Patrik Macek/PIXSELL
Patrik Macek/PIXSELL

Moć pozitivnog razmišljanja Andreja Plenkovića

Autor: Marin Vlahović

Dok se ova zemlja natopila krvlju poginulih branitelja i civila, Andrej Plenković je bio negdje drugdje, u svom ružičastom svijetu, a tamo je ostao i danas

Norman Vincent Peale je 1952. godine objavio svoju knjigu „moć pozitivnog razmišljanja“ koja se kod nas prevodi kao ideja moći pozitivnog mišljenja, što je krivo, jer razmišljanje i mišljenje nije isto, što god o tome netko mislio. Knjiga je postala svjetski bestseler i prodana je u preko dvadeset milijuna primjeraka. Usprkos popularnosti stručna javnost je imala uglavnom negativne kritike na djelo, a sam Norman Vincent Peale je proglašen manipulatorom i prevarantom. Ipak, ideja je zaživjela i iz svega se razvila nova vrsta pseudo-književnosti, takozvana literatura samopomoći preko koje razni gurui objašnjavaju nesigurnim ljudima kako da preuzmu kontrolu nad vlastitim životima i unaprijede sebe. Ne možemo znati kakve sve knjige Andrej Plenković drži na policama, ali ne bih se čudio kada bi tamo našli više naslova o samopomoći. Uostalom, Plenković je kroz život pokazao da zna kako pomoći samome sebi. Problem je samo u tome što ne želi, ili ne zna kako pomoći nama, pa onda vazda ponavlja iste fraze o tome kako je situacija u državi stabilna, i da će sve biti dobro. Možemo zamisliti kako je tek izgledao sastanak s Maksimom Poletaevim iz ruske Sberbanke.

Pobješnjeli Maks, koji još ne može doći k sebi jer su njegovoj banci, zapravo samoj državi Rusiji, uzeli deset milijardi kuna, a onda donijeli zakon koji brani vraćanje kredita, je zasigurno bio na rubu živaca dok mu je Plenković hladnokrvno objašnjavao kako ustvari problem ne postoji, te mu inspiriran narodnom mudrošću poručio kako u parama nije problem, jer para jednostavno nema. Otkud toliki odmak od stvarnosti, ako ne od indoktrinacije literaturom o samopomoći, a možda i kakvom dodatnom školovanju kod gurua kojem je uvijek sve super, i sve je za pet? Inače, nije naodmet u naizgled izgubljenim situaciji zadržati prisebnost, pozitivan stav i tražiti konstruktivna rješenja, ali tanka je granica između konstruktivnog razmišljanja i samozavaravanja, a Plenković ju je odavno prešao. Doduše, nitko ne može biti siguran da obmanjuje samog sebe, ali sasvim sigurno zavarava i dovodi u zabludu građane ove države, kao i sve druge bitne dionike povezane sa slučajem Agrokor. Pritom je posebno tragično što misli kako ta priča prolazi, a najgore je što usprkos tome što priča nema prolaza, stvari idu dalje, kao da njima rukovodi nevidljiva sila. Restrukturiranje se provodi novim zaduživanjem. Prijete nam tužbe i plaćanje visokih odšteta na međunarodnim sudovima. Ništa od toga ne zabrinjava Plenkovića.

Vi ne razmišljate pozitivno već širite antagonizam, poručuje užasnutim stručnjacima, medijima i svekolikoj javnosti. Realnost je toliko daleko o njegovih projekcija paralelne stvarnosti i željene budućnosti da je uistinu nemoguće kako je literatura o samopomoći jedini komunikacijski alat s kojim barata. Ne, za prodavanje ovakve demagogije koja je u svakodnevnom sukobu s činjenicama, nužna je cjelovita osobnost koja nema nikakve veze s pravim svijetom. I tu se bližimo istini o Andreju Plenkoviću. Rastao je u ugodnom i toplom domu, te imao ono o čemu su njegovi vršnjaci mogli samo sanjati. Nosio je markiranu stranu odjeću i obuću tijekom socijalizma a kad je počeo rat, školovao se i stažirao po Europi, klopao na diplomatskim večerama i upoznavao značajne političare.

Dok se ova zemlja natopila krvlju poginulih branitelja i civila, Andrej Plenković je bio negdje drugdje, u svom ružičastom svijetu, a tamo je ostao i danas. Prespavao je tako i pretvorbu te privatizaciju, devastaciju poljoprivrede, uništavanje gospodarstva. Andrej Plenković zaista posjeduje moć pozitivnog razmišljanja, samo to razmišljanje ne donosi ništa dobro ikome drugom, osim njemu samom. Već dulje vrijeme ova nacija visi na rubu litice. Plenković nas sada uporno gura da sa stotinu metara padnemo među stijene te nas usput uvjerava kako nam neće biti ništa, jer ćemo sletjeti na noge. Iz njegove perspektive čovjeka koji nikad nije sletio na stražnjicu, jer bi mu svaki put tata gurnuo pod njega stolicu, takav ishod pada je realan i ostvariv. Naše iskustvo je nešto drugačije. Ali da se ne bi krivo razumjeli. Ovaj narod je toliko puta pao, da se padova više ni ne bojimo. Ono čega nas je strah jest da nakon prvog velikog sljedećeg pada, u režiji Andreja Plenkovića, više nikada nećemo ustati.

Autor: Marin Vlahović

ZADNJE VIJESTI