Borna Filic/PIXSELL
Borna Filic/PIXSELL

Do kad ćemo od političara slušati ‘Jel’ znaš ti ko sam ja’?

Autor:

Vlast, kažu, kvari ljude. To zapravo nije istina, ona samo izbacuje na vidjelo pokvarenost koja je već postojala.

Ivan Pernar je u četvrtak šokirao javnost porukom policiji, u stilu “jel’ znate vi ko sam ja”. Ta rečenica je inače u komunizmu, kad su političari i određeni ljudi bili iznad zakona, bila glavna potštapalica svih krkana, seljačina, primitivaca, lupeža uhvaćenih s prstima u pekmezu, diletanata, bitangi, i propalica. A još više tijekom devedesetih, kad zakona nije previše ni bilo, što zbog tranzicije, što zbog rata. S vremenom, “Jel’ znaš ti ko sam ja” je postalo nešto neprihvatljivo u javnom diskursu, izigravanje mudonje za kog zakoni civiliziranog svijeta ne važe jednostavno više ne prolazi tek tako.

Ipak, Ivan Pernar je uspio u javni govor vratiti sintagmu “Jel’ znaš ti ko sam ja”, i to na najprimitivniji mogući način. “Tko ste vi da prijetite saborskom zastupniku prisilnim dovođenjem”, upitao je on policiju. I to ne privođenjem na optuženičku klupu, nego na obavijesni razgovor. Tko su oni? Policija. Oni, kad se netko ne odazove na poziv, imaju zakonsku obavezu privesti ga. Tko je Pernar? Građanin. Za sad još nije ni saborski zastupnik, jer Sabor nije konstituiran, i nije položio prisegu. Naravno, Pernar nije naročito školovan čovjek, pa o tome ne zna ništa. No i da jest saborski zastupnik, to ga ne oslobađa obveze poštivanja zakona i odazivanja na sudske pozive. “Zastupnički imunitet” je institucija koja postoji u osnovi zato da kakav diktator – ili netko tko želi biti diktator – ne bi kompletnu oporbu u parlamentu, ili sve koji mu se protive, potrpao u zatvor pod lažnim optužnicama i tako suspendirao demokraciju. Ta institucija nije osmišljena da bi se političare zaštitilo od zakona, već da bi se spriječilo zloupotrebu zakona u političke svrhe!

Hrvatski Marat u nastajanju

Pernar je karijeru počeo kao “revolucionar”, a znamo da su svi diktatori u povijesti karijeru počeli upravo kao zaštitnici nemoćnih, pučki tribuni, u pravilu populistički orijentirani. Svaki diktator u svojim korijenima ima masovni pokret koji je pokrenuo, a svaki masovni pokret se zasniva na prikupljanju sljedbenika koji, iz nekog razloga ili bez razloga, misle da su ostali kratkih rukava u “preraspodjeli” bogatstva, utjecaja, društvene moći. Onih s dna društva, poniženih, “deprivilegiranih”, “ovršenih”, koji čekaju da ih netko povede u revoluciju, bilo kakvu, koja će ispraviti nepravdu, stvarnu ili (češće) umišljenu. Ako postoji ličnost na koju me Pernar onako od prve podsjeća, to je Jean-Paul Marat, nezavršeni student medicine, u Francuskoj prije revolucije najveći zaštitinik sirotinje, zagovornik jednakosti, ravnopravnosti, ljudskih prava, autor knjige “Okovi ropstva”. A nakon revolucije, najsuroviji među brojnim krvolocima koje je ona iznjedrila. Taj beskrupolozni koljač je bio veliki zagovornik ukidanja smrtne kazne te prevencije zločina odgojem dok nije došao na vlast. Kad je tamo konačno stigao, slao je ljude u smrt bez “jebemti”, a sljedbenicima govorio, “petsto ili šesto odsječenih glava osigurat će vašu sreću, blagostanje, i slobodu”.

Kao što je Marat započeo karijeru kao zaštitinik sankilota, sirotinje, tako je i Pernar sa “Živim zidom” bodove skupljao “štiteći” građane koji nisu mogli, ili htjeli, vraćati kredit od deložacija. Naravno, svi su kasnije izbačeni iz stanova i kuća kad je Živi zid otišao a kamere se ugasile. I francuski revolucionari su, kao i Živi zid, čim su osvojili vlast (Živi zid je doduše nije osvojio, ali je ušao u Sabor sa čak sedam zastupnika) zaratili među sobom, podijelili se na veći broj međusobno posvađanih frakcija. Živi zid je, dok je Sinčić sam sjedio u Saboru, govorio kako će “zastupnici imati prosječne plaće i neće imati nikakve privilegije”, dok sad, kad su oni na zastupničkim plaćama, to više ne spominju (a uostalom, kad bi zastupnici radili za prosječne plaće, nitko osim neškolovanih neznalica i nezaposlenih diletanata opće prakse niti ne bi htio biti zastupnik: zašto bi netko tko može raditi za 15.000 kuna u banci, bolnici, ili odvjetničkom uredu, išao u Sabor za pet tisuća kuna?).

No, kad pogledate i druge revolucionare, ni oni se puno ne razlikuju. Che Guevara je bio popularan među sirotinjom, da bi poslije revolucije zapovijedao sustavom konc-logora na Kubi, a proslavio se time što je osobno pobio nešto siromašnih seljaka, metkom u potiljak, jer je posumnjao u njihovu odanost revoluciji. Hitler je sljedbu skupljao među gladnima i nezaposlenima u Weimarskoj Njemačkoj, pa iako je živio asketski i kad je bio diktator – osobni luksuz mu je bio stran i prezirao  je svaku rasipnost – njegova manija veličine je odvela državu u propast, a milijune Nijemaca došla glave. I ne samo od saveznika: prvo je dao pobiti one koji su ga na vlast i doveli, SA odrede Ernsta Röhma. Staljin je pljačkao banke, plijen dijelio s revolucionarima i sirotinjom, da bi tu sirotinju poslao u Gulag kad je došao na vlast. Primjera je bezbroj, obrazac je uvijek isti. Revolucionari su opasna sorta, čak ne toliko zbog njih samih, koliko zbog same prirode masovnih pokreta i njihove tupave sljedbe, “korisnih budala”. A usto, revolucionari, dokazuje povijest, su često ljudi s ozbiljnim psihičkim i emocionalnim poremećajima: takvi su ljudi često karizmatični i lako skupljaju sljedbu, jer, kako nisu normalni, i sami vjeruju u svoje mesijanstvo. Što ih u očima sljedbenika čini vjerodostojnima. Usto, da bi bili vjerodostojni, svi revolucionari moraju neko vrijeme provesti u zatvoru, kako bi dokazali da se stvarno bore protiv “režima”.

Pernarova revolucionarna žrtva

Pernar se sad žali kako ga “policija već pet godina maltretira”, a sam je prvi skakao preko barikada kako bi ga pred kamerama uhitili! Na navodnom “maltretiranju” od strane policije i građenju kulta vlastite žrtve je karijeru i gradio, karijeru koja ga je dovela gdje mu baš i nije mjesto – u Sabor. Tamo je Živi zid zapravo doveo Sinčić, koji je u pola godine, kao jedini zastupnik Živog zida, pokazao da je vjerodostojan, govorio ono što birači Živog zida žele čuti i radio ono što žele vidjeti, i time povećao popularnost te, za demokraciju prilično opasne, stranke.

Mnoge ovaj ispad – čudi. Mene ne, jer je Živi zid već i ranije znao ekstremno agresivno reagirati na svaku kritiku upućenu prema njima, pa su tako vrlo agresivno reagirali i na moju kritiku njihovog nepoznavanja funkcioniranja ekonomije i općenito potpunog diletantizma na području makroekonomije. A karakteristika je svih revolucionarnih i fašistoidnih pokreta da na kritike ne odgovaraju argumentima, već isključivo napadima ad hominem. To je ono što razlikuje demokratske društvene skupine od onih nedemokratski ustrojenih. U svakom slučaju, ako to do sad nije bilo jasno, već prvi Pernarov javni istup nakon izbora pokazuje o kome je riječ. O nekom tko smatra da je za njega svaki zakon prestao važiti kad je izabran u Sabor, a da pritom čak ne razumije od čega ga imunitet koji još niti nema štiti, a od čega ne. Sve dok se Sabor ne konstituira, Pernar je nitko i ništa, kao i do sad, građanin kao i svi drugi, a kad se konstituira, taj isti Sabor mu može u svakom trenutku ukinuti imunitet, i ne bi bio ni blizu prvi. On, međutim, očito namjerava novostečeni položaj i najviše zakonodavno tijelo u zemlji  koristiti da bi sebe zaštitio i kršio zakone, pa se još i svima rugao u lice.

U civiliziranim se zemljama od zastupnika i političara očekuje da budu primjer u poštivanju zakona,  dok njegova visost, koja sebe već očito vidi kao predsjednika svemira, smatra da mu se policija ne smije niti obraćati. Znači li to da ćemo u Saboru, nakon što se zemlja ipak donekle sredila i civilizirala nakon tranzicije, i nakon što su uvedeni kakvi-takvi pravni i demokratski standardi, i dalje gledati diletante, hohštaplere, demagoge, i primitivce koji se građanima obraćaju sa “A jel’ znaš ti ko sam ja?” Samo, takvi zaboravljaju da niti jedna vlast nema pravo tražiti od građana da poštuju zakone, ako ih se oni sami ne drže.

Autor:

ZADNJE VIJESTI