wikipedia
wikipedia

Jednospolne škole i školovanje kod kuće postoje u Britaniji i SAD – u čemu je problem sa slobodom izbora?

Autor:

Kad god Željka Markić nešto predloži, to se prvo iskrivljeno prezentira javnosti, potom popljuje kao katolibansko i zatucano, a zatim odbaci. Međutim, upravo je sloboda izbora - koja jasno ne uključuje izbore koji idu na štetu nečijeg tuđeg života - temelj liberalizma, ili je bar nekoć bila. A i kod školovanja svoje djece roditelji bi trebali imati - slobodu izbora.

Ta sloboda izbora bi trebala biti, u osnovi, ograničena tek onim što država zahtijeva kao neki minimum općeg znanja koji treba zadovoljiti, a što se ispituje na završnim ispitima kod onih koji se školuju kod kuće kao i na maturi, maloj i velikoj. Radilo se tu o waldorfskim, katoličkim, islamskim, sekularnim, ili kakvim god školama. Dakle, nije toliko bitno kako ste do znanja došli – bitno je što znate, i bitno je da ste u stanju položiti testove znanja koje država propisuje kako bi vam priznala određeni stupanj obrazovanja.

“O obrazovanju sve više govore ljudi koji se obrazovanjem uopće ne bave i nisu stručnjaci, odnosno koji nemaju znanje o obrazovnim procesima; društvo je sve konzervativnije i vlada strah od toga da se uopće govori o zdravstvenom i spolnom odgoju”, rekla je profesorice sociologije i izvršna direktorice Foruma za slobodu odgoja Eli Pijace Plavšić na stavove iznenesene tijekom nedavno održane 2. Međunarodna konferencija u organizaciji udruge U ime obitelji. Nije li malo cinično da netko tko zastupa “slobodu obrazovanja” smatra da bi se obrazovanjem trebali baviti samo “stručnjaci”?  Naime, Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima UN-a iz 1948. kaže, “Roditelji imaju prvenstveno pravo odabrati kakvu će vrstu edukacije primiti njihova djeca“. Danas se to temeljno ljudsko pravo krši uvlačenjem raznih sekularnih religija u obrazovni proces, uz pokušaje istjerivanja vjeronauka (koji također spada u slobodu izbora). Nesuđeni voditelj kurikularne reforme Boris Jokić također je prokomentirao mogućnost odvajanja dječaka i djevojčica u školama: “To je potpuno apsurdno, smatra on, i jednako kao kad bi, primjerice, odvajali dešnjake od ljevorukih”, rekao je.

Zapravo, nije. Moja supruga je ljevoruka, i u američkoj školi, gdje nema klupa već vam je panel za pisanje postavljen na stolicu s desne strane, imala je velikih problema: lijevom rukom ne možete pisati, jer je on uvijek s desne strane. Ljevorukima je to problem. Bi li bio problem imati razrede samo za ljevoruke, naravno za one koji to žele? Problem bi bio da je Željka Markić zagovarala odvajanje na muške i ženske razrede, kako je to javnosti lažno prezentirano. No ona je tek spomenula školovanje kod kuće i škole s odvojenim razredima za dječake i djevojčice kao neke od alternativnih varijanti obrazovanja: naravno, oni koji se kunu u pluralizam, odbacuju bilo kakvu mogućnost pluralizma i slobode izbora u područjima u kojima to njima ne odgovara.

Školovanje kod kuće – ustavno pravo u Belgiji, Italiji, Irskoj… 

Međutim, takve “zatucane i katolibanske” ideje i te kako prolaze u liberalnim državama. U SAD i Australiji, kao i brojnim drugim državama – Belgiji, gdje je to ustavno pravo, kao i u Italiji i Irskoj, potom Kanadi, Izraelu, Finskoj, Francuskoj, Švicarskoj (većem dijelu) postoji mogućnost “home schoolinga”, školovanja kod kuće, kao alternative slanju djece u školu. Ne morate slati djecu u školu ako ne želite – ali u tom slučaju ste im dužni sami pružiti obrazovanje, a dužna su polagati određene ispite. U većini zemalja je školovanje kod kuće regulirano zakonom, te se zna što dijete točno mora znati ako se školuje kod kuće. Školovanje kod kuće je zapravo tradicionalni način obrazovanja, stariji od škola, a naročito je postao popularan u SAD u doba naseljavanja, kad u kolonijama na zapadu nije bilo učitelja, i roditelji su na izoliranim farmama i rančevima bili prisiljeni svoju djecu školovati sami. No, danas je to čest izbor onih koji nisu zadovoljni kvalitetom javnih škola. Takvo školovanje ima brojne prednosti, ali i mane. No to je stvar izbora. S druge strane, Njemačka i Švedska (od 2010.) izričito zabranjuju takvo školovanje.

Djeca školovana kod kuće dobivaju individualnu pažnju nastavnika (uglavnom roditelja), a uspjesi najviše zavise od stupnja obrazovanja roditelja i njihovog imovinskog stanja. 1970-ih, velika studija, financirana od vlade SAD, koju su proveli Raymond i Dorothy Moore na preko 8.000 djece školovane kod kuće, rezultirala je zaključcima objavljenim u knjižici naslovljenoj “Bolje kasnije nego prerano”, koji dovoljno govori o nalazima. Nastavak se zvao “Škola može čekati”: oni su zaključili da, “kad god je moguće, djecu ne treba slati u formalnu školu barem do dobi od osam do deset godina”. Njihovo obrazloženje je bilo da djeca prije te dobi “nisu dovoljno zrela za formalne školske programe jer njihova koordinacija, neurološki razvoj, i kognitivne sposobnosti nisu spremne na zahtjeve formalnog obrazovanja”. Po njima, ishodi tjeranja djece u formalne škole rezultiraju nesigurnošću zbog napuštanja sigurnosti obiteljske okoline, zbunjenošću pritiscima i restrikcijama u učionici, frustracijama zbog discipline u školi te hiperaktivnošću koja je često rezultat tih frustracija, delinkvencijom i tako dalje. Mooreovi su citirali i Smithsonian Report o razvoju genija, indicirajući da je tu ključno vrijeme provedeno s toplim, dostupnim roditeljima i drugim odraslim osobama, malo vremena provedenog s vršnjacima, i velike mogućnosti slobodnog istraživanja pod nadzorom roditelja, naspram nametnutih programa koji su nadarenoj djeci u pravilu nezanimljivi.

Koristeći Piers-Harrisovu “self-concept” ljestvicu za djecu, John Taylor je kasnije otkrio da, “dok tek polovica konvencionalno školovane djece postiže 50 postotni rezultat, kod djece školovane kod kuće tek 10% ih je ispod 50% po toj ljestvici”. Dakle, postigli su puno bolje rezultate. To implicira da niti socijalizacija te djece nije problem, a ni akademski rezultati. 2003., National Home Education Research Institute proveo je istraživanje na 7.300 odraslih u SAD koji su se školovali kod kuće (od toga preko 5.000 njih dulje od sedam godina). Njihovi nalazi? 71% sudjeluje u aktivnostima zajednice, poput treniranja sportskih timova, volontiranja u školi, ili u udrugama susjeda. Samo 37% onih s kompulzivnim školovanjem sudjeluje u takvim aktivnostima. 58.9% ih kaže da su “vrlo zadovoljni” svojim životom, spram 27.6% u općoj populaciji SAD. 73.2% smatra da im je život uzbudljiv, spram 47.3% u općoj populaciji.

Naravno, akademski ishod najviše ovisi o tome kako su roditelji školovali svoju djecu kod kuće, gdje se strukturirani pristup, koji primjenjuje većina onih koji djecu školuju kod kuće, pokazao znatno boljim. Sandra Martin-Chang i njene kolege s Concordia sveučilišta u Kanadi su testirali znanje 37 učenika školovanih kod kuće i usporedili ga s isto toliko njih iz javnih škola. Svi su bili u dobi 5-10 godina, i gotovo svi su živjeli s dva roditelja. Većina majki je imala sveučilišno obrazovanje u obje grupe. Oni školovani kod kuće su bili iz obitelji s nižim prihodima, jer majke uglavnom nisu radile kako bi kod kuće brinule o djeci. Podijelili su ih na tri grupe: oni koji su kod kuće primili strukturirano obrazovanje, oni koji su nestrukturirano školovani kod kuće, i oni iz javnih škola. Svi su testirani kod kuće. Testovi su rađeni iz razumijevanja literature, matematike, znanosti, i još 4 druga područja.

Rezultati testova: djeca školovana kod kuće razred ispred onih iz škola!

U cjelini, oni koji su strukturirano školovani kod kuće su pokazali mnogo bolje znanje od onih koji su školovani u javnim školama. I razlika je bila dramatična. U pet od sedam testnih područja, bili su bar jedan razred ispred onih iz javnih škola! U ostala dva područja – matematici i razumijevanju teksta – su bili također bolji, ali samo za pola godine u matematici, odnosno neznatno u razumijevanju. Zaključak je bio jasan: Kanadska djeca koja su u kući primila strukturirano školovanje su bila puno uspješnija na testovima, i to nije bio samo odraz razine edukacije roditelja. Kod onih koji su primili “nestrukturirano školovanje”, a takvih je bila tek nekolicina, rezultati su međutim bili lošiji od onih koji su išli u školu.

I kod odvojenih razreda, postoje razlozi za i protiv. Naravno, nitko ne misli da ćemo ponovo uvesti odvojene razrede za sve dječake i djevojčice, no u brojnim zemljama također postoji mogućnost odvojenog školovanja dječaka i djevojčica – i daje odlične rezultate. U SAD su škole samo za dječake zabranjene devedesetih zbog “diskriminacije”, iako nije jasno kog se tu diskriminira (možda bi trebalo zabraniti i muške i ženske nogometne momčadi i sportske timove, istom logikom).  U Engleskoj je to pak dio tradicije.

Ovdje svakako također postoje kontroverze, no nesporno je da i tu sva provedena istraživanja i testovi pokazuju da takvo školovanje ima određenih prednosti, naročito kod boljih akademskih rezultata i manje problema u ponašanju. Protivnici pak govore da je to “seksizam”, što god taj “izam” značio. Zagovornici ističu prije svega da mozak dječaka i djevojčica funkcionira bitno drukčije, pa su zato i preferirane metode učenja drukčije. Naime, različiti spolovi posve različito koriste lijevu i desnu polovicu mozga kod učenja istih stvari: Prema studiji iz 2001. godine, žene koriste lijevu i desnu moždanu polovicu za obradu govora, dok muškarci koriste samo lijevu. Općenito, muškarci u pravilu koriste samo jedno područje mozga za neku aktivnost, dok žene koriste više moždanih regija. Studije pokazuju da žene bolje odgovaraju na upute koju uključuju podatke o tome što će vidjeti i čuti, dok muškarci preferiraju apstraktne upute. Mozak djevojčica se razvija kroz adolescenciju na takav način da djevojčice mogu bolje razgovarati o svojim osjećajima, dok dječaci to ne mogu. Nadalje, istraživanja ukazuju na bitne fiziološke razlike u mozgu, čak i u predadolescentnih djevojčica i dječaka. Npr., sedmogodišnje djevojčice imaju u pravilu osjetno bolji sluh od dječaka. Zagovornici kažu kako su dječaci i djevojčice stvoreni da uče na drugačije načine. Tu, kažu, nije riječ o pristranosti prema spolovima, već činjenici na koju ukazuje dugogodišnje iskustvo i razna psihološka istraživanja. Mišljenje iz 1970-tih da su spolna obilježja isključivo kulturno uvjetovana danas je odbačeno. Međukulturne studije u zadnjih 30 godina ukazale su da su spolne razlike u različitim kulturama vrlo konstantne.

Djevojčice iz istospolnih razreda – sklonije znanosti i uspješnije u karijeri i životu

Britanske studije ukazuju da djevojčice imaju više od dječaka akademsku korist od jednospolnog obrazovanja: više sudjeluju u razredu, razvijaju veće samopoštovanje, bolje uspjevaju u testovima spretnosti, sklonije su izabrati znanost i ostale muške discipline na tercijarnoj razini, te su općenito uspješnije u karijerama. Istraživanja u mješovitom okruženju pokazuju da dečki dominiraju takvim razredom i da su puno glasniji. Neka istraživanja ukazuju da djevojčice primaju manje poticajnih komentara u mješovitom okruženju nego dječaci. Studija Corneliusa Riordana sugerira da djeca iz siromašnijih okruženja imaju najveću korist od jednospolnog obrazovanja. Poruka ovog istraživanja je jednostavna: nema razlika u tome što djevojčice i dječaci mogu naučiti, ali velike su razlike u najboljem načinu podučavanja jednih i drugih.

Usto, zagovornici ističu da je u takvim razredima puno manje distrakcija i puno manje zadirkivanja i maltretiranja djevojčica od vršnjaka. Sistematsko istraživanje u SAD, kad je Department od education (ministarstvo obrazovanja) sabralo 2.221 studiju, pokazalo je da su su efekti jednospolnog obrazovanja nesporni u brojnim područjima, dok s druge strane nije dokazano da igdje štete razvoju ličnosti. Prednost je prije svega što je ustanovljeno da djeca školovana u jednospolnim školama nesporno postižu bolje akademske rezultate. “Općenito, većina studija pokazuje pozitivne učinke jednospolnih škola kod rezultata iz svih testova”, kaže se, i dodaje kako “akademska dostignuća, kako trenutna tako i dugoročna, kao i adaptacija i socijalno-emocionalni razvoj (kako trenutni tako dugoročni) daje rezultate koji podržavaju uvođenje jednospolnih škola”. Kvantifikacija podataka sama po sebi pokazuje da su pozitivni rezultati tri do četiri puta vjerojatniji za jednospolne škole nego kod koedukacije kako u akademskom tako i u socio-emocionalnom razvoju”, zaključuje Cornelius Riordan, jedan od voditelja istraživanja. 2008, vlada SAD je naručila drugo istraživanje, “Early Implementation of Public Single-Sex Schools: Perceptions and Characteristics”, koje je ustanovilo prednosti jednospolnih škola: manje distrakcije kod učenja, reducirani problemi u ponašanju, više mogućnosti za razvoj vodstva, promoviranje osjećaja zajedništva kod učitelja i učenika, povećanje samopouzdanja, adresiranje problema jedinstvenih metoda učenja kod dječaka i djevojčica, smanjenje utjecaja spolnih naklonosti u odnosima učenika i učitelja, bolji rezultati u učenju, manje problema kod onih koji imaju slabije akademske rezultate, smanjeno seksualno zlostavljanje, bolja uspostava pozitivnih uzora kod djece, više mogućnosti za društvenu i moralnu orijentaciju, i, ne najmanje važno – mogućnost izbora.

Australsko istraživanje iz 2009. je pak pokazalo da interakcija dječaka i djevojčica u školi rezultira s manje napisanih zadaća, manjim zadovoljstvom zbog odlaska u školu, i nižim ocjenama u matematici i razumijevanju teksta. Oponenti pak tvrde da ti rezultati nisu produkt odvojenog obrazovanja kao takvog, već toga da škole koje nude odvojeno školovanje imaju bolje resurse i da su učenici koji idu u takve škole u pravilu iz viših društvenih slojeva.

Škole u UK su danas uglavnom koedukacijske, bar one javne, i sve manje roditelja se odlučuje na jednospolno školovanje. Ipak, i tamo studije pokazuju da nije loše ostaviti roditeljima i djeci mogućnost izbora (pravo na izbor liberali podržavaju samo kod pobačaja, i nigdje drugdje). Analiza iz 2009. pokazuje da je 700.000 djevojčica koje su išle u ženske škole imalo veći uspjeh u životu u usporedbi s onima iz miješanih škola. Najveća razlika je bila upravo kod lošijih učenica. Vladina studija iz 2007, uz isticanje seksualnog nasilja nad djevojčicama u miješanim školama, preporučuje da razne spolove treba drukčije podučavati, išli oni u odvojene škole ili ne, ako se žele postići najbolji rezultati. Velika britanska studija koja je obuhvatila preko 17.000 osoba ispitala je donose li odvojene škole ikakvu razliku kad se radi o kasnijem uspjehu u životu u brojnim kategorijama, kao što su zarada, sklapanje braka, razvod, rađanje djece. Autori su došli do zaključka da su djevojčice prošle bolje ako su išle u jednospolne škole do 16. godine, dok kod dječaka velikih razlika nije bilo neovisno o tome jesu ili išli u miješane, koedukacijske škole, ili u jednospolne. Kasnije u životu, žene koje su pohađale jednospolne škole su zarađivale u prosjeku više od onih koje su išle u miješane škole.

Dakle, razloga za zabranu alternativnih metoda školovanja, osim ideološke zatucanosti regresivne ljevice, nema. A najmanje ima razloga za zgražanjem nad prijedlozima Željke Markić. Uostalom, nitko ne mora svoje dijete poslati u školu samo za djevojčice ili samo za dječake ako ne želi, ali nema pravo braniti drugima da sami odluče što misle da je najbolje za njihovu djecu.

Autor:

ZADNJE VIJESTI