosti. Samo što oni nisu uradili grešku koju je Hrvatska uradila, da se dovedu u vazalni odnos prema EU, koja doduše tada nije niti bila politička već striktno ekonomska zajednica (što je trebala i ostati!) Irske tvrtke su imale ogromno domaće tržište, nisu više bile ograničene na samo tromilijunsko ili manje irsko. Izvoz je diverzificiran, nije se više proizvodilo sve i svašta za domaće tržište, već se uvozilo sve što se nije isplatilo raditi u Irskoj, a izvozilo ono gdje se najviše moglo zaraditi, opet ne nužno sve i svašta. Irska je najviše profitirala od uvoza jeftine hrane iz EU; što je dramatično podiglo standard Iraca.

Sedamdesete su unatoč nasilju u susjednoj Sjevernoj Irskoj donijele, po prvi put, optimizam u Republici Irskoj. Prvi put od neovisnosti, zablježen je porast broja stanovnika i to od 15% u tom desetljeću. Irci su konačno prestali masovno iseljavati. No, zaposlenost je i dalje rasla dosta sporo, 1% godišnje i to na račun zapošljavanja u državnim službama, što je u godinama koje su uslijedile dovelo do financijskih problema za državu i velikog javnog duga.

IDA, Uprava za industrijski razvoj, je međutim imala ključnu ulogu u uspjehu Irske: Irci danas ubiru plodove politika posavljenih prije pola stoljeća i više. Dokaz je to da nema brzih instant-rješenja kakva Hrvati priželjkuju – potrebno je puno strpljenja i odricanja da bi buduće generacije Hrvata živjele bolje. Iako je IDA bila i dalje financirana od države tih godina, sedamdesetih je kao agencija izdvojena iz sastava ministarstva i postala je prva državna agencija u svijetu koja je poduzela veliku i dugotrajnu kampanju kako bi uspostavila modernu industrijsku bazu – privlačenjem velikih stranih ulagača. U to vrijeme druge države su se uglavnom bavile zaštitom “svojih” kompanija. Irce to nije diralo: Svatko tko ima novac je dobrodošao! Suprotno od Plenkovićeve “otkupit-ćemo-INA-u-od-Mađara” politike i pogotovo suprotno od “spašavat ćemo radna mjesta u Agrokoru po cijenu uništenja malih i velikih ulagala i dioničara.” Irska je počela štititi isključivo kapital, ne radnike i domaće male poduzetnike i kapital se odazvao i počeo se masovno slijevati u Irsku, gdje je bio zaštićen.

IDA je usvojila pragmatične metode. Ključna je bila odluka da se fokusiraju na kompanije koje predstavljaju budućnost tehnologije, koje zapošljavaju isključivo visokoobrazovanu radnu snagu i imaju velik profit. “Giganti” koji bi zapošljavali tisuće ljudi bez naročitih kvalifikacija i poslovali na rubu rentabilnosti nisu bili zanimljivi. Prvo se odazvla farmaceutska industrija, za njom informatičke industrije, potom medicinske tehnologije te međunarodni servisi od financijskih do medijskih – Amdahl, Baxter Travenol, Digital, Merck Sharpe, Wang, Warner Lambert, svi su oni počeli koristiti Irsku kao bazu za izvoz svojih proizvoda na europsko zajedničko tržište.

Valja ovdje primijetiti da su Irci sjajno iskoristili i svoj položaj između SAD-a i kontinenta i činjenicu da se u Irskoj govori engleski, što je kompanijama olakšavalo dolazak, kao i brojna irska dijaspora u SAD-u. Do sredine 75, 450 stranih kompanija je proizvodilo dvije trećine ukupnog irskog industrijskog proizvoda. Nakon hrvatske neovisnosti bilo je govora da bi Samsung i Hyundai investirali u Hrvatsku, no otjerali smo ih, a usto ih pokušali izreketariti za mito. No, kako su multinacionalne korporacije koje mi inače tjeramo donijele irskoj uspjeh, tako su manje učinkovite domaće tradicionalne kompanije propadale, što je dovelo do političkih previranja i zastoja.

Sedamdesete su donijele brz rast BDP-a, ali i brz rast javne potrošnje na socijalu, zdravstvo, edikaciju, stambeno zbrinjavanje, državnu TV i infrastrukturu te naravno državnu administraciju. U javnom sektoru je radila čak trećina Iraca do 1980., a nezaposlenost je 1977. i dalje bila visokih 9%. Zapravo, Vlada je izmišljala poslove u javnom sektoru kako bi smanjila nezaposlenost među niže obrazovanima za koje nije bilo mjesta u multinacionalkama i tako sebi povećala popularnost i izglede da dobije nove izbore.

A sve to u ozračju visoke inflacije koja je sedamdesetih bila u prosjeku 13,6%, i naftne krize. Kraj sedamdesetih je donio velika zaduživanja države i velike budžetske deficite: kriza je eksplodirala osamdesetih.

Korak unatrag

Osamdesete su nakon početnog zaleta donijele razočaranje. Visoka nezaposlenost se vratila, a s njom i emigracija, javne financije su bile u neredu nakon odlaska strogog Whitakera, vlade su se mijenjale, ali niti jedna nije imala rješenje za situaciju koja se pogoršavala. Osamdesete su više podsjećale na pedesete nego na dva desetljeća prije njih. Cijele generacije maturanata bi odlazile iz zemlje, kao danas iz Hrvatske. 200.000 ljudi je napustilo zemlju tijekom osamdesetih. U najgorim godinama, 1% stanovništva godišnje je odlazilo iz Irske (i mi smo danas tu negdje).

Efekt ulaska u EU se ispuhao, naftna kriza je doprinijela krizi u Irskoj. Strane investicije su i dalje rasle, ali to nije bilo dovoljno da se zaposli rastuća radna snaga koja je otpadala iz starih poslova koji su propadali. Vlade su povećavale javnu potrošnju i poreze, deficit budžeta pokrivale posuđivanjem novca i državnim obveznicama. Od 1980 do 1986 ukupni izdaci države su porasli s 54 na 62% BDP-a – katastrofalna brojka, iako bolja od današnje Hrvatske. Javni dug je skočio s 87% BDP-a gdje smo i mi sad na čak 120%, a godišnji budžetski deficit je prelazio 10%. Uz visoku nezaposlenost i visoku inflaciju, izgledalo je da je tranzicija iz ekstenzivne i zatvorene u intenzivnu i otvorenu ekonomiju propala.

No, osamdesetih je IDA neovisno o vladi nastavila privlačiti strane ulagače po istom receptu – došli su IBM, Lotus, Microsoft, Bausch & Lomb i brojni drugi. Neki veliki bankroti stranih kompanija su doveli u pitanje strategiju vlade, a bilo je i istraga oko stečajeva. Istrage su pokazale da je vrijednost investicija često bila precijenjena, izgledi za zapošljavanje preuveličani, a obećane veze s domaćom ekonomijom često slabe i nikakve. To je vratilo u sedlo ljevičarske politike.

Fianna Fail, u oporbi od 1982, pobijedila je na izborima 1987. Kasnih sedamdesetih, Fianna Fail, tada partner u vladi, je bila u velikoj mjeri odgovorna za ekscesno visoku i često promašenu državnu potrošnju. No, ovog puta su odlučili krenuti posve drugim putem i na iznenađenje brojnih – pa i svojih birača, prije svega, izašli su s programom velikih rezova državne potrošnje, a usto su ponudili svima ostalima izradu konsenzusa oko budućih ekonomskih politika, kako se ne bi mijenjale s promjemana vlasti. Vrlo brzo, unutar nekoliko godina, to je dalo rezultate.

Konačni uspjeh – manja vlada i manja potrošnja

Manja vlada i manja potrošnja vlade su postali ključ uspjeha u kombinaciji s otvaranjem tržišta provedenim šezdesetih i sedamdestih. Prvi potez je bio znatno kresanje budžeta velikom broju vladinih agencija. Te mjere su u početku žestoko kritizirane – naročito jer su imale utjecaja na zdravstvene usluge u državnim bolnicama i institucijama te na socijalna primanja, koja su dramatično srezana. No, konsenzus je na kraju ipak postignut i postao temelj djelovanja za NESC, “National Economic and Social Council”. To nacionalno ekonomsko i socijalno vijeće je objedinjavalo poslovne ljude, farmere, sindikate, i razne interesne grupe. Glavna oporbena stranka je također podržala mjere, iako u narodu ne baš popularne, koje su dovele do uravnoteženog budžeta.

Drugi dio novog akcijskog plana vlade je bio umjereno podizanje plaća u zamjenu za umjereno smanjenje izravnih poreza, čime je omogućeno da od smanjenih poreza najviše profitiraju Irci, a tek potom poslodavci. Dakle, manji porezi poslodavcima u zamjenu za veće plaće radnicima. Taj trogodišnji program koji je uključivao poslodavce i sindikate je prekinuo spiralu inflacije i silni planovi “nacionalnog partnerstva” su se ponavljali sve do 2005.

Režući potrošnju i socijalna davanja, vlada je istovremeno promovirala poslovna ulaganja. U Dublinu je, na dokovima s kojih se nekoć odlazilo u svijet, osnovan “International Financial Services Centre” (IFSC), koji se pokazao kao vrlo uspješan. Stvari koje su do tada bile pretežno državne, poput telekomunikacijskog sektora, su devedesetih privatizirane.

Pa, ako mislite može li zemlja iz koje se stoljećima emigrira, koja ima loš image, čiji stanovnici nisu na glasu kao najoštriji nož u ladici a kamoli kao najpošteniji narod na planeti i koja ima manje od 4 milijuna stanovnika i prošlost kolonijalne stečevine susjeda, uspjeti i postati svjetski lider u toliko toga, okrenuti trend, može.

Samo to znači da moramo napustiti dosadašnji način razmišljanja o Hrvatskoj, da moramo vidjeti između čega ona može biti most, koje su naše komparativne prednosti. Znači da moramo prestati svaštariti i sanjati tvornice koje će proizvoditi sve od igle do lokomotive i koje će nas učiniti neovisnim o uvozu, jer to možda može zemlja od 300 milijuna ljudi, a ne ona od tri, a i to je pitanje isplati li se to i njima. Da moramo ulagati u obrazovanje, ali ne u svađe oko toga hoćemo li izbaciti vjeronauk ili uvesti građanski odogoj, u Irskoj ionako manje više svi idu na vjernoauk i katoličanstvo je bitan dio irske kulture, naslijeđa i identiteta, već boljom metodologijom učenja matematike kako nam djeca ne bi bila zadnja na PISA testovoma. I, naravno, treba nam nacionalni konsenzus oko toga da nema žicanja državne love za potrebite i kuknjave da kapitalizam ne valja i da smo sve prodali strancima i pola stoljeća odricanja da bi našoj djeci bilo bolje jednog dana ovdje u Hrvatskoj, ne da moraju ići po bolji život u Irsku.

Jer, složit ćete se, nema nekog smisla lamentirati kako je kapitalizam fuj i ogavan, kako su multinacionalne korporacije zlo, kako smo sve prodali strancima i kako smo sve privatizirali, a onda pobjeći u Irsku, gdje je za razliku od Hrvatske – stvarno pravi kapitalizam, bez paradigme besplatnosti i progona tajkuna.

Kako je nekoć gladna Irska postala keltski tigar? Radeći sve suprotno od Hrvatske! (1. dio)

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.