HRT/Wikipedia/Youtube

Hoće li nas nelustrirane i korumpirane političke elite dovesti do masovnih nereda i nasilja na ulicama?

Autor: Marin Vlahović

Revoltiran haškom presudom i tragičnom smrću generala Slobodana Praljka, Ivor Bukovac, dopredsjednik hrvatske udruge vojnih specijalaca, uputio se na Trg žrtava fašizma u sjedište HDZ-a s namjerom da pljune u lice Plenkovića, ili nekog drugog dostupnog člana predsjedništva stranke. Pošto tamo nije pronašao nikoga od stranačkih prvaka, napravio je nered i napustio prostorije da bi ga kasnije četiri policajca privela ispred brojnih građana na Trgu Bana Jelačića. Prekršajni sud mu je odredio kaznu od 1000 kuna i pustio ga na slobodu. Prilikom izlaska sa sude, Bukovac je obavijestio novinare kako sljedeći put dolazi s 1000 momaka. Sve je začinio satiričnim komentarom kako će za taj performans angažirati PR agenciju „Manjgura“, koju vodi Krešimir Macan, inače poznati stručnjak koji ima zadatak popraviti loš imidž premijera Plenkovića.

Ljevičarski portal Index posljednjih dana objavljuje neke od brojnih prijetnji koje dobivaju zbog načina izvještavanja o haškoj presudi i smrti generala Slobodana Praljka. Prijetnje su prijavili i Goran Beus Richmberg te Vesna Pusić a primio ih je i lider populističkog pokreta Ivan Pernar. Ako vratimo malo film unatrag, onda možemo zaključiti kako je prvi granicu prešao Krešo Beljak, kada je usred Sabora izazivao HDZ-ovce i pozivao ih na fizički obračun. Poslije smrti generala Praljka, ljestvica tolerancije agresije se dodatno srozava. Glasnović spominje trojicu misterioznih likova koji traže Pernara, a Zekanović mu se unosi u lice. Fizički obračun, navodno je morala spriječiti saborska straža.

Sve navedeno, predstavlja tek površinu političkog lonca, a što se niže spuštamo, time je i temperatura viša. Naš lonac kipi, i praktički je pitanje dana, kada će konačno eksplodirati. Građani imaju sve manje respekta prema državi i njenim institucijama. Promijenio se i odnos prema policiji. Običan policajac se više ne doživljava kao autoritet u susjedstvu. Brojne nasilne deložacije, nanijele su veliku štetu ugledu hrvatskog policajca kojeg se danas promatra i kao stup Vlade iz sjene, koju vode lihvarske banke, sumnjivi gospodarstvenici i politička elita, naravno, sve skupa pod kontrolom Bruxelessa, Londona i Washingtona. Priča o hrvatskoj suverenosti i neovisnosti, ne može više prodati ni djeci u pučkoj školi.

Mentalno stanje nacije je alarmantno. Troše se enormne količine tableta za smirenje. Prosječno svaki građanin ima barem jednu, mnogo češće i po nekoliko psihijatrijskih dijagnoza. Biti lud, više nije iznimka, već gotovo pravilo. Malo je uistinu normalnih ljudi. Vjerojatno ni s takvima nešto nije u redu, budući da su naizgled ostali psihološki netaknuti, šizofrenom atmosferom koja prevladava u našem društvu. Uzroci ovom masovnom ludilu, koje bi moglo kulminirati anarhijom i nasiljem na ulicama su različiti. Neki su objektivni a drugi krajnje subjektivni. Ludilo, destrukcija i nasilje imaju kratkotrajno pozitivan učinak na kulminirani stres, frustracije i opće nezadovoljstvo. Godinama skupljamo negativnu energiju, i ta silna energija se mora negdje potrošiti. S obzirom da se radi o lošoj energiji, iluzorno je očekivati da se ona može konstruktivno iskoristiti. U teoriji, kada bi Hrvatskom vladao domoljubni vladao koji posjeduje iskrenost, odlučnost i socijalnu empatiju, onda bi takav čovjek svojim primjerom možda mogao ujediniti i pokrenuti većinu ljudi. Taj imaginarni lider Hrvatske trebao bi predstavljati čistu suprotnost nervoznom, blijedom i neuvjerljivom Plenkoviću.

Hrvatskoj u ovim dramatičnim trenucima nacionalnog poniženja i tuge vapi za vođom koji je kadar motivirati cijeli narod da krene u borbu za vlastiti biološki, ekonomski i politički opstanak. Među političarima nema čovjeka s takvom karizmom i duhovnom snagom. Zbog toga bi ga mogla stvoriti ulica. Negdje u napaćenoj masi obespravljenih krije pojedinac, ili više njih, koji nisu više ne žele pričati, komentirati i dijagnosticirati postojeće stanje. Sasvim izvjesno, rađaju se misli o nasilju kao legitimnom sredstvu borbe za ispravljanjem različitim nepravdi, ili ušutkavanjem zlih jezika. Udri, sruši, zapali, gazi. Ubij! O ubojstvima se piše s takvom lakoćom, da je to nevjerojatno. Hrvati svakog dana u mislima, i preko tipkovnice, pobiju stotine svojih sugrađana. A najgore od svega je što su takve reakcije ne samo razumljive, nego i unaprijed programirane. Naime, mi novinari, ne svi, ali svakako većina,  stalno pojačavamo vatru i sipamo novo gorivo, a kad nastane požar, onda se zgražamo i kukamo o tome u kakvom društvu živimo. Čitatelji nam daju za pravo, jer su najgore vijesti, ujedno i one najčitanije. Stvarnost je surova a nitko se više ne trudi dati ikome makar tračak nade u bolje sutra.

Kako se gospodin Bukovac prošetao do središta HDZ-a da pljune premijera Vlade Republike Hrvatske, tako se i sutra svatko od nas može prošetati do neke državne ustanove, eto, čisto da nekog tamo hračnemo ili našamaramo. Nemamo više straha. Svaka budala može izazvati incident, pa čak i fizički se obračunati s političarom koji mu je mrzak. I znate što? I meni se ponekad čini kako ova zemlja nema nikakvu perspektivu, što automatski dovodi do destruktivnih ideja i zaključaka. Ajde, idemo raditi sranja. Neka vlada zakon ulice! Ako se nastavi vladavina nesposobnih, nelustriranih i korumpiranih političkih elita, Hrvatskoj prije masovno nasilje na ulicama i rušenje postojećeg državnog poretka i političkog uređenja. Ovako, na papiru, pa ta ideja i ne zvuči tako loše, zar ne? Doduše, nakon takvog raspleta nameće nam se pitanje što dalje? A pošto nemamo pravi odgovor na to pitanje, onda nam je najbolje da takve ideje zaboravimo.




Autor:Marin Vlahović
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.